Postoji nešto posebno u hodu prema Marijinim hodočasničkim svetištima. Svaki korak ima smisao, svaka kap znoja nosi molitvu, a svaki susret na putu postaje dragocjen. Tako je bilo i ovoga rujna, kada je, uoči proslave Male Gospe, četvrti put održano zavjetno hodočašće „Od Gospe do Gospe“ – od Međugorja do Rame, od mjesta Gospe – Kraljice Mira do svetišta Majke od Milosti na Šćitu u Rami.
Nitko od 40 sudionika nije slutio da će ovogodišnje hodočašće imati toliku snagu i odjek. Brojni vjernici pratili su hodočasnike svojim molitvama, zaustavljali ih na putu i nudili okrjepu, a oni su, nakon 130 kilometara pješačenja i četiri dana zajedničkog puta, sretno i sigurno stigli svojim domovima.
„Mi kažemo kako smo umor ostavili gore kod Gospe od Milosti. Umor nismo ponijeli našim obiteljima i našim kućama. A dojmove još sabiremo… kao djeca smo, svi bismo nešto rekli, ali nemamo riječi, fale nam riječi“, kaže Luca Bajkuša, članica tima zavjetnog hodočašća ‘’Od Gospe do Gospe’’ još uvijek pod dojmom puta.
Koraci koji spajaju generacije
Ove godine hodočašće je krenulo 5. rujna iz Međugorja. Posebno je bilo lijepo vidjeti veliki broj mladih.
„Najviše me fasciniralo kada sam u skupini vidjela dječaka. Pitam ga – ‘koje si godište?’ On kaže: ‘2013.’ Dvanaest mu je godina! Mislila sam da će dio puta prijeći u kombiju, ali dijete ni jednom nije sjelo – 130 kilometara je s nama prošao pješice!“, priča Luca sa smiješkom.
Dodaje kako je skupina mladih od 17 do 20 godina nosila cijelo hodočašće: „Oni su to iznijeli, ustvari nas su, zrele životne dobi, ponijeli i povukli za sobom. Njihova prisutnost među nama bila je poseban znak. Na kraju su obećali da će nastaviti s hodočašćem. Naša misija je uspjela – imamo mlade koji kažu da neće stati.“
Bez dobre organizacije, put bi bio puno teži. Luca posebno zahvaljuje glavnom logističaru Dinku Juričiću: „Bio je s nama sva četiri dana, uvijek na pravome mjestu. Brinuo se za svaki doručak, stvari, flastere, vodu, sve što je trebalo. Naš Desiderio iz Međugorja, četvrtu godinu za redom, nam je osigurao vodu za put. Na putu smo sretali mnoge ljude, a posebno nas je dirnula gospođa koja nas je dočekala sa šalicom blagoslovljene soli i vode. Molila je Vjerovanje i škropila nas – baš ono što nam je tada trebalo.“
Hodočasnici su, uz fizički napor, osjetili i toplinu gostoprimstva. Na svakoj dionici netko ih je dočekao s hranom, vodom ili riječima ohrabrenja.
„U Oklaju nam svake godine ručak pripreme braća Grbešić, Tomislav i Ivo, u Izbičnu nas dočekuju obitelji Pavković i Hrkać. Također u Izbičnu nam sve četiri godine obitelji Vasilj, Pehar i Markušić iz Međugorja dovezu večeru. Na Blidinju spavamo kod obitelji Stojić, Zovko, Perišić i Ostojić koji su otvorili svoje kuće. Idemo potom prema Maglicama. Obitelj Kuraja, Markešić, Bošnjak, Brković sve su to oni koji mi poznajemo iz naših hodočašća. Tu je i obitelj Ivana Bilića iz Rame. To su ljudi velikog srca, bez kojih ovo ne bi bilo moguće“, kaže Luca.
Molitva kao snaga
Hodočašće nije samo hod, ono je i molitva. Svaki dan započinjao je i završavao molitvom.
„Krenuli smo iz Međugorja uz blagoslov ispred crkve sv. Jakova. Prva stanka je u širokobriješkoj crkvi, gdje zahvalimo Gospi na prvim žuljevima i grčevima. Ove godine imali smo posebnu milost. Na putu prema Gornjoj Britvici uz jednu vrlo tešku uzbrdicu prilazi automobil. Zaustavlja se i iz njega izlazi naš fra Branimir Musa, govoreći – tko je uzeo ljepotu, Majka cvijetu ili cvijet Majci, tko će spasiti ovaj narod ako neće hodočasnici. Zajedno smo se pomolili, te molili za sve naše svećenike, časne sestre, za sve koji nose riječ Evanđelja. Nakon molitve dobivamo poruku od provincijala fra Joze Grbeša koji kaže – u mislima s vama dragi hodočasnici ‘’Od Gospe do Gospe’’. Sve su to kapljice utjehe i okrijepe, snaga koja je uistinu znači u tom trenutku“, priča Luca.
