Iz naše kuće studentskog bratstva dvojica mojih kolega otišla su u Međugorje vlč. Mike i vlč. Paul. Trojica mladića iz iste kuće studentskog bratstva otišla su u različito vrijeme i svi smo postali svećenici. Uzimamo tu dobrotu i taj duh iz Međugorja, te ih nosimo natrag u naš svijet. I to je, vjerujem, Gospin plan.
Vlč. Stephen McDermott, svećenik iz Philadelphije i vojni kapelan u američkoj vojsci, za serijal Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) koji uređuje Marija Jerkić svjedoči o tome kako je hodočašće u Međugorje 1989. godine promijenilo njegov život.
Dok je molio krunicu na Brdu ukazanja, vlč. Stephen doživio je dubok unutarnji susret koji ga je potaknuo da postavi jedno pitanje koje mu je promijenilo život: „Vjerujem li doista?” Taj je trenutak označio početak puta koji ga je naposljetku doveo do svećeništva i desetljeća služenja vojnicima diljem svijeta. Za svoje je djelovanje odlikovan vojnim odličjem „Brončana zvijezda” (Bronze Star Medal).
U nastavku pročitajte ili poslušajte njegovo svjedočanstvo, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Moje ime je vlč. Stephen McDermott. Iz biskupije čije je sjedište u Philadelphiji, zaređen 2003. I 2008. doživio sam zvanje unutar zvanja. Osjetio sam da me Bog poziva na služenje kao svećenik u američkoj vojsci. Dakle, od 2008. služim kao vojni kapelan, na raznim mjestima u Europi, Afganistanu i, naravno, u Sjedinjenim Američkim Državama.
U Međugorje sam prvi put došao u travnju 1989. godine i reći da je to bilo tek duboko iskustvo, premalo je! Mislim da me, kad sam stigao ovamo, najprije pogodilo to što sam zatekao selo – znate, prije nego što se sve ovako izgradilo.
I mislim – kao što mnogi primjećuju – riječ je o samom ritmu života. Znate, ja dolazim iz svijeta neprestane, iscrpljujuće utrke. Dolazim iz okruženja gdje smo maksimalno opterećeni; to je naš „operativni tempo”, kako to nazivamo u vojsci, operativni tempo. Sve u stilu: Samo radi, radi, radi.
A ovdje sam naišao na nešto drugačije. Vidio sam ljude kako sjede na svojim terasama i piju kavu. Baš onako, susjedski. I nisam odsjeo u hotelu. Odsjeo sam kod obitelji. A gospođa s kojom sam krenuo na put je jedna divna, uistinu divna Hrvatica – Helen Šarčević postala mi je poput duhovne majke, baš nježna, predivna duša.
Zamka Međugorja je u tome što želiš ostati ovdje jer si nekako van sebe. Ovo je nešto predivno – mjesto gdje se ljudi bore da uđu u crkvu i zauzmu mjesto, a iz crkve odlaze posljednji; za razliku od situacije kod kuće gdje kasnimo u dolasku i žurimo se da odemo.
Jedna stvar koja se ovdje dogodila, a koja mi je uistinu posebna – ona zbog koje sam napravio taj potpuni zaokret… Bilo je kasno u noć i pokraj mene je prošlo nekoliko ljudi. I, opet, ako možete zamisliti to selo 1989. godine… Bez sve te rasvjete, bilo je jednostavno mračno. Prolazili su pored mene i rekli: „Hej, Stephen, mi idemo na Brdo ukazanja moliti krunicu.”
A ja si mislim: „Nemam posao, nemam auto, djevojka mi nije ovdje, nemam kamo otići… što da radim?” Dobro, idem moliti krunicu. Nisam molio krunicu još od osnovne škole.
