15.8 C
Međugorje
24.02.2121.

Homilija fra Miljenka Šteke na obredu Primanja i Obećanja u Framu Međugorje

Obredi primanja i obećanja u međugorsku Framu održani su u nedjelju (31. siječnja 2021.) u crkvi sv. Jakova u Međugorju.

Uoči obreda Primanja i Obećanja međugorski framaši i framašice zajednički su na Podbrdu molili Krunicu. Da će ”svoju mladost posvetiti Kristu, živeći Njegovo evanđelje u bratstvu Franjevačke mladeži” obećalo je stotinjak mladih iz župe Međugorje, a svetu misu predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko. Njegovu homiliju, u kojoj je uz sv. Franju pred mlade za uzora stavio i blaženog Carla Acutisa, prenosimo u cijelosti, a kroz fotogaleriju pogledajte kako je bilo sinoć u Međugorju.

Draga braćo i sestre!

Sve vas srdačno pozdravljam u ovome Bogom danom danu, ukrašenom ljepotom našega zajedništva oko stola Gospodnjega, o čemu Sveto pismo kaže: „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti zajedno.“ (Ps 133, 1) Uvijek je dobro i lijepo biti okupljeni u Gospodinu. Ali ovaj nam je dan ukrašen još nečim: ljepotom i radošću ove međugorske mladeži, koja odlučno pristupa i želi dati Gospodinu obećanje da će na franjevački način tražiti Njegovu svetu volju i po njoj živjeti. 

To su ljepote što ih ovdje vide naše tjelesne oči. No, duhovne oči, oči vjere, vide da je ovaj sveti događaj ukrašen mnogo bogatije nego što to vide tjelesne oči. Naime, svaka je sveta Misa ukrašena, prije svega, nazočnošću samoga Gospodina Isusa, jer se tu uprisutnjuje njegova spasiteljska žrtva križa. Tu je cijelo Presveto Trojstvo. Tu je naša nebeska Majka Marija, Kraljica mira. Dakako, tu je – možda negdje sasvim u kutu, onako posve skromno, ponizno i neupadljivo – i naš sveti Franjo Asiški, koji se uvelike raduje što i osam stoljeća nakon njegove smrti ima mladih duša, ozarena lica i cjelovitoga srca, koje žele slijediti Gospodina na njegov način. A sv. Franjo nas poziva da se iznad svega divimo Euharistiji. Piše on: „O, divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O, uzvišene li poniznosti! O, ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha!“ (Pismo čitavom Redu, br. 26-27)

Zato nas sve pozivam da, po primjeru sv. Franje, osvijestimo sebi i držimo stalno na umu velebnost događanja svake svete Euharistije, taj veličanstveni i ni s čim usporedivi nebesko-zemaljski prizor, da mislima pozorno pratimo što se tu događa, a srcem se unosimo u to događanje i u njemu umom, srcem i dušom sudjelujemo.

Sjetimo se Ivanova Evanđelja i onoga mnoštva učenika koje odlazi od Isusa dok je on govorio upravo o najdragocjenijemu daru, o presvetoj Euharistiji koju namjerava dati. Njihova se vjera ruši na nečemu što bi trebalo biti najbolja hrana za vjeru.

Zar se to isto ne događa danas u Crkvi?

Mladi napuštaju Crkvu i vjeru najviše nakon primljenih sakramenata prve pričesti i potvrde. Odbacuju ono bez čega je nezamisliva naša vjera. Kao što je povijesni Isus, prema riječima starca Šimuna upućenim Mariji, „određen na propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu“ (Lk 2, 34), tako je i euharistijski Isus postao razdjelnica među kršćanima, na kojoj se jedni spotiču i odlaze, a drugi ostaju i spašavaju se. Zlome duhu, o kojem govori i današnje Evanđelje, najviše je stalo do toga da sruši u Crkvi primanje i štovanje Isusa u Presvetome oltarskom sakramentu.

Bog je po Kristovoj žrtvi izbrisao našu krivicu i iskazao nam savršenu ljubav i savršeno milosrđe, o čemu Pavao snažno govori u Poslanici Hebrejima: „..svi će me upoznati, od najmanjega do najvećeg među njima, jer ću biti milostiv prestupcima njihovim, grijeha se njihovih više neću nikako sjećati.“ (Heb 8, 11-12) Svaki dan nadohvat ruke imamo sve dragocjenosti ovoga svijeta i svemira. Imamo u svojoj sredini trajnu spasonosnu nazočnost našega od Marije rođenoga, za nas mučenoga i raspetoga, uskrsloga i u kruhu života darovanoga Gospodina. Tek to je potpuno objavljeni, raspeti i uskrsli, među nama trajno nazočni Krist u presvetoj Euharistiji.

Spomenut ću još samo dva-tri zrnca o tome što je Euharistija u našemu životu.

Crkva uči da Euharistija sadrži sve blago Crkve. To znači: živjeti punim euharistijskim životom jest kao da si već u nebu. Istina, onaj tko tako živi i dalje hoda ovim svijetom, nosi ovo smrtno tijelo do Božje volje, radi svagdanje poslove – ali on već pripada nebu.

U Euharistiji je izvor svih milosnih darova što ih Bog daje čovjeku, naučava dokument Crkva o Euharistiji (Ecclesia de Eucharistia).

Pa čime će se hraniti ono što sam primio na krštenju da se ne bih ponovno vratio u poganstvo? Samo Euharistijom!

Što će davati snagu muževima i ženama da prebrode sve izazove života? Euharistija!

Što će davati snagu svećenicima, redovnicima i redovnicama da budu vjerni i ustraju u zvanju? Svakodnevna Euharistija!

