Približavamo se 40. obljetnici Gospinih ukazanja u župi Međugorje. Četrdeset godina je biblijski broj koji se spominje na više mjesta. Opći potop trajao je 40 dana i noći (Post 7,4), Mojsije je boravio na Sinaju 40 dana i noći (Izl 24,18), izraelski narod 40 je godina hodio kroz pustinju (Jš 5,6), Ilija je 40 dana i noći išao do svetog brda Horeba (1 Kr 19,8), stanovnici Ninive 40 dana su činili pokoru (Jona 3), Isus je u pustinji postio 40 dana (Mk 1,13), 40 dana nakon uskrsnuća Isus je uzašao u Nebo. Četrdeset godina Nebo se u Međugorju otvara zemlji, Gospa dolazi i govori svojoj djeci.
U 40. obljetnicu Gospinih ukazanja ulazimo u vremenu sličnu pustinji. Naime, vrijeme u kojem živimo obilježeno je pandemijom korona virusa koja je donijela neprilike i pomutnju cijelom svijetu. Mogli bismo reći da se radi o pravim pustošenjima na mnogim životnim područjima. Uzdrmani su ne samo gospodarstvo, turizam, zračno i cestovno prometovanje nego je i na razini međuljudskih odnosa došlo do poremećaja. Zbog straha od blizine, a time i moguće zaraze, mnogi se distanciraju jedni od drugih. Nevolja je to koja izaziva tjeskobu, krizu vjere i nade. U mnogih ljudi uzdrmana je dosadašnja sigurnost. Nestala su uporišta i temelji na kojima se gradio svakodnevni život. Nastala je i širi se pustinja duha.
Četrdeset godina je Božja Majka s nama. Prilika je to za odgovor i suradnju s neizrecivom Božjom milošću kao prvih dana Njezinih dolazaka k nama. Molimo se Duhu Svetom kako bismo bili sposobni u vremenu pandemije – duhovne pustinje – odgovoriti na Majčine pozive, jer izabranje još traje
No, pustinja kroz koju prolazimo ne donosi nam samo poteškoće nego predstavlja izazov i šansu. Jedno od najvažnijih pitanja koja u ovom vremenu svakako trebamo postaviti je o temeljima na kojima smo gradili svoj život. Ako smo do sada svoje uporište na koje smo se oslanjali tražili u ovozemaljskom i materijalnom, pustinja kroz koju prolazimo s jedne strane otvara nam oči kako je sve to krhko i slabašno, a s druge doziva nam u svijest da je Bog neprolazan i da u Njemu trebamo tražiti svoje uporište.
Kušnje s kojima smo suočeni mogu nas naučiti mnogočemu: da živimo skromnije i jednostavnije, da ne investiramo previše u ono što je prolazno, da se više trudimo oko istinskih vrijednosti, oko vjere, nade i ljubavi, oko svoje obitelji i pravih prijatelja.
Vrijeme u kojem živimo poziva nas da postanemo svjesni pustinje u sebi i oko sebe. Pustinja je u nama ukoliko je naše srce toliko ispunjeno površnim stvarima da nemamo više vremena za Božju riječ. Nismo više sposobni sjesti u svoju kuću, uzeti Sveto pismo, otvoriti ga. Nema više vremena da pogledamo u oči svojoj supruzi, svome mužu, svome djetetu i saslušati ih. Srce je otupjelo pa se ne raduje malim, jednostavnim stvarima, sporo da razumije potrebnoga i nevoljnoga. Pustinja je u nama ako je srce postalo tupo da primijeti ljepotu Božjih stvorenja, zvjezdanog neba, ljepotu jednog cvijeta…
Potrebna nam je pustinja, tišina, kako bismo postali svjesni buke u sebi i oko sebe. „Nebeska glazba u svemu je što postoji, no zaboravili smo kako ju čuti zaglušeni vlastitim glasom.“ (Hildegard von Bingen) Nije to nimalo jednostavno, jer „smo se toliko navikli na buku da nas uznemiruje samo tišina“ (Moravska poslovica). Tek odlaskom u pustinju postajemo sposobni čuti. Potrebna nam je pustinja kako bismo bili sposobni slušati Božju riječ. Zato Bog preko proroka Hošee poziva: „Odvest ću te u pustinju i tamo tvome progovorit srcu.“ (Hoš 2,16)
Židovska poslovica kaže: „Pravi okus vode spoznaje se u pustinji.“ Tek u pustinji postajemo svjesni dragocjenosti svake kaplje vode, čistog zraka kojeg udišemo i lijepih krajolika u kojima živimo ili kroz koje prolazimo.
Potreban nam je pust kraj kako bismo bili sposobni vidjeti. Tek u pustinji učimo ponovno primijetiti ljiljana, mrava, pticu i uočiti njihovu ljepotu i posebnost…
Pustinja kroz koju trenutno prolazimo prilika je da ponovno otkrijemo Gospinu nazočnost među nama i da se odazovemo na njezine pozive. Četrdeseta godišnjica Gospina izabranja župe Međugorje poziv je na sjećanje i preispitivanje sebe. Razlog pozivu na sjećanje je zbog zaborava. Mojsije i drugi proroci uvijek iznova su morali podsjećati izraelski narod na izabranje i na primljene milosti: „Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.“ (Pnz 5,15)
Isti poziv na sjećanje potreban je župljanima župe Međugorje kao i svima drugima koji su čuli Gospin poziv i na nj se već odazvali. Četrdeset godina je od Gospina izabranja. Četrdeset godina Majka prati i vodi svoj narod kroz „pustinje“ današnjeg vremena, iz raznih oblika ropstva prema slobodi, iz raznih oblika nemira prema miru. Izabranje je Gospina ruka ispružena prema nama. Mnogi su se župljani i ljudi iz cijelog svijeta odazvali i srcem prihvatili Gospinu ruku.
Osim što je poziv na preispitivanje sebe, četrdeseta godišnjica je i prilika za novi početak. Novi početak je nova šansa za življenje onoga na što nas je Kraljica Mira već i prije pozivala: „Draga djeco, ja sam s vama i pozivam vas da s ozbiljnošću počnete moliti i postiti, kao prvih dana moga dolaska.“ (25. 7. 1991.)
Četrdeset godina je Božja Majka s nama. Prilika je to za odgovor i suradnju s neizrecivom Božjom milošću kao prvih dana Njezinih dolazaka k nama. Molimo se Duhu Svetom kako bismo bili sposobni u vremenu pandemije – duhovne pustinje – odgovoriti na Majčine pozive, jer izabranje još traje.
Piše: fra Marinko Šakota,
međugorski župnik
*******************
List Glasnik mira izlazi jednom mjesečno. Godišnja pretplata (12 brojeva): Hrvatska 130 HRK, BiH 30 KM, europske zemlje 40 €, Švicarska 60 CHF, USA, Kanada i Južna Amerika 80 USD, Australija 120 AUD.
Služba pretplate:
Nikolina Sivrić
e-mail: pretplategm@nullmedjugorje.hr
Tel.: 00 387 36 653 300
