Ususret 40. godišnjici ukazanja Kraljice mira u Međugorju u emisiji „Susret“ razgovaramo s međugorskim župnicima od 1981. godine.
O razdoblju 2007. – 2012., razdoblju 7. župničke službe od početka ukazanja, pok. fra Petra Vlašića, govorio je fra Danko Perutina, koji je u Međugorju bio 2001. – 2002. te 2007. – 2013.
Rekao nam je: „On je u 67. godini, kao stariji fratar, postao međugorski župnik. Ali je imao jednu širinu prema nama mlađima tako da smo dobro surađivali. Imao je iskustvo jer je na puno mjesta bio župnik tako da je u pastoralnom radu to dobro došlo. Manje je radio s hodočasnicima. Imao je franjevačku jednostavnost, bio je svakome pristupačan i lako je bilo surađivati s njim.“
Treba prestati dimiti, a početi gorjeti. Nema drugog puta. To je jedini put. Svi ostali su „dekorativni“. Svatko bira svoj put. Kad se podvuče crta svatko odgovara sam za sebe. Ali mislim da moramo više i jače odgovoriti pozivu Kraljice mira. No nikad nije kasno.
A onda se prisjetio početka ukazanja: „Imao sam 11 godina kada sam na jednom igralištu, blizu kuće u Rodoču, prvi put čuo od jednog godinu-dvije starijeg dječaka, da se Gospa ukazala u Međugorju. Bilo je to izvan našeg dječjeg svijeta, ali mi je izgledalo moguće jer sam znao tko je Bog i da je moguće Gospino ukazanje. Poslije smo vrlo brzo išli u Međugroje, na Podbrdo. Ne samo moja obitelj, nego i sve obitelji Brotnja i Hercegovine. I većina naših zvanja opečaćena su Gospinim ukazanjima od 1981. do danas. Tu su hodnje, hodočašća pješice u Međugorje, seminari, duhovne obnove, tako da je to sve ostavilo velikog traga. Ima dosta zvanja iz naše Provincije koja su plod Međugorja. Neki su dobili izravan, neki neizravan poziv. Jer rijetko koja obitelj da nije došla tu i molila se. Po molitvama naših majki, baka i sestara mi smo tu došli. I naravno po Božjem pozivu.
Za poziv kao i za odaziv bitna je samo jedna stvar – je li ti srce kod Gospodin ili nije. Jedino to pravi razliku. 40 godina Gospa ponavlja. A mi smo tvrdog srca. Nismo se odazvali baš. Jer nas je razmazila, „draga dječice, hvala vam što ste se odazvali mome pozivu“ i mi smo povjerovali da smo se odazvali. Ali ja mislim da nismo, da smo se mogli odazvati više. A kako da nam srce bude kod Gospodina? Ona to govori stalno – draga djeco, molite u obiteljima. Počnite moliti krunicu. – Vrlo jednostavno, to nas Crkva poziva, Isus nas poziva u Evanđelju stalno. Treba prestati dimiti, a početi gorjeti. Nema drugog puta. To je jedini put. Svi ostali su „dekorativni“. Svatko bira svoj put. Kad se podvuče crta svatko odgovara sam za sebe. Ali mislim da moramo više i jače odgovoriti pozivu Kraljice mira. No nikad nije kasno. Moramo jače odgovoriti pozivu Kraljice mira jer smo posebno pozvani. Konkretno Međugorje, Brotnjo, hrvatski narod, katolička crkva, svijet. Nema mjesta na kugli zemaljskoj koje nije čulo za Međugorje. Kao da su međugorska ukazanja u genetski kod zemlje urezana.
Nismo se odazvali ni u jednom području. Vrtimo se oko sebe, ne ide naprijed ekonomija, znanost još manje, politika, kultura. Samo se vrtimo oko sebe. A da smo se odazvali bio bi napredak u svemu. Gdje god je došao Duh Sveti tu dolazi do promjene, nema ustajalosti, ne može uvijek biti isto jer Duh Sveti je novina, kada dođe sve se uzburka, tu dolazi život.“
O molitvi krunice u obiteljima, postu i drugom na što Gospa u Međugorju poziva, fra Danko je rekao: „Dva su vida posta. Prvi je odricanje – kruh i voda, taj je najlakši. Zašto odricanje? Zato da se napravi prostor gdje Bog može djelovati. Ako smo natrpani ogovaranjima, laganjima, klevetama, instagramom, hranom, alkoholom, kockom, drogom ili bilo kojom ovisnosti – tu nema Gospodin djelovanja. Zato je post. A drugo je da više vrednujemo euharistijskog Krista. Imamo primjer u Međugorju gdje za Festivala mladih deseci tisuća mladih u dostojanstvu kleče pred Gospodinom. To su dva temeljna vida posta.