Pristao sam i tako mi hodamo negdje na pola puta između crkve sv. Jakova i Brda ukazanja. Idemo do kraja. Sjećam se, stigli smo na vrh brda. Bilo je oko deset sati navečer. Mjeseca nije bilo, nebo je nebo bilo posuto zvijezdama. Predivno, to ne možeš vidjeti zbog gradskog života Philadelphije, to je tako, a ja baš volim prirodu. Jedno sam s prirodom! I tako, tu su Talijani koji mole krunicu. A ovdje Španjolci koji mole „Zdravo Marije” brzinom strojnice. A tu pored su i Hrvati. Tu je i naša mala engleska skupina, molimo krunicu..
Ovdje vlada radost i dubok osjećaj naše katoličke vjere. Nigdje u Crkvi, po mom iskustvu, nisam naišao na ovako živu vjeru.
Sjećam se kako ležim na kamenju – ako ste ikada bili gore na Brdu ukazanja, znate kakvo je to kamenje. Ležim tako, gledam u zvijezde, kamen mi se zabio u kralježnicu, dok molim: „Zdravo Marijo, milosti puna…” I nije to bilo kao da mi netko kaže: „Stephen…”, nego je to bila unutarnja spoznaja u srcu. Kao da me pitalo: „Stephen, vjeruješ li ti u ovo?”
“Vjeruješ li?” I nije bilo riječ samo o Međugorju; bilo je to nekako u sve, u Crkvu. U to sam vrijeme imao možda 22 godine i, opet, još uvijek sam bio usred onog ludila života u studentskoj bratovštini. I dok smo molili krunicu, odjednom: Vjeruješ li ti u ovo?
A ja si mislim, “Začepi, molim krunicu!” Doslovno sam tako rekao – „Začepi!”
A onda, kod sljedećeg otajstva, opet isto. Bio je to jednostavno dubok osjećaj, i opet, ne u ušima, nego duboko u srcu. “Stephen, vjeruješ li? Je li to samo hrpa besmislica koje su te roditelji natjerali da povjeruješ? Ideš na misu otkad si prohodao. Vjeruješ li u to?”
A ja si mislim: Začepi! I u trećem otajstvu vratilo se, ali je ovaj put pitanje bilo različito. Treći put je glasilo: “Zašto te strah odgovoriti na to pitanje?”
I u tom si trenutku mislim: Zašuti! Dosta, prestani! Nego, zašto? I onda sam se počeo pitati: Vjerujem li ja? Vjerujem li u Boga?
I to je sada pitanje – borimo li se mi uopće s tim? Mi smo, znate, katolici od rođenja – kako to nazivamo – jednostavno smo odgojeni u vjeri i nitko nas po tom pitanju ne stavlja na kušnju. I upravo tamo i tada, u travnju 1989., na tom brdu gore iz srca sam rekao: Da, vjerujem! Ja vjerujem. Ja zaista vjerujem u Boga. Vjerujem Isusu. Vjerujem da je stvorio Crkvu, Papu, sve. Vjerujem u to.
Neki ljudi, koji su brži od mene, vratili su se doživjevši obraćenje – bum! – i odmah otišli u bogosloviju. Meni je, pak, trebalo malo više vremena.
Bilo je to, ono, kao Maradonina ruka Božja. Dakle, ruka Božja sišla je s neba, opalila me i rekla: Stephen, ako vjeruješ u nebo, ako vjeruješ u nebo, vjeruješ u Mene i da je nebo tvoje vječno utočište. Ali, brate, ti ne ideš u tom smjeru! Pogledaj odluke koje donosiš u svome životu. Pogledaj što radiš. To nije vjera. Ideš krivim putem.
I dok su se molile „Zdravo Marije”, nitko nije ništa znao. Svatko je bio u svom malom svijetu te noći pod nebom punim zvijezda bez mjeseca. Nešto se u meni promijenilo.
Znaš, zamka Međugorja je u tome što želiš ostati ovdje jer si nekako van sebe. Ovo je nešto predivno – mjesto gdje se ljudi bore da uđu u crkvu i zauzmu mjesto, a iz crkve odlaze posljednji; za razliku od situacije kod kuće gdje kasnimo u dolasku i žurimo se da odemo.
