Čim dođeš ovdje, postaješ malo drugačiji čovjek, vjerojatno i drugačiji svećenik, vjerojatno i drugačiji vjernik…
U Međugorju se od 27. veljače do 3. ožujka 2023. godine održala XV. generalna skupština Unije Manje braće Europe – UFME. Na susretu je sudjelovao i provincijal Bosne Srebrene, fra Zdravko Dadić, koji je dao intervju za Radiopostaju Mir Međugorje te nama i našim slušateljima prenio iskustva s generalne skupštine UFME, predstavio stanje u svojoj provinciji, podijelio svoja iskustva Međugorja…
“Za mene je Međugorje od početka zapravo nešto što mi je blizu, jer kada sam došao u sjemenište, sa mnom je u školu išao Ivan Dragićević, sa mnom je išao i Ante Ivanković, koji je vama poznat, široj javnosti možda i ne, ali on je Vickin brat. Tako da smo mi već kao sjemeništarci, već u prvoj godini sjemeništa došli u Međugorje. Nismo ni znali što se sve događa, ali povezani smo i kroz zajedničko školovanje i susrete. Ivan je kasnije krenuo nekim drugim putem, ali povezanost s Međugorjem je meni još veća. Na kraju moje franjevačke teologije, teološkog studija, ovdje sam imao duhovne vježbe. Mjesec dana moja generacija franjevaca iz Splita, Zagreba, Sarajeva, Mostara, odnosno naših provincija imala je završne duhovne vježbe i razmišljali smo imamo li snage poslije toliko godina preuzeti odgovornost za svoje franjevačko i svećeničko poslanje u ovome svijetu, ili je možda vrijeme da pronađemo neki drugi put. I upravo ovdje u Međugorju, kroz tih mjesec dana slušanja Riječi Božje, predavanja i svetih misa, koje su ovdje bile svakodnevne, uz krunice, propovijedi, šetnje do Brda ukazanja, razgovore s ljudima, i oduševljenje naroda, koji je ovdje dolazio na svete mise, i njihova potreba za ljudima koji će im biti navjestitelji dala je i meni snage nastaviti svoje franjevačko i redovničko poslanje.”
Mi kažemo: ‘Ljudi ne dolaze na ispovijed’ pa možda zato što mi ne sjedimo u ispovjedaonicama. Hvala Bogu na ovim prostorima gdje živimo, mi to još uvijek radimo.
Nakon ovih prvih iskustava, vjerujemo da ste te kasnije ponovno vraćali u Međugorje?
“Ja uvijek pričam jednu priču o Međugorju kada smo fra Drago, župnik iz Viteza, i ja, tada kapelan u Vitezu, doveli hodočasnike u Međugorje, tada je župnik bio njegov školski kolega fra Ivan Landeka st. I onda fra Ivan kaže: “Braćo, ja nemam ispovjednika, nego ako se hoće ovi ljudi, koje ste doveli ispovjedit, hajdete vi u ispovjedaonicu pa ću ja poslat ljude tamo”. I onda smo mi sjeli u ispovjedaonice i ispovijedali, i potom je fra Ivan pozvao, nakon svete mise koju smo mi predvodili, sve hodočasnike da ih počasti, a oni ga pitaju: “Zašto naši svećenici ne znaju ovako lijepo ispovijedati kao vaši ovdje?”, a on se smije i odgovara: “Pa oni su vas ispovijedali”. To govori o iskustvu Međugorja na način da Međugorje nudi određenu metamorfozu. Čim dođeš ovdje, postaješ malo drugačiji čovjek, vjerojatno i drugačiji svećenik, vjerojatno i drugačiji vjernik. I ljudi kada dolaze ovdje stvaraju sami u sebi potrebu izreći sve ono što ih tišti. To izreknu slobodno, pa onda i oni svećenici koji dođu s njima, postanu im i stručnjaci za ispovijedanje, jer su oni pripravni. Hvala Bogu na Međugorju! Ono sigurno jest svjetska ispovjedaonica i kao takva ima neizmjerno bogatstvo i snagu i ja to vidim u ovim danima. Zima je, ima hodočasnika, a pred nama je tek vrijeme kada će se osnažiti. To nije ni bitno. Bitno je da su ti hodočasnici, stvarno hodočasnici.”
Većina ljudi dolazi u Međugorje kako bi se otvorili Božjoj milosti, koja ovdje sigurno progovara kroz svaki susret.
U Međugorju se sakramenti dijele isto kao i u drugim župama u svijetu, ali postoji neka milost koja daje dodatnu snagu i poticaj vjernicima da drugačije pristupaju sakramentima. U svome pozdravnom govoru, na početku generalne skupštine Unije Manje braže Europe apostolski vizitator za župu Međugorje, mons. Aldo Cavalli je kazao: “Dobrodošli u mjesto milosti”.
“Upravo tako, i naglasio je da je to ispovjedaonica svijeta, ali ono što je bitno, možda ne za nas koji smo s ovih prostora, ali za našu subraću koja dolaze iz raznih dijelova Europe da u sebi ožive zapravo tu vrednotu i počnu ljudima naviještati koliko je bitno živjeti sakramentalni život u cjelini. Nije sakramentalni život samo doći na svetu misu. Sakramentalni život je imati u sebi i druge sakramente koji nam vraćaju onu izvornu milost. Bez sakramenta pomirenja mi zapravo nemamo one izvorne milosti, ne možemo je osjetiti. I zato je možda prostor u kojem svijet na Zapadu živi, tako ohladnio, jer smo se izuzeli od onoga što je bit svega: nekada uroniti u vlastiti život, osjetiti što se to u meni događa. Mi nepogrešivo vidimo slabosti drugog čovjeka, na njih lako ukazujemo, čudimo im se, i zadržimo se na tome prostoru. Ispovijed je trenutak u kojem čovjek sagleda svoj život, odnose prema obitelji, Bogu, vrednotama. Bez takvih trenutaka nema ispunjenog života, nema one radosti u životu, negdje smo uvijek po strani, a onda kada se jednog dana čovjek suoči sa sobom, sa svojim slabostima, ne može ih iznijeti, jer ih je previše. Ali je ta milost ne samo zato što si nekome rekao što te tišti, nego si se oslobodio, skinuo teret sa sebe, ne nosiš više “vreću” koja te opterećuje, nego si slobodan, rasterećen i to je Međugorje. I mislim da je to dobar trenutak, što smo upravo ovdje kako bi ponudili svijetu trenutke kada ćemo mi ponovno sjesti u ispovjedaonice, staviti se na raspolaganje. Mi kažemo: “Ljudi ne dolaze na ispovijed” pa možda zato što mi ne sjedimo u ispovjedaonicama. Hvala Bogu na ovim prostorima gdje živimo, mi to još uvijek radimo. Možda nam je opterećenje, možda ćete u susretu sa svećenicima kazati kako vam je u svećeničkom poslanju najteže ispovijedati, jer ne možeš susresti čovjeka koji pati, a da ti ne bude teško zbog toga što je opterećen. Želiš ga rasteretiti, želiš mu pomoći, i na neki način sebe trenutno opteretiš, ali vrlo brzo vidiš koliko je to bila lijepa milost što si čovjeku mogao pomoći, pa si pola sata nakon ispovijedanja sretan jer si sudjelovao u nečemu velikom, važnom i snažnom.”
Spomenuli ste teret i radost. Vjerujem, kada se krenemo uspinjati na Brdo ukazanja i Križevac, osjećamo teret, ali kada se uspnemo osjećamo radost. Koja su Vaša iskustva uspinjanja na međugorska brda?
