Na današnji dan, 3. listopada 1226. u Porcijunkuli kraj Asiza, preminuo je sv. Franjo Asiški, utemeljitelj triju franjevačkih redova. Njegov spomendan Crkva slavi 4. listopada, a večer prije slavi se i obred preminuća sv. Franje. Tako je bilo večeras i u Međugorju. Obred preminuća održao se odmah nakon završetka večernje svete mise na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju. Obred je predvodio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a uz njega su u obredu sudjelovali također i članovi triju franjevačkih redova; franjevci i časne sestre franjevke koji djeluju u župi Međugorje, članovi Franjevačkog svjetovnog reda – OFS Međugorje, kao i članovi franjevačke mladeži – Frama Međugorje, a uz njih su sudjelovali i brojni drugi svećenici, župljani i hodočasnici.
Prije samoga obreda preminuća, večerašnju svetu misu u Međugorju od 18 sati pred brojnim hodočasnicima i župljanima predslavio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić koji je u svojoj propovijedi, između ostaloga, kazao kako je Gospodin radost, punina svega, da po njemu dolazi i svaki blagoslov za sve ono vremenito i ljudsko, te tko Boga stavi na prvo mjesto, taj će biti blagoslovljen kroz sav život.
„To je prepoznao i sveti Franjo Asiški. Nije to prepoznao odmah i lako. Borio se i on s tim pitanjem i tim odnosima. Njegovi odnosi prema bližnjima bili su pomno uređeni. Bio je voljen među društvom, među mladima i starima. Ali njegov odnos prema Bogu još uvijek nije bio ispred svega. I to je osjetio u jednome trenutku svojega života kad ga je Bog kušao kroz bolesti i osobne neuspjehe. No u krizi života čuo je Božji glas: da treba prije svega služiti Gospodaru – Gospodinu”, kazao je fra Zvonimir, te nastavio:
„I tako Franjo počinje obnavljati crkvice i duhovni život u svojemu gradu, pokazujući jasno svima da je odnos s Bogom vrijedniji od svega, jer od Boga imamo sve: Sunce, koje nam je život, zrak koji dišemo, vodu, zemlju, cvijeće i sva Božja stvorenja koja zrcale njegovu ljepotu. A u Bogu je naše vječno spasenje u koje ulazimo po sestrici smrti, kojoj je Svetac bez straha pjevao. Bez straha, jer je sav bio uronjen u Gospodina te je znao da će nakon smrti biti potpuno sjedinjen s njim. Ono što je slavio u Hramu, u crkvi, u sakramentima, sve će to biti savršeno na nebesima i bit će ispunjenje čovjekova života”, kazao je fra Zvonimir Pavičić, te dodao da nas sveti Franjo poziva da obnovimo svoj odnos prema Bogu i da mu ništa ne pretpostavljamo, pa niti vlastiti dom.
„On će uskliknuti u molitvi: „Bog moj – sve moje!“ Tko ima Boga, ima sve. Jer često naši ljudski obziri, međuljudski odnosi i briga za vremenito zna stati ispred molitve, ispred euharistije, ispred Crkve, ispred Boga. Tako odbijamo od sebe Božje poslanike, a u njima i samoga Boga. Često u ovom našem životu bivamo uhodani u život koji nam diktira svijet. A Franjo nam pokazuje da je jedini dirigent i skladatelj našega života zapravo Bog. I zbog njega je simfonija našega života tako lijepa i osvježavajuća, puna nade – jer Bog nema godina, nema granica, nema nemogućnosti. On je sama mogućnost, uvijek isti, sve u svemu, punina postojanja. U njemu i naš život uvijek nastavlja rezonirati, bez prestanka”, kazao je fra Zvonimir, te zaključio:
„Sveti Franjo je bio mistik, asketa, ali i raspjevani pjevač koji je pjevao kako Bog dirigira. Unatoč neuglednoj vanjštini i jadnom odijelu ljudima je bio prelijep i svi su bili zapanjeni njegovom pojavom. Bili su zapanjeni jer je Franjo bio potpuno predan Bogu i Božjem. To je ono što svaki čovjek treba i za čim čezne kako bi bio sretan. Neka i nama sveti Franjo pokaže put savršenog nasljedovanja Gospodina, da i mi možemo s njim uskliknuti: „Bog moj – sve moje!“. Amen.”
Tekst i foto: Mateo Ivanković