A ovdje vlada radost i dubok osjećaj naše katoličke vjere. Nigdje u Crkvi, po mom iskustvu, nisam naišao na ovako živu vjeru. A zamka Međugorja je u tome da čovjek želi ostati ovdje, da ne želi otići, ali treba otići, ponijeti to iz Međugorja i donijeti kući.
Neki ljudi, koji su brži od mene, vratili su se doživjevši obraćenje – bum! – i odmah otišli u bogosloviju. Meni je, pak, trebalo malo više vremena. Prošao sam, pretpostavljam, teži put. Zapravo, najprije sam se vratio u kuću bratovštine, no stvari su se počele mijenjati.
Počeo sam ondje mijenjati svoj život i moja braća su to odmah primijetila. I jedan brat, mi smo počeli razgovarati, išli smo i na Misu svake nedjelje. Mike i ja bismo se družili i jednom smo izašli van i Mike je rekao: Hej, u 8.00 sati, u 8.00 sati! Drugi su se pitali što je to u 8.00. Idemo na misu. Stvarno? Da, idemo u crkvu.
Možete li i mene probuditi? Naravno. Možeš li i mene probuditi? I zato jer smo Mike i ja išli, svi ti momci su počeli ići, sedam momaka je išlo s nama iz našeg studentskog bratstva. I bez obzira koliko smo se glupirali prethodnu noć, međusobno bi se čupali iz kreveta i išli u crkvu. U kući našeg bratstva dvojica su posjetila Međugorje vlč. Mike i vlč. Paul.
Tri momka iz istog bratstva bila su tamo u različito vrijeme i svi smo postali svećenici. Uzimamo tu dobrotu i taj duh iz Međugorja, te ih nosimo natrag u naš svijet. I to jest valjda Gospin plan. Ja sam počeo imati nagovore u molitvenim grupama. Moja mama, roditelji moji, kao i ja, svi smo držali nagovor o Međugorju iz onoga što smo ovdje naučili i davali to svijetu.
Vraćao sam se jer su tu ukazanja kao i mnoge druge stvari, ali reći ću ovo, mještani ovdje, Hrvati, predivni hrvatski narod, oni su postali moja obitelj. Mislim da oni ovo znaju, da sve to ima udio u mome zvanju. Zato su jedan veliki dio mog međugorskog iskustva lokalni ljudi.
Želio sam dati malo više od sebe jer je tu bilo toliko vjerskih pitanja, pa sam počeo ići u večernju školu kako bih naučio više o vjeri. Prošao sam 12 godina katoličkog obrazovanja, ali tada si dijete, adolescent u srednjoj školi, nije ti bitno tada. Sada kao odrastao i usred tog buđenja želio sam naučiti više. I onda je moj svećenik doznao. Bio je to kraj svega.
Sljedeći korak bilo je Bratstvo za nauk vjere, a sada predajem u Zavodu za kršćansku inicijaciju odraslih, prije je to bio Kršćanski obrazovni program. Sve to sam prošao. I dok sam išao i davao te nagovore, dogodila se druga velika promjena u životu i to kada sam dobio posao. Radio sam tada u kazalištu što mi je omogućilo vrijeme za putovanja, da vidim svijet, ali onda sam dobio posao u srednjoj školi. To su bile tri najbolje godine moga života, jako mi se dopalo. Prinosio sam tu djecu Isusu i, kao što je jedan kolega rekao, dobro je poentirao: Ajme, još me plaćaju da ovo radim! Shvaćao sam ga skroz. Zanos i entuzijazam koje je pokrenulo Međugorje i dalje je formiralo moj život.
