Četvrti dan ovogodišnjeg Mladifesta počeo je jutarnjom molitvom na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju. Jutarnju molitvu predvodio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a onda je katehezu mladima održao fra Ante Vučković, koji je govorio o svetom Franji i njegovom odnosu prema Božjoj riječi.
Kazao je kako oko nas nikada nije bilo toliko riječi, neprestano slušamo vijesti, komentare, reklame, savjete i tuđa mišljenja, čitamo poruke, pišemo poruke, spremamo ih i prosljeđujemo…
”Uronjeni smo u more, u ocean riječi pa ipak, usprkos tolikim gladni smo riječi. Ne možemo živjeti samo od informacija. Nama je potrebna je riječ koja će doći do srca. Riječ u kojoj ćemo se prepoznati. Riječ koja će nam pomoći izdržati neki teški životni trenutak. Riječ koja će nas osloboditi straha, ili vratiti nam nadu ili nas pozvati da činimo neko dobro”, kazao je fra Ante i dodao kako nas ne oblikuju samo naše velike životne odluke, nego nas oblikuju slike koje gledamo, odnosi koje živimo, očekivanja drugih, glasovi kojima dopuštamo d au nama govore i određuju što je vrijedno.
”Ako svakoga dana slušam samo riječi straha, uspoređivanja, natjecanja. uspjeha, te će riječi ući u dubinu naše duše..
Ako stalno slušamo da vrijedimo samo kada pobjeđujemo, kada smo lijepi, priznati ili korisni, mi ćemo jednog dana tako početi gledati sebe.
Ali ako susrećemo riječ koja govori o dostojanstvu, o milosrđu, o istini, o vjernosti o oproštenju, onda će nas i takve riječi oblikovati”, poručio je fra Ante pa nastavio o svetom Franji kojega zamišljamo kao siromašnoga, radosnoga, bliskoga prirodi, prijatelja siromašnih i mirotvoraca pa naglašava kako Franjo nije tako započeo…
”Rođen je u imućnoj trgovačkoj obitelji. Volio je društvo, pjesmu, slavlje i pustolovinu. Želio je biti primijećen. Sanjao je o sebi kao velikom vitezu, časti i velikim djelima. Pitao se što drugi misle o njemu, kao ga vide? I u tome nema ništa neobično. Nitko od nas ne želi da mu život prođe uzalud. Svi želimo da naš život nešto znači”, kazao je fra Ante pa progovorio o Franjinom susretu s gubavcem kojemu pristupa, a prije ga nije vidio, ili ga je zaobilazio.
”Franjo će poslije reći da mu se ono što mu je bilo gorko počelo bivati u slatkim”, kazao je fra Ante objašnjavajući kako se nije promijenio gubavac nego Franjo, koji je dopustio da ga drugi čovjek dotakne pa zapitao mlade da preispitaju svoj život i koga izbjegavaju te da ne dopuste da strah bude mjerilo njihovih odnosa.
Nakon što mu je Krist progovorio preko lica gubavca, progovorio mu je i glasom, u ruševnoj crkvici svetoga Damjana, nedaleko od Asiza.
”Riječ više nije samo nešto što se piše, čita ili sluša. Riječ poznaje njegovo ime. Obraća se njemu i samo njemu. Ne daje mu opću pouku o tome kako bi svijet trebao izgledati, nego mu daje vrlo konkretnu zadaću: „Franjo, idi…“
Franjo u početku te riječi razumije vrlo doslovno. Vidi ruševnu crkvicu pa zaključuje da treba popraviti tu crkvicu. Poslušan je riječi Počinje skupljati kamenje, nabavljati materijal i vlastitim rukama obnavljati Sveti Damjan”, kazao ej fra Ante pa objasnio kako je Franjo shvatio da nije pozvan obnavljati kamenu građevinu, nego živu Crkve, ljude i odnose, a to je napravio kada je počeo živjeti evanđelje, koje dolazi u središte njegovog života.
”Franjin se život nije promijenio odjednom, u jednom danu. Iluzija je misliti da se čovjek obrati u jednom trenu. Obraćenje nije jedan osjećaj, jedna odluka ili jedan snažan duhovni trenutak. Obraćenje je put.
