Večernju svetu misu u crkvi svetog Jakova u Međugorju u ponedjeljak, 24. studenog na 25. godišnjicu smrti fra Slavka Barbarića predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. Koncelebriralo je 47 svećenika, a krunicu je prije mise predmolio fra Karlo Lovrić.
Na početku svoje homilije osvrnuo se na čitanje iz knjige o Danijelu i priču o vjernosti pod progonstvom i poganstvom. Naglasio je ”kako je na ovim našim prostorima, ali i u povijesti kršćanstva iskustvo progonstva tako često”.
”Posebice danas dok su kršćani najprogonjenija zajednica vjernika kao da nam je sve jasnije znati da je kršćanska ideja, stav prema životu, stav prema vječnome i ljubavi, stav prema praštanju od početka progonjen. O kako je važna danas ta tema vjernosti: vjernosti vrijednostima i vjernosti istini”, kazao je fra Jozo Grbeš dodajući i kako je kršćanstvo našeg vremena potrebno ”svjedoka vjernosti, ljudi autentičnih života i principa koji govore o smislu života. I to govore isključivo svojim životom”.
Kazao je i kako ljudi koji govore istinu najviše pate, stradavaju, bivaju napadani pa čak i ubijani, a onda se osvrnuo i na evanđeoski ulomak koji govori o udovici koja u riznicu baca dva novčića, sav svoj imetak.
”Sve je dala! Sebe nije stavila na prvo mjesto, nego na posljednje. Evanđelja nam u svim poglavljima daruju karaktere koji nam govore kako da ili kako ne živjeti. U vremenu autodivinizacije, kada čovjek stavlja sebe prije svega na pijedestal svega, kada narcizam obilježava kulturu, kada sebičnost postaje krepost, kada se čovjek obilježava prefiksima, bez obzira počinju li sa post ili s trans, kada mane vrlina, kada se čini da naša civilizacija nije sposobna ponašati se za zajedničko dobro, nudi nam se slika udovice koja razumije mudrost predanost, providnost i povjerenje. Nude nam se pitanja: Jesi li ti prijatelju ono što imaš? Čiji si? Tko te posjeduje? Je li ti sloboda važna? Je li ti uopće važna? Je li ti ona najvažnija?”, kazao je fra Jozo Grbeš i dodao kako je život vječna igra između davanja i primanja, između odricanja i uzimanja… te da se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.”
Kazao je na kraju kako se u ovim temama vjernosti istini, vjernosti pozivu, vjernosti Bogu, odricanju i ljubavi, nalazi život fra Slavka Barbarića čiju 25. obljetnicu smrti danas obilježavamo.
”Njegov život hodočasnika, putnika koji je znao veličinu vremena i stoga je imao vremena samo za ljude, a sve ostalo bijaše u nekom drugom, trećem ili nebitnom redu. O kako vrijedi i danas u ovom prljavom svijetu njegova maksima koju je govorio i sam činio, a koja kaže običnim jezikom: “Više cvijeća, manje smeća!” Znam da mnogi ljudi u svom životu mogu izvući puno toga iz njegova života, ali vjerujem da ova maksima i u duhovnosti i u materijalnosti odzvanja uvijek u našim srcima.
Za ljude Međugorja i danas vrijedi ista molba: više cvijeća, manje smeća! Za ljude ove zemlje vrijedi ista molba: više cvijeća manje smeća. Ne činimo svijet prljavim! Niti otpadom, niti riječju, niti životom, niti smećem! Smeća je svakako previše. Njega je uvijek previše, čak i onda kada se čini da ga je malo. Njega je uvijek previše u našem rječniku, našem pisanju, našem ponašanju i u našoj okolini.
Stoga, jednostavno ako fra Slavka poštujete, onda možete krenuti od te točke promjene, obraćenja i traženja čistoće. Čistoće vlastitog srca pa kada ona bude na dobrom pijedestalu onda i čistoće oko nas.
Fra Slavko je bio franjevac. Znao je da je to važno. Mi ove godine slavimo 800 godina pjesme stvorova svetog Franje Asiškoga koja slavi Gospodina u svim stvorenjima njegovim. Znajući tu istinu moramo i pozvani smo biti odgovorni. Poziv je to na čisto srce, čiste riječi, čiste odnose, čistu ljubav prema zemlji po kojoj nam je dano hodati i prema svakom čovjeku koje je Božje stvorenje. Nadahnuće to bijaše onda, ono je i danas nadahnuće po svetom Franji i svima poput fra Slavka koji su htjeli ići za njim.
Neka nam primjeri ovih tema koje čine čovjeka potpunim i sretnim pomognu živjeti autentičan, ponizan i dobar život ljubavi. Usudio bih se reći: Na što god život potrošite, a nije ljubav, uzalud je potrošen. Posvetimo Njoj život, i u ime Krista, a i zbog našega brata”, zaključio je fra Jozo Grbeš.
Tekst: Velimir Begić
Foto: ICMM