Gospa nas poziva na taj post. Ali ako post ne boli, nije post. Netko će se lako odreći hrane, ali ne kave ili cigareta, njih mu je teže ostaviti. Post mora boljeti. Ali post nikada nije bio protiv zdravlja. Ako se ne može postiti mogu se izabrati djela ljubavi.
Nismo se odazvali ni u jednom području. Vrtimo se oko sebe, ne ide naprijed ekonomija, znanost još manje, politika, kultura. Samo se vrtimo oko sebe. A da smo se odazvali bio bi napredak u svemu. Gdje god je došao Duh Sveti tu dolazi do promjene, nema ustajalosti, ne može uvijek biti isto jer Duh Sveti je novina, kada dođe sve se uzburka, tu dolazi život.
U Međugorju obraćenja idu lagano, zato što je taj ambijent, i zrak i kamen, natopljen molitvom. Tu su izmoljene milijarde krunica. Milijarde. Pogotovo Gospina blizina. Pitao sam ljude što ih ovdje privlači, zašto se opet vraćaju. Jedna gospođa iz Sjeverne Amerike došla 300 puta, gospodin Golović iz Austrije 500 puta, druga iz Italije 500 puta. Oni su doduše pratitelji hodočašća, ali u njihovom se srcu dogodilo obraćenje i susret između neba i zemlje i ta vatra ih gura naprijed, žele to s drugima podijeliti.“
Fra Danko će reći da mu je u službi u hodočasničkom Marijinom mjestu molitve i mira pomogao studij mariologije, ali dodat će „najviše što mi je pomoglo i na što sam najponosniji je to što sam ovdje šest godina gledao raj vlastitim očima i to u ispovjedaonici. Na to sam najponosniji. Tu su se događala najveća čuda o kojima ne možemo i ne smijemo govoriti, i ne treba, a to su obraćenja ljudi koji se nisu ispovijedali desetcima godina i onda se odjedanput dogodi neki zaokret, jasno djelo Duha Svetoga. Čovjek ostavlja svoje najteže grijehe, ne može se ispovjediti 40-50 godina, a ovdje može. ‘Nigdje nisam mogao, a ovdje mogu, ne znam zašto’, kažu. Tu su vrlo često emocije, ljudi plaču, smiju se, događa se jedno oslobođenje. Moje iskustvo je da tko se istinski ovdje obratio, da to obraćenje traje cijeloga života. To nisu neka površinska obraćenja, osjećaji, jer Duh sveti zadire u samu srž srca. I to iskustvo čovjek ne može izbrisati ničim, to iskustvo mi nosimo sa sobom u nebo. To mi je najdraže. A to sve što sam studirao je tako kompatibilno s ovim ovdje u praksi da se to slaže kao lego kockice. Sve se slaže. Međugorje u usporedbi s učenjem Crkve o Mariji doživljavam kao i papa Franjo, koji je uvrstio Međugorje među 30 svjetskih svetišta, zato što se 15. svibnja iz njega molila krunica i prenošena izravno za prestanak pandemije. Čast nam je da je Međugorje uvršteno među 30 svjetskih svetišta, iako još nije službeno proglašeno. I to je možda jedan korak prema možda i skorom proglašenju svetištem. U početku nisu vođene statistike, a i brojke nisu važne, no ipak kroz Međugorje je kroz ovih 40 godina prošlo 50 milijuna ispovjeđenih hodočasnika, brojna zvanja, to je priznato u srcima ljudi. Plodova ima jako puno.“
Imao sam 11 godina kada sam na jednom igralištu, blizu kuće u Rodoču, prvi put čuo od jednog godinu-dvije starijeg dječaka, da se Gospa ukazala u Međugorju. Bilo je to izvan našeg dječjeg svijeta, ali mi je izgledalo moguće jer sam znao tko je Bog i da je moguće Gospino ukazanje. Poslije smo vrlo brzo išli u Međugroje, na Podbrdo. Ne samo moja obitelj, nego i sve obitelji Brotnja i Hercegovine.