Na Blidinju ih je dočekao fra Josip Vlašić i služio misu na Gospi Snježnoj, a treći dan su završili na koljenima pred Gospom u Podboru: „Da nije bilo molitve, ne bismo iznijeli put. Naše geslo bilo je – ‘Želimo te sresti, Majko.’“
Susreti koji mijenjaju ljude
Svjedočanstvo hodočašća ne bi bilo potpuno bez priča s puta – onih koje ostaju urezane u sjećanje.
„Ja sam bila na začelju, zadužena za one koji ne mogu dalje ili žele odustati. Na početku hodočašća, na Služnju, jedna žena je rekla da će odustati i zvati supruga. Ohrabrila sam je da nastavi dalje, da probamo skupa, pričali smo putem, molili krunicu. Poznavala sam ju, ali nikada prije nisam provela vrijeme s njom. Do Izbična smo se toliko otvorile i pričale jedna s drugom kao da se poznajmo cijeli život. Treba uvijek netko biti tvoj ‘’Anđeo čuvar’’. Mi nikog ne ostavljamo nego s njim hodimo. Kad završi hodočašće razmišljam kako je lijepo ne ostaviti nikoga, kako je lijepo zaustaviti svoj vlastiti hod, ne hodati vlastitim tempom, nego tempom brata koji ne može. Kad hodaš s njim onda on dobije drugačiji pogled na svijet, drugačiji život.’’
Narod otvorena srca
Posebno iskustvo bilo je susretanje ljudi uz put:
„Nikad u zadnjih pet godina nisam prošla pokraj hodočasnika, a da nisam stala i pitala trebaju li išta. Osjetim da se narod budi. Ljudi su otvarali prozore, usporavali aute, nudili vodu. Naš narod ima osjećaja – hodočašće je u našim genima. Ono što bih rekla svakome, kad vidite čovjeka koji hodočasti, da on hodočasti s razlogom, ima veliko srca, sigurno je u molitvi jer bez molitve hodočašće se ne iznosi tako lako. Susretnite hodočasnika, zaustavite ga, možda jedan pozdrav ili čaša vode biti će rijeka milosti koju on doživi na tom hodočasničkom putu’’.
Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je dolazak u Podbor u Ramu: „Pjevamo ‘Došli smo ti Majko draga’, a Ramci nas čekaju. Mi na koljenima, oni stoje pored nas. Čuje se jecaj, pola ekipe ne može ni govoriti od suza. Sve ima posebnu težinu, kao da nas Nebo na poseban način čuje.“
„Apostoli mira i nade“
Pitali smo Lucu osjeća li da su potvrdili riječi pape Franje – da nas drevni hodočašnici uče da se s kršćanskih hodočašća vraćamo kao apostoli.
„Mislim da jesmo. Jesmo apostoli mira, hodočasnici nade. Jesmo oni koji su Kristu rekli – evo me. Mladi su plakali jer će ovo moći ponoviti tek za godinu dana. Vidjeti dečka od 18 godina u suzama – to govori koliko je ovo snažno iskustvo. Usudila bih se reći da smo svakodnevno bili po 6 do 8 sati u molitvi.“
Pogled naprijed – Camino Međugorje – Imotski
Za sve koji žele iskusiti hodočašće, stiže nova prilika. Od 14. do 16. studenog 2025. organizira se Camino Međugorje – Imotski u organizaciji Udruge „Bratovština Svetoga Jakova“.
„Ruta nije teška, ne trebate se posebno pripremati. Ako imate 10 ili 80 godina – možete je proći. Na ruti su svakodnevno molitva, sveta misa i razmatranja. Camino nije samo šetnja – to je hodočašće. Oni koji ne mogu tri dana, mogu barem jedan. Bitno je da dožive zajedništvo i mir“, poziva Luca.
Hodočašće koje ostavlja trag
Zavjetno hodočašće „Od Gospe do Gospe“ od Međugorje do Rame, nije samo fizički izazov nego i duhovni rast, prilika za susret s Bogom, s drugim ljudima i sa samim sobom. Njegova snaga leži u molitvi, zajedništvu i spremnosti da se daruje vrijeme za nešto veće, po Majčinom zagovoru. Oni koji su prošli 130 kilometara vraćaju se kući drukčiji – mirniji, zahvalniji, jači u vjeri. A za one koji tek planiraju krenuti – vrata su širom otvorena.
„Naša misija je uspjela – imamo mlade koji kažu da neće stati“, kaže Luca Bajkuša. Možda je baš ovo trenutak da i vi napravite svoj prvi korak.
Dragan Soldo
