Skupina od 14 hodočasnika iz Livna, u startu 15, ali do cilja jedan manje, hodila je samo dva dana do Međugorja, uz samo jedan odmor. I doima se da im je lakše prijeći 115 km nego reći koju riječ za javnost.
„Kad’ dođe šesti mjesec, znam da moram ići u Međugorje. I to je to“, rekao nam je najmlađi hodočasnik, 26-godišnji Josip Pervan i dodao kako mu je ovo četvrto pješačenje do Međugorja. Ipak je priznao „Bilo je teško“.
Anđa Vrselja nam je kazala kako je prvi put krenula kao Anđa Klišanin iz sela Miša.
„Bila je 1985. Imala sam sedamnaest godina. I od tada malo kada sam propustila. Iz godine u godinu dolazim pješice u Međugorje. Rođena sam u tome, roditelji su bili takvi i borili su se da i mi budemo takvi. I tugu i bol i jade i radost sve podijeliš ovdje i ostaviš.“ Dodaje: „Nije mi teško. Imam žuljeve, bivalo ih je i više, ali ide se. Cijeli sam dan s krunicom, molim za mnoge i za sve svoje, sve sam ih ponijela sa sobom.“ Anđa ima knjigu zabilješki u kojoj je popis onih prvih hodočasnika, koji su krenuli 23. lipnja 1985. godine pa do danas. „Četvero njih je već u vječnosti“ kazala nam je i dodala kako je nekada od njih učila putove do Međugorja, a danas ona uči mlađe i kaže „Jedva čekam da netko rekne – idem“.
Ante Sučić živi i radi u Zagrebu, a na hodočašće ga je potaknuo jedan prijatelj. „Mislio sam da ću odustati prvog dana, jer je bilo jako naporno“. No na cilju se osjeća „presretno, zadovoljno. Nisam očekivao da ću moći stajati na nogama, a mogao bih potrčati. Osjećam se puno lakše u duši i već sam se predbilježio za sljedeću godinu“.
Kao Anti i Ružici Periša prvo je pješačko hodočašće do Međugorja bilo o 41. Godišnjici Gospinih ukazanja: „Jako mi je bitno da sam išla s ljudima koji su me poticali i koji mi puno znače. Kad dođeš tu, osjetiš veliku milost. To je velika milost! To se jednostavno mora doživjeti. Imam četvero djece, dolazimo svake godine s njima, pred početak školske godine, ali ovo je posebno iskustvo.“
Nakane su različite, žrtva velika, ali se isplati, složni su svi. A Marinko Periša naglašava: „Tu stvarno nešto ima. Treba doći i napuniti baterije, koje te onda drže tijekom cijele godine. Mi vjernici uvijek nešto od Boga tražimo. Bog te čuva, pazi na tebe. I došao sam zahvaliti, vratiti dug Bogu, koji je čitav život uz mene.“
Višnja Spajić