Što će snažiti i čuvati nasmrt bolesne da ne očajavaju i da strpljivo podnose zadnje i najteže trenutke svoga života? Presveta Euharistija!

Što će, na koncu, davati vama mladim framašicama i framašima snagu da ostanete vjerni svojim obećanjima? Euharistija!

Toliki nam hodočasnici ovdje mogu biti uzorom u sudjelovanju u sv. Misi i klanjanju Isusu u Presvetome oltarskom sakramentu. Čuli smo toliko njihovih životnih ispovijesti o milosti koju su doživjeli ovdje i bili zaneseni poput ljudi u sinagogi u Kafarnaumu – kako to Evanđelje ove nedjelje prenosi. O tim milostima koje u prvi mah djeluju maleno i neznatno, a toliko su posebne, toliko potrebne drugima za svjedočanstvo. I koliko je još ostalo takvih skritih i tajnovitih u tolikim srcima naših međugorskih hodočasnika?!

Koliko je onih koji su zastali negdje pred ovim stamenim kršem na obzorju naših međugorskih brda osjetivši Majčin zov: „Idite na sv. Misu!“, „Slavite Misu srcem!“, „Klanjajte se srcem mome Sinu!“ Mnoštvo je hodočasnika s takvim iskustvom povezano i večeras duhovno s nama u ovome molitvenom programu.

Koliko smo puta svi, zapravo, bili svjedoci neiskazivih milosti, sudjelujući u večernjemu molitvenom programu pred našim međugorskim vanjskim oltarom, dok se zalazeće sunce razlijevalo po ovome brdovitome obzoru, a nebo poprimalo sve moguće boje koje nam je Gospodin podario.

I zato, draga mladosti, nastavite ići na sv. Misu i molitveni program. Primajte i čuvajte to najveće blago Presvete Euharistije u čistoći svoga srca.

Za kraj, želim vam staviti kao uzor, najmlađega blaženika Crkve naših dana, vašega vršnjaka, zapravo mlađega od mnogih vas, da vidite kako je on shvatio važnost presvete Euharistije i što je euharistijski Isus učinio od njega. Promotrimo do kojeg se stupnja ljudske i kršćanske zrelosti i svetosti svakodnevnim primanjem Isusa dovinuo taj petnaestogodišnji gimnazijalac. Zove se Carlo Acutis.

Rođen je u Londonu 1991. godine, gdje su mu roditelji boravili poslovno, ali su se ubrzo nakon njegova rođenja vratili u Milano. Kada je imao četiri godine, umro mu je djed s majčine strane. Carlo je kasnije pričao da je imao potrebu moliti za djeda, jer je u čistilištu. I odlučio je stoga ići svaki dan na sv. Misu. Naravno, nije mogao ići sam pa je bio nezadovoljan kada ga roditelji ili baka nisu mogli odvesti. Sa sedam godina primio je prvu sv. pričest i od tada je išao stalno na Misu i na pričest. Ispovijedao se svakoga tjedna. Govorio je: „Euharistija je moja autocesta za nebo.“ Kada bi ga pitali kakvi su njegovi planovi za budućnost, odgovarao je: „Biti uvijek sjedinjen s Isusom – to je moj životni plan!“ Bio je pravi genij u informatici i na računalu. Istražio je više od 130 euharistijskih čuda koja su se dogodila u svijetu i priredio od toga virtualni muzej, koji je nakon njegove smrti obišao pet kontinenata. On je prvi među blaženicima i svecima koji je imao mrežnu stranicu i Facebook. Početkom listopada 2006. godine obolio je od leukemije i umro 12. listopada iste godine. Pokopan je u mjestu Ternengo. Carlo Acutis posebno je volio sv. Franju, kao i vi, te rado boravio u Asizu. Za života je čak izrazio želju da bude pokopan u Asizu. Zato su ga 2007. godine prenijeli u asiško groblje. Prije nepuna četiri mjeseca, 10. listopada 2020. godine, u bazilici sv. Franje u Asizu proglašen je blaženim. Tijelo mu je preneseno u asišku katedralu, a njegovo srce ostaje trajno izloženo u jednome relikvijaru u bazilici sv. Franje u Asizu.

„Svi se mi rađamo kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije.“, kaže ovaj blaženi gimnazijalac. Jasno je da su fotokopije oni koji se ne hrane Kristovom hranom nego najgorim otpadcima svijeta. U postupku za proglašenje Carla blaženim stručnjaci su temeljito pretražili njegovo računalo. Ustanovili su da je na internetu posjećivao samo religiozne teme. Tako nastaju sveci. Na taj nas put Gospodin sve poziva.

Neka blaženi Carlo Acutis bude i nama uzor i zagovornik da se, kako to Pavao preklinje u drugome misnom čitanju (usp. 1Kor 7,  32-35), bavimo svetim stvarima, da postanemo i ostanemo Kristovi originali. Amen.

Foto: Mateo Ivanković/ICMM

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Mit o kreativnom neredu

Sjećam se da sam u sjemeništu, u srednjoj školi, kod jednog kolege na radnom stolu vidio ispisanu latinsku poslovicu: „Serva ordinem et ordo servabit...

Dan ružičastih majica

Kada je Chuck McNeill iz Kanade, za prvi dan nastave devetoga razreda odjenuo ružičastu majicu, sigurno nije znao da će pokrenuti inicijativu za borbu...

Tko je to bez grijeha, neka prvi baci kamen

U Hrvatskoj se posljednjih dana puno govori i piše o onima koji su se cijepili protiv COVID-a preko reda, i tu je na vidjelo...

Zar se ne sjećate?

U ono vrijeme; učenici zaboraviše sa sobom ponijeti kruha, imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: -„Pazite, čuvajte se kvasca farizejskoga i...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...