Htio sam otkazati kartu za Međugorje. Ali prije nego sam otkazao, otišao sam na YouTube i pogledao na kanalu Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) svjedočanstvo vlč. Reehila gdje je on govorio o svom obraćenju ovdje. I tu je moja želja da idem još više porasla.
Nakon što je u djetinjstvu odbacio katoličku vjeru, Luke je godinama tragao za smislom. Iako je postao budistički svećenik, a kasnije i postigao profesionalni uspjeh radeći na razvoju samovozećih automobila i napredne umjetne inteligencije, i dalje je osjećao prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.
No, stvari su se počele mijenjati kada se vratio molitvi i sakramentima te primio neočekivani poziv da dođe u Međugorje. Odluku o dolasku u Međugorje donio je nakon što je pogledao svjedočanstvo vlč. Dana Reehila u serijalu „Plodovi Međugorja”.
Luke u svom svjedočanstvu za Fruits of Medjugorje Mariji Jerkić otkriva kako je hodočašće u Međugorje preobrazilo njegovo srce te kako je naposljetku prepoznao svećenički poziv. Njegovo svjedočanstvo možete pogledati na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a u nastavku ga prenosimo u cijelosti:
Zovem se Luke Niewiadomski i bogoslov sam u New Yorku, ali sam odrastao 90-ih u Michiganu. Kada mi je bilo 12 godina, imao sam jasnu svijest o vlastitom odbacivanju vjere Katoličke Crkve. Mislio sam da znam bolje. I to je tako snažno, živo sjećanje da vjerujem da je imalo stvarno dubok duhovni utjecaj na moj život. Od toga dana praktički sam bio ateist i živio sam život s nedostatkom duhovnog značaja.
I tako, u tom periodu, zanimao sam se za tehnologiju, pohađao inženjerski fakultet, diplomirao na elektrotehnici, odličan student. Istovremeno sam se odavao piću i drogama u tom smislu da sam mislio da moram imati nešto više od sebe sama da nađem sreću. I tada sam upoznao jednog budističkog monaha koji mi je izlagao obećanja o slobodi, slobodi od svih patnja. I to me tako dotaknulo da sam završio u hramu i bio Zen budistički svećenik 10 godina. U Detroitu, Californiji i Koreji. Živio sam vrlo rigorozan život samoodricanja i zadobio neke koristi od toga.
Moja karijera je napredovala. Duhovno, slijedio sam neke pristupe samopomoći s primjesama new age duhovnosti. I sve je to bilo u službi moje ambicije i razvoja moga života koji je bio potpuno pod mojom kontrolom…
Uistinu sam uvelike osjećao mir, ali nikada u sebi nisam postao duboko zadovoljan. Iz tih i drugih razloga izašao sam i napustio hram kako bi zasnovao vezu i poradio na karijeri te tako našao svoj put do američkog sna. Mogli bismo reći, pokušavao sam izgraditi sretan život putem ovih prizemnijih načina. Otresavši prašinu sa svoje diplome iz strojarstva bacio sam se u poslovni svijet i karijeru. Zanimala me umjetna inteligencija, izbacio sam nekoliko patenata na tom polju, volio sam inovaciju, radio na samovozećim automobilima za Ford Motor Company. To mi je malo dosadilo, pa sam prešao na samoupravljajuće helikoptere, a kasnije i dronove i avione.
Moja karijera je napredovala. Duhovno, slijedio sam neke pristupe samopomoći s primjesama new age duhovnosti. I sve je to bilo u službi moje ambicije i razvoja moga života koji je bio potpuno pod mojom kontrolom. I to mi je godilo. Volio sam taj osjećaj sigurnosti. I kako su se stvari za mene lijepo razvijale, to me osnažilo da idem dalje.
I ostvario sam šest promaknuća u šest godina, bilo je to vrtoglavo. I sve je kulminiralo na Bermudama. Radio sam od doma, odmah nakon COVID-a. Živio sam tamo, zaručen divnom imućnom osobom s oxfordskom diplomom iz ekonomije. I mislio sam si, čemu se više nadati ili što više poželjeti? Ipak, falio mi je onaj duboki osjećaj zadovoljstva. Opet me uhvatio nemir, i ovoga puta. Moja sestra, Bog je blagoslovio, preporučila mi je katolički recept, tj. da molim krunicu Božjega milosrđa, te tri puta dnevno Anđeo Gospodnji. Iz nekog razloga, milošću Božjom, prihvatio sam to i odlučio pokušati, iako su mi te molitve zvučale nekako presmiješno. Nisam vjerovao u njih. Ali sam ih ipak molio.
