19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

HODOČASNIČKE PRIČE: Ležali su na asfaltu, glava oslonjenih na ruksake…

„Hodočasničke priče“ možda bi tako mogli nasloviti sve ono skriveno duboko u srcima, dušama, mislima i nakanama onih koji desecima pa i stotinama kilometara pješače do Međugorja. Znaju oni da je Gospa posvuda gdje joj se moli, ali – hodi se do Međugorja.

Neki će s nama podijeliti svoju priču, najčešće zahvalnost. Drugi će muški šutjeti. Osjetit ćete vibraciju povjerenja, ispričat će vam neka druga uslišanja, kao što je čudesno ozdravljenje majke prije toliko vremena. Ali o ovoj nakani, o 110 pređenih kilometara – ni riječi. Reći će da ga nesnosno bole kukovi. Drugi i ne treba ništa reći, jer govore stopala obojena vrućim asfaltom i žuljevito crvenilo oko njih. Kazat će kako su danas, na svetkovinu Presvetog tijela i krvi Kristove, planirali k misi u 11 u Međugorje, ali kako sada nisu sigurni hoće li zadnjih 5-6 km uspjeti preći za preostala 2-3 sata.

Ne žele (javno) govoriti o svojoj žrtvi, to je samo njihov zavjet. Dopustit će tek snimanje stopala. U ozračju kršćanske ljubavi i vibracije povjerenja, otkrit će imena: Ivan i Ilija. Prije su rekli da pješače iz Livna. I to je sve.

Možda smo, u odnosu na njihovu samozatajnost, i previše otkrili. Ipak još činjenica da su u svoj svojoj tjelesnoj boli duhom zdravi tj. spremni moliti za onoga iz usputnog susreta… Jedna u nizu najčešće nepoznatih, a tako stvarnih i čestih „hodočasničkih priča“.

Višnja Spajić

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne