Danas Crkva slavi blagdan svete Elizabete Ugarske, jedne od zaštitnica Trećeg franjevačkog reda. Večernju svetu misu u 18 sati u crkvi sv. Jakova u Međugorju predslavio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić. Pod večerašnjom svetom misom fra Zvonimir Pavičić je i blagoslovio kruhove koje su ispekle članice Franjevačkog svjetovnog reda Međugorje, a koji će sutra biti podijeljeni potrebitima u pučkoj kuhinji. U prigodnoj propovijedi fra Zvonimir Pavičić se osvrnuo na život i djelo sv. Elizabete Ugarske kazavši kako je bila jedna vrsna žena, pobožna žena, žena koja nije marila samo za sebe i svoju obitelj, nego je imala sućutno srce prema onima koji su u potrebi, a naročito prema siromašnima i bolesnima.
„Ako pogledamo njezin život, vidjet ćemo da je uspjela puno toga postići u jednom kratkom periodu. Naime, sv. Elizabeta je živjela svega 24 godine. Ona je bila kćer hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.. Od svoje obitelji se rastala već u 4. godini života kada su je poslali u njemačke krajeve kako bi je zaručili za tirinškog grofa Ludovika. Za njega se udala s 14 godina, dok je on imao 20 godina. Imali su troje djece, a Elizabeta je ostala udovica dok je pod svojim srcem nosila treće dijete. Njihov brak je bio oličenje kršćanskoga braka, bez obzira što je bio ugovoreni brak. Vjerojatno su u tome uspjeli jer su oboje bili ponizni i bogobojazni. Ljubili su jedno drugo i poštivali. Sv. Elizabeta je jednom prilikom rekla svojoj sluškinji sljedeće: „Ako ja ovako ljubim jedno stvorenje, koliko više trebam ljubiti samoga Boga!“ Iako je bila kritizirana od muževljeve obitelji, jer se nije ponašala kao grofica, jer bi skidala krunu u crkvi, jer je siromašnima nosila hranu i družila se s njima, jer je bolesne i gubave liječila, ipak ju je njezin muž podupirao u svemu, jer je osjetio da sve to izvire iz ljubavi prema Bogu”, kazao je fra Zvonimir naglasivši kako je Bog bio njezino istinsko bogatstvo.
„No zato je odmah nakon smrti njezinog muža Ludovika Elizabeta bila protjerana s dvora. No ni tada nije očajavala. Nastavila je služiti potrebnima. A sada joj je bilo još lakše. Bila je oslobođena svega bogatstva i obzira koji su joj bili nametnuti. Sada je konačno mogla živjeti poput sv. Franje, u siromaštvu i oskudici, u ljubavi prema Kristu koji je takav postao radi našega spasenja. Elizabeta je bila oduševljena pokretom sv. Franje budući da su dijelili iste stavove i istu ljubav za Raspetoga. Zato se i odlučila zavjetovati pod okriljem franjevaca i tako postati svjetovna franjevka. Za svoga života uspjela je sagraditi i veliki hospicij u kojem se i sama brinula za bolesne i umiruće. Njezini suvremenici i njezin duhovnik svjedoče kako je na sebe uzimala brigu za one najteže bolesnike te da joj ništa nije bilo teško”, kazao je fra Zvonimir dodavši kako je ona uistinu živjela ovu istinu iz evanđelja, Isusov poziv: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40).
„No nekada se pitamo odakle ovakvim svecima toliko žara za sve to? Odakle im snaga da budu drukčiji, da ostave sve ugodnosti svijeta i postanu siromašni i prezreni od svijeta? Duhovnik sv. Elizabete ovako svjedoči: „Osim tih dobrih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli, kad je dolazila iz osame na molitvu, kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake.“ Nema dakle sumnje, Elizabeta je svu svoju snagu za djela milosrđa crpila iz molitve”, kazao je fra Zvonimir te dodao kako sv. Elizabeta Ugarska može biti primjer svima nama, svima onima kojima život nije lagan i ne ide u smjeru u kojem bi oni željeli, primjer svim ženama u ljubavi i poštovanju prema svome mužu i brizi prema svojoj djeci i njihovu odgoju, jer uza sve što je činila, nikada nije zapustila niti svoga muža, ni svoju djecu.
„Može biti – i treba biti – primjer svim trećarima, članovima Franjevačkog svjetovnog reda, kojima je zaštitnica. Ona jednostavnošću svojega života pokazuje kako je malo potrebno i kako se s ljubavlju mogu raditi velika djela. Ali čovjek ispred svega treba imati Boga uza se. A imat će ga ako redovito moli, razmatra Sveto pismo, slavi sakramente… kao što je ona činila. I onda sve to prenijeti u svakodnevni život. Elizabeta nam pokazuje kako vjera nije samo razmatranje o duhovnim i nevidljivim stvarnostima, nego da je vjera stvarnost prisutna i vidljiva te da je Bog opipljiv i očit i danas u tolikima koji pate i kojima treba pomoć”, kazao je fra Zvonimir, te svoju propovijed završio riječima:
„Zato su članovi Franjevačkog svjetovnog reda iz Međugorja odlučili na današnji dan ispeći kruhove – po uzoru na svoju zaštitnicu – i podijeliti ih siromasima koji se hrane u pučkoj kuhinji. Stoga ćemo nakon Službe riječi mi te kruhove blagosloviti, a po njima blagosloviti sve one koji brinu za potrebite i sve one koji će blagovati od ovih kruhova; da pored slasti koju kruh kao hrana daje, osjete i slast koju donosi Bog. Neka zagovor sv. Elizabete bude nad svim Svjetovnim franjevcima i neka ih potiče da iz ljubavi prema Bogu čine velika djela za čovjeka u potrebi. Neka i svima nama sv. Elizabeta od Gospodina izmoli sućutno srce, srce puno ljubavi za Boga i čovjeka”, kazao je fra Zvonimir Pavičić u svojoj propovijedi nakon koje je i uslijedio sam obred blagoslova kruhova koje su za najsiromašnije pripremile međugorske trećarice.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
