Kad malo pregledamo međugorske portale ili unesemo u Google tražilicu pojam duhovni poziv i Međugorje, naići ćemo na zavidan broj mladih ljudi koji su se u Međugorju obratili i postali svećenici, redovnici ili redovnice. Javno su o tome svjedočili i ta su svjedočanstva dirljiva. Ništa ne dodiruje ljudsku dušu kao svjedočanstvo nekog čovjeka koji zna da Bog postoji jer ga je osobno susreo i u Njegove ruke predao svoj život. Iako mi nije cilj u ovom članku pisati o ovim ljudima koji su javno progovorili i posvjedočili o svome duhovnom pozivu, ipak bih spomenuo neke od njih zbog njihova oduševljenja koje prenose na nas. Oni mogu oduševiti jer su sami oduševljeni i mogu uvjeriti jer su sami uvjereni, piše fra Stanko Mabić u novom srpanjskom broju Glasnika mira.
Zvijezda grupe The Kelly Family, Paddy Kelly bio je velika rock zvijezda. Postao je silno bogat, slavan I popularan tako da je živio u dvorcu iz 17. stoljeća u Europi. Međutim, dolazi u Međugorje, obraća se i postaje redovnik. Sam svjedoči da mu je Gospa spasila život i da je preko Međugorja upoznao Isusa.
Nicoletta Falzoni bila je visoka dužnosnica u međunarodnoj korporaciji u Milanu. Sve je počelo 2011. Godine kada je, kao visoka dužnosnica velike korporacije, odlučila otići u Međugorje. Ondje je doživjela tako značajan susret s Gospodinom i s Djevicom da joj se život potpuno preokrenuo. Za nju ništa više nije bilo isto, ni uspjeh, ni novac niti išta slično. U Međugorju je spoznala Boga i u godinu dana postala redovnica. Njezino redovničko ime je Maria Fides.
Amerikanac iz Ljubuškog vlč. Charbel Richard Grbavac ostavio je zbog Međugorja studij stomatologije i postao svećenik.
Rođeni Australac škotskih korijena, fra Anthony Burnside, visoko obrazovan, iz bogate obitelji dolazi u Međugorje, obraća se, sve ostavlja i postaje svećenik i fratar u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Život u Australiji je zamijenio životom u Hercegovini.
Novinar iz Madrida Gonzalo Moreno imao je skeptično mišljenje o Međugorju. Sam je posvjedočio: „Radio sam u jednim novinama u Madridu i moje mišljenje o Međugorju je bilo negativno, nisam vjerovao i bio sam protiv toga. Sve se promijenilo kada sam došao i vidio kako se ovdje živi vjera, pobožnost Gospi, sakramenti. Od 2006. sam došao dvadeset puta. Kada sam se vratio prvi put, nitko mi nije vjerovao kada sam pripovijedao što sam ovdje sve doživio. Nitko mi nije vjerovao ni kada sam počeo put svećeništva. Imali su puno razloga za to, jer moj prijašnji život nije bio dobar. Bio sam i u svijetu droge. Razumijem zašto mi ljudi nisu vjerovali, no sad ipak vjeruju, jer sam uistinu Gospino čudo.“
Don Carlos Ballbé je prvi put došao u Međugorje u kolovozu 2005. godine: „Najprije želim reći kako se moj život promijenio u potpunosti, jer sam ovdje doživio svoj poziv i imao iskustvo blizine Boga. Međugorje je također promijenilo cijelu moju obitelj. Moj je poziv prvi plod Međugorja, jer nikada nisam ni pomislio biti svećenik.
Otac Michael Leither iz SAD-a svoju blistavu karijeru vidio je u igranju nogometa. Kad je došao u Međugorje, na nagovor majke ispovjedio se i to mu je bila prva ispovijed. U toj ispovijedi je bio toliko ganut da su mu suze tekle niz lice što mu se inače nikada nije do tada događalo. Nakon što je vidio kako je jedna žena u Međugorju ustala iz invalidskih kolica, nekadašnji perspektivni mladi igrač američkog nogometa Michael Lightner odlučio je postati svećenik.