“Bio sam na brdu Križevac potkraj prošle godine. Meni se uvijek lakše penjati na brdo. Prirodno je da se čovjek negdje penje. Teže mi je silaziti, kao da ostavljam nešto veliko iza sebe, ali vrlo često iza toga čovjek shvati kako je to bilo jedno lijepo iskustvo u kojem čovjek, u molitvi, sabranosti, ide na to brdo, očekuje ono što i dobije, da negdje osjeti blizinu ljudi koji kroz molitvenu žrtvu, bosonogi, penju se, onda znaš u kojim su potrebama i osjećaju radost na povratku, jer su ostvarili nešto što su u životu željeli. Bili su spremni doći, popeti se i nisu ostali prazni, nego ispunjeni, jer su zapravo imali prigodu pobijediti nešto za što su mislili da je nemoguće. Većina ljudi dolazi u Međugorje kako bi se otvorili Božjoj milosti, koja ovdje sigurno progovara kroz svaki susret. Pa kada prolaziš kraj ljudi koji se penju, vidiš koliko su oni zapravo mirni, koliko su blagoslovljeni jer su tu, jer to mjesto zapravo daje tu mirnoću i ispunjenost.”
Hercegovačka franjevačka provincija svoja zvanja ima zahvaljujući Međugorju. I nama blizina Međugorja otvara tu perspektivu, da ljudi kažu da će zbog ljudi koji iz čitavog svijeta dolaze ovdje, zbog potrebe za duhovnošću, darovati svoj život za svetoga Franju i Krista.
Sudjelujete na XV. generalnoj skupštini UFME u Međugorju. Možete li s nama podijeliti iskustva ovoga susreta?
“To su lijepa i radosna iskustva, kada vidimo na koji način smo živjeli, gdje smo danas, a ako želimo biti i sutra, moramo znati na koji način ćemo biti prisutni u svijetu. Naše franjevačko poslanje je bitno u ovome svijetu. Mi ne želimo biti samo katehete i čini mi se da dugo vremena ljude samo katehiziramo i da je svijet katehiziran. Koliko je evangeliziran? E, to je već sada drugo pitanje i mislim da mi franjevci moramo više poraditi na tome planu, da ovaj svijet ne bude samo poučen nego i da živi ono što zna.”
Možda je vrijeme da ljudi shvate, kako će svi imati više, ako međusobno budemo braća.
Tema susreta je “Budućnost UFME – od kud smo krenuli, gdje smo danas, što želimo biti”. U razgovoru s ostalom subraćom, možete li učiti iz nekih njihovih iskustava, pa čak i pogrešaka, kako bi se oduprli modernim zlima, koja su na Zapadu već dobrano nagrizla Crkvu i društvo, a vidimo kako polako dolaze na naša područja?
“Upravo kao što ste rekli, negdje možemo prepoznati trenutke koje su oni proživjeli, ako ih ne prihvatimo da će se dogoditi, oni će nas stići prije nego što mislimo, i vrijeme je da promijenimo način djelovanja. Možda oni nisu znali u tom trenutku odgovoriti. Danas promišljamo koji bi bio najbolji odgovor za takve stvari, i onda su upravo ovakvi trenuci blagoslovljeni gdje možemo čuti iskustva pa i načine na koje oni žele danas repozicionirati svoja bratstva u svijetu u kojem žive. Nama će to definitivno pomoći, kao što nam je pomogla činjenica što imamo Međugorje. Hercegovačka franjevačka provincija svoja zvanja ima zahvaljujući Međugorju. I nama blizina Međugorja otvara tu perspektivu, da ljudi kažu da će zbog ljudi koji iz čitavog svijeta dolaze ovdje, zbog potrebe za duhovnošću, darovati svoj život za svetoga Franju i Krista. Danas je jako je teško, kada je ovaj svijet do te mjere ušao u materijalnu sferu da ljudi odmah žele sve imati, naći ljude koji će reći: “Želim biti slobodan od ovoga svijeta, živjeti bratstvo”. Moram priznati da nama u bratstvu ne nedostaje mnogo toga, osim što nismo vlasnici ničega. Možda je vrijeme da ljudi shvate, kako će svi imati više, ako međusobno budemo braća.”
Cijeli razgovor kojeg smo emitirali u Međugorskim minutama poslušajte u audiozapisu.
Andrija Šego