I tijekom te treće godine ja se upitam: Gospodine, što to radim? Znam da me Gospodin dublje pozvao u sve ovo i molio sam Gospodina za znak, a on je odgovorio bejzbol palicom. Čuješ li me sada? A ja sam pomislio: Ok, kontam. Bilo je zanimljivo! Znači, stavio sam Boga na kušnju, posramljeno to govorim, ali On se vratio i odgovorio veoma glasno, i onda sam 1997. godine ušao u bogosloviju sv. Karla u Philadelphiji.
Šest godina u domu sv. Karla i evo već 23 godine nosim kolar. Ali ono što je započelo u Međugorju jednim običnim putovanjem, jer sam se stalno ponovno vraćao, skoro svake godine, ta radost i duh koji sam susretao ovdje, naravno, urodilo je, ovdje mojim svećeničkim zvanjem.
Vraćao sam se jer su tu ukazanja kao i mnoge druge stvari, ali reći ću ovo, mještani ovdje, Hrvati, predivni hrvatski narod, oni su postali moja obitelj. Mislim da oni ovo znaju, da sve to ima udio u mome zvanju. Zato su jedan veliki dio mog međugorskog iskustva lokalni ljudi.
To je Međugorje, donositi radost i plodove Međugorja tamo gdje živimo.
Kada sam studirao na Temple University, pohađao sam kolegij Američka vojna povijest. Nikada nisam mislio da ću završiti u vojsci. Niti da ću nositi kolar oko vrata. I počeo sam se pitati zašto ne bi na taj način služio kao svećenik.
Moja dva strica upravljali su avionima u Drugom svjetskom ratu. A jedan je bio u Vijetnamu. Otac mi je bio u pričuvi ratne mornarice. I moj prvi zadatak je opet bio donijeti Međugorje u svijet. Stoga sam rekao, utorkom navečer imamo klanjanje i ispovijed. Ostat ću koliko god bude potrebno. Svaku dobivenu službu sam odradio. Trenutno sam na službi u Njemačkoj.
Nikada ni na jednoj službi nisam čuo toliko ispovijedi koliko sada. A tu je i klanjanje, imam svećenika suradnika koji dođe nekoliko puta mjesečno. Kada mi je potrebna pomoć. Jednom za Veliki tjedan troje nas je ispovijedalo ukupno sedam sati. Kažu da se može vidjeti je li neka zajednica ili župa zdrava po duljini redova za ispovijed.
Međugorje je Božji odgovor na ono što se događa u svijetu.
A to je Međugorje, donositi radost i plodove Međugorja tamo gdje živimo. I kada se osvrnem na prethodne službe, oni još mole krunicu. Imaju određenu večer za ispovijed i klanjanje i to je ljepota Međugorja, nositi ga natrag u svijet. Otkako sam stacioniran ovdje u Europi, lakše mi je povesti ljude u Međugorje, tako da svake godine za godišnjicu dovedem jednu grupu. Sada nas je 30, prošle godine valjda 25.
Neki od njih su ponavljači, ali mnogi su novi i želim im prenijeti iskustvo koje sam ja dobio u ovom čudesnom, predivnom mjestu. Rekao bih da bih najradije molio za svijet, obzirom da sam u vojsci, a znate što se događa u svijetu. Brutalne stvari se događaju u Africi i Europi pa i kod kuće jer smo jako podijeljeni. Ako logički i razumno razmislimo, jednostavno ima smisla da Bog pošalje svoju Majku.
Apsolutno ima smisla i činjenica da je Ona ovdje ovako dugo ima smisla jer smo mi u tako velikoj nevolji. Međugorje je Božji odgovor na ono što se događa u svijetu, to je moje mišljenje i u to čvrsto vjerujem. Moja je molitva da milost koju nam Bog sada u ovo vrijeme daje šaljući nam svoju Majku zahvati i zgrabi i tvoje srce na taj način da postaneš vojnik naše Svete Majke, vojnik mira, vojnik ljubavi, apostol Kristove ljubavi.
Vidim da Međugorje u tom poslanju u današnjem svijetu ima ključnu ulogu.