Fra Danko se osvrnuo i na nedavni online Kongres o plodovima Međugorja za španjolsko govorno područje. Rekao je da ga je potaknuo Kongres za njemačko govorno područje, koje je organizirao Hubert Liebherr. „Kongres je bio veliko dvodnevno slavlje zahvale Gospi. Svjedočanstava je bilo jako puno. Kongres za njemačko govorno područje prenošen je preko 2 milijuna i 300 tisuća priključenih uređaja, a ovaj za zemlje španjolskog govornog područja prenošen je preko 11 milijuna i 55 tisuća uređaja. To treba pomnožiti s brojem ljudi pred jednim uređajem, televizorom. Prevođen je na 14 jezika, nastupilo je 100 govornika. Prezadovoljni smo odjekom u svijetu. Mislim da smo uspjeli prenijeti što je Božja i Gospina milost, što se uspjelo napraviti u Latinskoj Americi i Španjolskoj za ovih 40 godina, jer naslov je bio „Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7, 16). Iznesena su brojna snažna svjedočanstva. Nevjerojatna je otvorenost za Gospinu poruku.“
Fra Danko je jedanput na Mladifestu pozvao mlade, one koji osjećaju duhovni poziv, da se jave. Izdvojilo se njih 120. „No i ovoga se ljeta slavi mlada misa mladića koji se tada nije javio, ali ima barem 10-tak drugih koji su se tada javili i koji su sada na putu svećeništva ili redovništva. Puno nam je promaklo informacija o zvanjima jer se nismo bavili statistikama nego ljudima, pastoralom, ispovijedanjem, molitvama, misama. Kada je utemeljena Komisija za Međugorje, na čelu koje je bio kardinal Ruini, odlučio sam istražiti to područje. Za 3 godine prikupio sam 610 imena iz 40-tak zemalja, najviše je talijanskih svećenika 132, pa američkih 87, irskih 30, ali to je samo jedan mali dio. U arhivu imam još 500 imena. Ali trebalo bi vremena za istraživanja. Siguran sam da bih ih bilo preko dvije tisuće. U arhivu imamo i preko 500 ozdravljenja s dokumentacijom. Potrebna je dokumentacija od prije, za vrijeme i nakon bolesti. Veliki su plod Međugorja seminari posta i molitve, koji su počeli 1991. Do sada ih je održano preko 500 u Domus Pacis. Počeli su 1991. Zatim seminari za svećenike. Za Festival mladih znalo je biti preo 700 svećenika koji su ispovijedali mlade. A župljani bi uvijek besplatno ugošćavali svećenike. Jedan od plodova je, to je bilo 2012. godine kada su župljani primili 4000 siromašnih hodočasnika iz različitih zemalja, 3 dana puni pansion, sve gratis. Pa Seminar za bračne parove. Isto je začetnik bio fra Slavko Barbarić. Tisuće je bračnih parova prošlo. Gospa je 1986. rekla „Draga djeco, vaša obitelj neka bude mjesto gdje se rađa svetost“. Kad je kriza onda se uvijek najprije udari na obitelj i molitvu. Kad se udari u obitelj, onda je udarena i država i svijet. Živimo u takvom vremenu, vremenu udara na obitelj.
Međugorje je prepoznatljivo po ispovijedanju. I u 3 ujutro da svećenik upali svjetlo netko bi pristupio u ispovjedaonicu. Jer čovjek nikada neće prestati tražiti Boga, čovjek je tragač. Bog najviše voli dvije vrste ljudi: borce i tražitelje. Prvi unatoč preprekama uvijek idu naprijed, bore se za Gospodina i svoje spasenje, a tražitelji su oni koji stalno traže.
Ekumenski vid Međugorja veliki je plod Međugorja, jaki ekumenski duh gdje se ulaže veliki napori na području Crkve u zbližavanju kršćanskih zajednica i crkava. To sporo ide, a ovdje to ide vrlo lagano. Na Podbrdu svi pjevaju svoje pjesme, mole svoje molitve, nitko nikomu ne smeta u jednome zajedništvu.