To je važno jer se ljudi često obeshrabre. Čujemo dobru riječ, donesemo odluku, želimo se promijeniti – i onda otkrijemo da su stare navike još žive. Franjo nije postao svet zato što više nije imao borbi. Postao je svet jer se u svojim borbama vraćao Riječi. Vraćao se molitvi. Uvijek se iznova vraćao se susretu s Kristom”, kazao je fra Ante pa nastavio kako kršćanstvo ne može opstati samo na riječima.
Donio je živo iskustvo Svete Zemlje i svima želi približiti Betlehem, nije mu dovoljno to što piše u evanđelju, nego želi da naše oči vide nezaštićenog Boga koji se rodio pa okuplja ljude i pravi jaslice da vide kakav je Bog.
”Franjo u Grecciu ne objašnjava što je utjelovljenje nego to pokazuje”, kazao je fra Ante i nastavio da ”ako se Evanđelje nigdje ne vidi, ono za doista apstraktna ideja”.
Kazao je kako Greccio nije završetak, jer Franjo od Betlehema ide prema Kalvariji.
”Isto tijelo koje je položeno u jasle bit će izloženo brutalnim udarcima na križu. Bog nije samo uzeo naše tijelo, On je s našim tijelom prihvatio našu ranjivost, bol i smrtnost. Franjo je dugo i duboko promatrao Kristovu muku”, kazao je fra Ante pa donio i Franjine riječi: „Plačem jer Ljubav nije ljubljena.”
”A onda La Verna. Godina je 1224. Franjo se povlači u tišinu, molitvu i post, a onda kažu nam prvi životopisci u jednom trenutku vidi lik Raspetoga u obličju serafina.
To ga iskustvo ispunjava radošću zbog Kristove blizine i istodobno bolima zbog Kristove muke. Kad završi viđenje Franjo na rukama, nogama i boku nosi rane nalik Kristovim ranama”, kazao je fra Ante pa pojasnio kako su stigme dar i znak suobličenja Kristu.
”Franjo je tako najprije čuo Riječ. Potom ju je u Grecciu učinio vidljivom, a na La Verni ta se Riječ upisala u njegovo tijelo. Možemo slobodno reći da Franjino tijelo postaje posljednji rukopis Evanđelja, koje je on živio”’, kazao je fra Ante o istinskim susretu Franje s Kristom koji je na njem u ostavio trag pa pojašnjavajući kako ne moramo nositi stigme da bi se na našem tijelu vidjeti trag evanđelja.
Može se vidjeti na našim rukama – u onome što činimo i komu pomažemo. Može se vidjeti na našim nogama – u tome prema komu idemo, a od koga bježimo. Može se vidjeti u našem pogledu – okrećemo li glavu od ranjenoga ili u njemu prepoznajemo čovjeka. Može se vidjeti u našem načinu govora, korištenju vremena, odnosu prema novcu, sposobnosti slušanja i spremnosti da napravimo prvi korak kad se neki odnos slomi.
Kazao je kako je Franjo Riječ otkrio u Kristu te da Evanđelje za njega nije ostalo samo na papiru, nego ga uvelo u susret sa živim Kristom i oblikovalo njegov život.
”Riječ je promijenila njegov pogled prema gubavcima, usmjerila ga da prevlada svoje strahove, otvorila mu vrata u slobodu… Riječ ga je prepoznala i u sv. Damjana i pozvala da popravi Crkvu. U Grecciu je postala vidljiva. Na La Verni se upisala u njegovo tijelo”, kazao je fra Ante Vučković te upitao koje nas riječi oblikuju?
”Bilo bi veliko kada bi nam sveti Franjo pomogao da ne govorimo samo o Evanđelju, nego da mu dopustimo da oblikuje naš život. Da ga čujemo, da nas oblikuje, da postane vidljivo na nama, da Evanđeljem gradimo svoje odnose. I da u svijet u kojem ima mnogo riječi, da u taj svijet unesemo onu riječ koja daje život, riječ koja se i zove tako – Radosna vijest, Evanđelje”, zaključio je svoju katehezu na 37. Mladifestu fra Ante Vučković.