Fr. John Boughton je došao u Međugorje kao protestant. Nakon potresnog obraćenja postaje katolički svećenik. Rodio se kao protestant i odrastao je u toj vjeri. Studirao je medicinu, pročitao je knjigu o Međugorju i odlučio je posjetiti Međugorje. To mu je promijenilo život. Obratio se na katoličanstvo i postao svećenik.
Vjerujem da svatko od nas ima želju čuti što to Bog od njega traži. A kad bih pitao što na tom i činimo, isto tako vjerujem da bi mnogi samo slegnuli ramenima. Ne rade ništa ili gotovo ništa. Ništa se ne postiže jednim klikom, nego treba puno vremena provesti u hodu s bogom da bi shvatio, da bi srce razumjelo. Puno vremena, molitve, šutnje i predanja Bogu. Molitva, tišina, mir, osluškivanje svoga srca u kojem bog progovara na poseban način se događa u Međugorju. To mnogi svjedoče bez obzira radilo se o duhovnom pozivu ili bilo kojem drugom poslanju.
Vlč. Donald Calloway iz Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća, prepričava svoju dramatičnu i ganutljivu priču u knjizi „Bez povratka: svjedočanstvo milosrđa“. Od mladića koji je bio u dubokoj ovisnosti o drogama, obraća se zahvaljujući jednoj knjizi koju je slučajno našao pregledavajući knjige na policama svojih roditelja. Knjiga se zvala „Kraljica Mira dolazi u Međugorje.“ (izvornik: Joseph Pelletier, The Queen of Peace Visits Medjugorje)
Talijanski liječnik Primo Martinuzzi, jedan od liječnika koji su vršili ispitivanja na vidiocima, postaje također svećenik. Svjedoči: „Svoj svećenički život i rad ne mogu zamisliti bez susreta s Međugorjem. Dijelim mišljenje nekih teologa i mariologa koji u Međugorju vide ispunjenje Lourdesa i Fatime.“
Svećenik don Ivan Filipović također svjedoči kako ga je Međugorje izvuklo iz droge i baš zahvaljujući Međugorju postaje svećenik.
Nije nam potrebna nikakva posebna učenost da bismo čuli Božji glas i otkrili Boga. On se objavljuje srcu koje ga želi i koje mu se sasvim predaje, s Njim i za Njega živi poput svijeće koja izgara. Jedino ljubav trošeći se, raste.
Kad slušamo svjedočanstva ovih ljudi, osjećamo da je njihovo srce zapaljeno i da gori ljubavlju Božjom. Pronašli su blago za kojim su tragali čitavoga života. Kod njih se baš vidi da nisu postali svećenici zato jer nisu imali drugoga izbora u životu ili nisu mogli naći djevojku. Oni su svećenici, ne zato što nisu imali neku drugu opciju, nego zato što ih je Krist osobno pozvao da ga prate na tome putu. Oni su se odazvali i to su učinili baš u Međugorju. Sretni su jer naglasak leži na onome što su dobili, a ne na onome što su ostavili! Shvatili su da mogu samo u Bogu naći sigurnost, mir i radost koje im ovaj svijet ne može ni dati ni oduzeti. To je tajna kraljevstva nebeskoga. Ono traži sve i daje sve. Svaki istinski mudar čovjek zna da ne treba gledati na ono što čovjek ulaže, nego na ono što čovjek nakon ulaganja dobije. Zato se u ovom slučaju ne radi o odricanju, nego o dobitku.