Veliki plod Međugorja su različite udruge. Ima puno plodova milosrđa, koji su vidljivi. Na prvom je mjestu Majčino selo, ustanova koju je 1993. otvorio u Bijakovićima fra Skavko Barbarić; pa Milosrdni Otac, ustanova koja prima isključivo muške osobe koje žele pristupiti liječenju bilo koje vrste ovisnosti (alkohola, kocke, droge…); Marijine ruke nastale su 2016. godine nadahnute riječima Kraljice mira „Vi budite ispružene ruke, kako bi svako stvorenje moglo zahvaljivati preko vas“; Fond „Prijatelji talenata“, „Hodnja mira“; onda Međunarodni susreti voditelja hodočasnika… Rekao bih da su se ovdje izlili Nijagarini vodopadi Božje milosti, svi oni koji su imali imalo otvoreno srce, dobili su.“
Naglasio je kako će netko možda za 50 ili 100 godina pristupiti ovome fenomenu, jer ovo je veliki fenomen, žarišna točka. “Međugorje je prepoznatljivo po ispovijedanju. I u 3 ujutro da svećenik upali svjetlo netko bi pristupio u ispovjedaonicu. Jer čovjek nikada neće prestati tražiti Boga, čovjek je tragač. Bog najviše voli dvije vrste ljudi: borce i tražitelje. Prvi unatoč preprekama uvijek idu naprijed, bore se za Gospodina i svoje spasenje, a tražitelji su oni koji stalno traže.“
Za vidioce fra Danko je rekao da su oni ponijeli najveći križ, od početka. I torture komunističke. „Oni su bili pod velikim pritiskom u najosjetljivijim godinama odrastanja. Kasnije su zasnovali svoje obitelji, postali su obiteljski ljudi, žive i mole kao i svaka druga obitelj. A na njima se vidi, kad počnu govoriti o porukama ili kako Gospa izgleda, odjedanput im se lice preobrazi, postanu drukčiji, uvijek i svi. Lijepo govore o Gospinim porukama. Mislim da su ih oni uspjeli prenijeti onako kako je Gospa htjela i tražila od njih, uz sve poteškoće koje su prošli kroz svih ovih 40 godina, a bilo ih je puno. Kao što vrijedi za vidioce tako vrijedi i za Međugorje – sve mora proći kroz vatru jer nakon vatre ostaje zlato. I zato Međugorje, ako je prošlo kroz ovoliku patnju, optužbe i ako stoji i danas kao 1981. godine, to je jasno i kroz ovolike plodove, kojih smo samo djelić spomenuli. Ako netko misli da je ovo plod ljudskih ruku – Gospodo izvolite, napravite drugo isto ili još jače svetište. Ima puno inteligentnih ljudi od međugorskih vidjelaca, koji mogu evangelizirati svijet. Tolika obraćenja, toliki pozivi, pitajte one koji su dobili pozive i oni će vam reći istinu.“
Vidioci su bili pod velikim pritiskom u najosjetljivijim godinama odrastanja. Kasnije su zasnovali svoje obitelji, postali su obiteljski ljudi, žive i mole kao i svaka druga obitelj. A na njima se vidi, kad počnu govoriti o porukama ili kako Gospa izgleda, odjedanput im se lice preobrazi, postanu drukčiji, uvijek i svi.
Na upit o imovnom stanju vidjelaca, dobrim kućama, koje će neki spominjati fra Danko će reći: „Pa nemaju, normalne su im kuće kao i ostale, ima puno župljana koji imaju veće kuće. Čim se počne govoriti o trećem brdu, meni je jasno tko sa mnom razgovara. Ja znam za dva brda: Križevac i Brdo ukazanja.“
Govoreći o porukama fra Danko je naveo primjer djece kojima treba puno ponavljati dok nešto nauče. „Gospa 40 godina govori. Moje je mišljenje da ne bi govorila da smo se odazvali. Ima ih koji su se odazvali, ali ima i onih koji nisu. Broj 40 u Bibliji predstavlja vrijeme pripreme neke osobe ili naroda za temeljitu promjenu. To je poziv na promjenu na svim područjima i poziv na zahvalnost. To znači 40. obljetnica.
Drage su mi Gospine riječi da mi budemo njezine ispružene ruke. Mi koji smo na izvoru ne smijemo izdati ni Gospu ni Isusa. Majka Terezija nije držala propovijedi. Njezina je propovijed vjera ljubavlju djelotvorna, da budemo malo milosrdniji, osobito prema starcima. Moramo biti svjedoci, a to nije lako. Svjedok je onaj koji je vidio i čuo i koji zna. On ima iskustvo. Treba moliti za najveći dar, koji čovjek može imati, a to je da susretne živoga Boga. A najlakše ga se susreće kroz molitvu, kao nas Gospa poziva. I to na koljenima.“
Višnja Spajić
