Danas, 24. studenoga, u Međugorju se na nekoliko načina obilježila 23. obljetnica smrti fra Slavka Barbarića, neumornog Gospinog učenika koji je sve što je tijekom života činio – činio srcem: postio je srcem, slavio svetu misu srcem, molio srcem, klanjao se Presvetom srcem… Tijekom današnjega dana održan je četvrti molitveni hod od rodne kuće fra Slavka Barbarića u Dragićini do njegova groba na groblju Kovačica u Međugorju, kojega je organizirala molitvena grupa „Gospa, Majka moja”. Zatim se u 14 sati molio i križni put na Križevcu, brdu na kojemu je fra Slavko preminuo. Molitvu križnoga puta pred brojnim župljanima i hodočasnicima predmolio je međugorski župni vikar fra Antonio Primorac, a večeras u 18 sati u crkvi sv. Jakova u Međugorju slavila se i sveta misa zadušnica za dušu pokojnoga fra Slavka Barbarića. Svetu misu predslavio je fra Dragan Ružić, ravnatelj Majčina sela, ustanove i projekta koju je osnovao upravo fra Slavko Barbarić. Majčino selo nastalo je kao potreba za prihvat i skrb djece u ratno i poratno vrijeme koja su bila pogođena gubitkom doma i roditeljske skrbi. U koncelebraciji s fra Draganom Ružićem bili su još fra Branimir Musa i fra Anto Radoš, te brojni drugi svećenici. U prigodnoj propovijedi fra Dragan Ružić se prisjetio života i djela pokojnoga fra Slavka, te između ostaloga kazao:
„Draga braćo i sestre, danas pada obljetnica smrti pokojnog fra Slavka Barbarića. Zgodno je što se i ove godine ovako kao zajednica možemo u ovoj Euharistijskoj molitvi sjetiti, za ovo mjesto, za ovu župu, pa i širu vjerničku i hodočasničku zajednicu, njegova nezaobilaznog lika, njegova primjera i njegova djela. Svjesni kako je tragika velikih ljudi, ne samo u tome što ih rijetko razumijemo i što treba proći mnogo vremena da se tek u zahuktalom životu iznenadno zaustavimo pred njima, nego i zato što im se odužujemo samo prigodimice, vješto ukalupljenim riječima. Ponekad se bojimo njihove istine, premda nas privlači njihova pojava i prisutnost u životu. Stoga, neka ovaj spomen bude lišen svake patetike i mistifikacije. Jednostavno neka bude nutarnja, čista, istinska zahvala Bogu za dar ovog neumornog i plodnog radnika na njivi Gospodnjoj. Oni koji su imali prigodu upoznati pokojnog fra Slavka mogli bi posvjedočiti kako je današnje evanđelje divan okvir za osvrt na njegov lik i njegov život”, kazao je fra Dragan Ružić, te naglasio kako je fra Slavko svime što je činio htio iskazivati samo slavu Bogu.
„Znao je da sve što imamo dar je Božji. Stoga se stidio svake ohole primisli. Povlašteno mjesto u njegovu srcu imali su maleni, otvoreni za Božju poruku, ali on nije odustajao ni od želje da se približi umnima i mudrima i njima navijesti spasenje. Život mu ne bijaše bez trudova i jarma, ali znao je da ga dijeli s Kristom, pa je stalno tražio Njegovu blizinu i utjehu. Rado mu se obraćao, pozivajući i druge da to čine isto. U Njemu je tražio i pronalazio i na kraju pronašao svoj mir. Mi koji smo poznavali izbližega fra Slavka mogli smo primijetiti kod njega u oceanu mira koji je ižaravao i jednu crtu nemira. Tu je crtu on lako prenosio na druge, kako bi u njihovom ustajalom miru rastjerao tlapnje i snove, želju za smirenjem u toplom i mekom krilu navika i užitaka, uhodane kolotečine. Bio je to njegov blaženi nemir koji nam je govorio kako nije zadaća vjere da čuva naše interese i umiruje savjesti. Nego, upravo naprotiv, da nas iz ustajalog samozadovoljstva tjera u dinamiku života, borbe i ljubavi. Dokle god budemo mi i svijet oko nas daleko od pravde i ljubavi, dokle god bude bijednih, gladnih, bolesnih, nevjernika i grešnika, ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni i mirni”, kazao je fra Dragan, te sve prisutne upitao nije li Krist rekao da donosi na svijet mač, oganj, nemir?
„Njegovim dolaskom na zemlju naši su putovi posijani blaženim nemirom. Fra Slavko je nosio taj blaženi nemir i po njemu je uvijek bio skloniji bezumlju hrabri, nego smirenosti i mlakosti razboriti, umjereni, ravnodušni, nezaloženi. Njegov nas život i danas propituje, zar možemo ostati ravnodušni kad oko sebe gledamo materijalnu i moralnu bijedu, nepravdu i zlo? Ako se nađemo pod obvezom djelovanja, a mi pobjegnemo, tko može naš postupak nazvati razboritošću? Ako šutimo kad smo morali progovoriti, tko će preuzeti odgovornost za nas kukavičluk? Ako vidimo gladna i bolesna, a zatvorimo svoje srce, koji će ispovjednik moći umiriti i opravdati našu savjest? Ako izbjegavamo svaku dužnost i odgovornost, svaku neugodnost i uznemiravanje, kako ćemo se potvrditi kao ljudi?”, kazao je fra Dragan Ružić, te za kraj propovijedi ispričao jedno svjedočanstvo hodočasnice koja je nekoliko godina nakon fra Slavkove smrti kazala:
„Kad god sam srela fra Slavka izgledao mi je pomalo grub, u odgovorima kratak i štur, lišen topline i nježnosti, jednom riječju nepristupačan. A onda kada sam vidjela Majčino selo koje je osnovao shvatila sam svu dubinu i plemenitost njegova širokog srca, naučila sam nauk duše i razumjela sam njegov govor ljubavi.”
Večerašnje sveto misno slavlje svojim je pjevanjem uveličao međugorski župni zbor „Kraljica Mira” kojim ravna s. Irena Azinović, a nakon svete mise molitveni program nastavio se čašćenjem Križa Gospodinova.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