U odgoju sam mladih fratara već dvanaest godina. Kroz sve te godine sudjelovao sam u promociji duhovnih zvanja gdje sam često razgovarao s mladićima koji razmišljaju o svećeničkom pozivu. Mnogi dođu u samostan nakon razgovora, a dosta ih odustane. Velika većina, od onih koji dođu u samostan, svakako spomenu Međugorje kao važnu etapu na njihovu putu prema redovništvu i svećeništvu. Neki su osjetili duhovni poziv baš u Međugorju i o tome su i javno svjedočili, a mnogi su osjetili poziv u ranom djetinjstvu ili u svojoj župi gdje žive, ali su skoro svi imali potrebu, za vrijeme svoga promišljanja i konačne odluke, doći u Međugorje, pomoliti se, povući se u tišinu dvaju brda, razgovarati sa svećenikom u ispovjedaonici, sudjelovati na klanjanju… Taj odlazak u Međugorje bio im je onaj dodatni iskorak, nutarnja sigurnost i odlučnost za svoju konačnu odluku. Većina njih je konačno „da“ svome duhovnome pozivu u svom srcu izrekla baš u Međugorju.
Nije nam potrebna nikakva posebna učenost da bismo čuli Božji glas i otkrili Boga. On se objavljuje srcu koje ga želi i koje mu se sasvim predaje, s Njim i za Njega živi poput svijeće koja izgara. Jedino ljubav trošeći se, raste.
Kad bih sada postavio pitanje bilo kojem čovjeku da li želi čuti Božji glas u sebi koji mu otkriva njegovo vlastito poslanje ovdje na zemlji, vjerujem da bi svi izrazili želju da svakako žele čuti što im je Bog namijenio. Vjerujem da svatko od nas ima želju čuti što to Bog od njega traži. A kad bih pitao što na tom i činimo, isto tako vjerujem da bi mnogi samo slegnuli ramenima. Ne rade ništa ili gotovo ništa. Ništa se ne postiže jednim klikom, nego treba puno vremena provesti u hodu s Bogom da bi shvatio, da bi srce razumjelo. Puno vremena, molitve, šutnje i predanja Bogu. Molitva, tišina, mir, osluškivanje svoga srca u kojem Bog progovara na poseban način se događa u Međugorju. To mnogi svjedoče bez obzira radili se o duhovnom pozivu ili bilo kojem drugom poslanju.
Isus će kazati: „Niste vi izabrali mene nego sam ja izabrao vas.“ Isus je mogao odabrati koga je htio, ali kad bira, većinom se radi o odabiru običnih i slabih ljudi kakvih je najviše među nama. Kristov poziv upućen Petru: „Izvezi na pučinu“ zahtjevna je riječ. Petrovo iskustvo je posve protivno ovom Kristovu zahtjevu. Zato je veće čudo što je Petar bacio mreže na Njegovu riječ nego mreže koje se razdiru od ulova ribe. Poslije ovoga susreta Petar više nije bio isti čovjek. Tu istinu iščitavamo u Bibliji koja kaže da se ne može „vidjeti“, „spoznati“ Boga i ostati na životu, ostati u životu kao i prije, kao da se ništa nije dogodilo. Ovi svećenici koje sam gore spomenuo došli su u Međugorje, vidjeli su i spoznali da je Bog živ i da želi živjeti u njihovu srcu i ti ljudi nisu više mogli ostati na životu isti. Umrli su sebi da bi živjeli Bogu? Dobili su odgovor na pitanje: Kako izgubiti svoj život da ga pronađem? Kako umrijeti s Kristom, da uskrsnem s njim? Kako biti zrno pšenice koje umire da bi donijelo stostruk rod? Samo u odgovoru na ovo evanđeosko pitanje pronalazimo svoju životnu brazdu, svoj poziv, bilo svećenički bilo bračni. Ovaj Božji poziv u isto vrijeme je put ljubavi i put žrtve.
Kaže Katarina Sienska: „Ako budete ono što vam je Bog namijenio da budete, zapalit ćete svijet.“
Piše: fra Stanko Mabić
*******************
List Glasnik mira izlazi jednom mjesečno. Godišnja pretplata (12 brojeva): Hrvatska 130 HRK, BiH 30 KM, europske zemlje 40 €, Švicarska 60 CHF, USA, Kanada i Južna Amerika 80 USD, Australija 120 AUD.
Služba pretplate:
Nikolina Sivrić
e-mail: pretplategm@nullmedjugorje.hr
Tel.: 00 387 36 653 300