Konačno sam otišao i na ispovijed, i opet, osjetio sam fizičko iskustvo pri tome. Srce mi je stvarno gorjelo, to nikako nisam mogao objasniti.
Nisam odmah bio sve povezao, ali ubrzo sam se počeo dosađivati na Bermudama. S vremenom i tamo ipak postane dosadno. I svratio sam jednom na sv. Misu i povremeno sam nastavio ići. I nakon pretvorbe fizički sam osjetio kao trzaj u srcu. Iz mog new age načina razmišljanja, pomislio sam, oh, tu ima neke energije. Tu ima neka magnetna sila. I to me ohrabrilo da opet dođem na svetu misu.
Konačno sam otišao i na ispovijed, i opet, osjetio sam fizičko iskustvo pri tome. Srce mi je stvarno gorjelo, to nikako nisam mogao objasniti. I tako se u meni probudila znatiželja i interes za katoličanstvom. I odjednom, moje obraćenje se događa tako iznenada da na neki način prekida i moju vezu, za što sam uvelike ja odgovoran. Nisam to odradio kako treba. Ali nakon što se to završilo, napustio sam Bermuda, otišao u New York i više nisam znao što činiti. Tako da sam se i dalje oslanjao na vjeru te tako otkrio pobožnost posvete Isusu po Mariji. Počeo sam uviđati svoju grešnost, koliko sam stvari u životu uradio iz ponosa, posebice u karijeri.
Znate, meni je karijera mnogo značila. Uložio sam neko vrijeme gradeći ju. Izgubio svoj dom na Bermudama. Propala mi je veza. A sada sam osjetio da gubim i karijeru. Točno se sjećam jedne večeri, po noći, pored obližnje crkve molio sam Križni put po postajama koje su bile vani. Stao sam na postaji kada Isus susreće svoju svetu Majku. A na sljedećoj postaji Isus dobiva pomoć u nošenju križa. I tu sam odjednom povezao da je nakon susreta s Marijom On dobio pomoć. I onda opet, na sljedećoj postaji, dobiva još pomoći od Veronike. I uvidjevši taj poredak, to me dignulo iz nečega što je bilo poput depresije. Tada sam se slomio i zaplakao. Duboko iskustvo.
Moj molitveni život prešao je s molitve Bogu za moje vlastite snove i nade na pitanje, ‘Kako ja mogu biti u službi Tvoga plana?’ To je bilo prijelomno.
Kasnije toga tjedna vratio sam se ponovno u tu crkvu i molio krunicu. I onda čuo glas, unutarnji glas u svojoj glavi, koji mi kaže: “Odi u Međugorje!” I nisam uopće znao što to treba značiti. Čuo sam za Međugorje, ali nisam znao puno. Mislio da se tu radi o nekom ukazanju u povijesti. Ali sam nekako osjetio snažan poticaj da odmah odem kući i kupim avionsku kartu. I sljedećeg dana sam sebe prekoravam zbog te nepromišljenosti, pa odlučim otkazati kartu, urazumiti se i ubuduće postati malo odgovorniji. Ali prije nego što sam otkazao, otišao sam na YouTube i pogledao svjedočanstvo vlč. Reehila na kanalu Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja), gdje je on posvjedočio o svome obraćenju ovdje. I sada tek postajem motiviran da idem.
I umjesto otkazivanja karte, produžio sam datume tako da ovdje ostanem dva umjesto jedan tjedan. Nastavio sam istraživati dalje i počeo uviđati da je to jedan aktivan vulkan milosti. Toliko je čuda i obraćenja koja dolaze iz Međugorja da sam jasno predosjetio da me Gospodin dovodi ovamo. I nekoliko tjedana kasnije, čekam na aerodromu. Tu je i vlč. Reehil. Vlč. Dan i njegova kolegica Anne Vučić uzimaju me pod svoje i kažu, “Dođi, pridruži se našoj grupi!” Istovremeno sam osjećao radikalnu promjenu u srcu, počinjem vjerovati Bogu na dublji način, nešto što nisam nikada iskusio u životu. I otišao sam s vlč. Danom za Međugorje. Čim sam izašao iz auta, osjetio sam kao da mi je duh postao lakši. Takvo nešto nisam doživio od djetinjstva. Tako nekako sam se desetljećima ranije osjećao kao dijete, kao dijete na Božić, samo opuštenost i radost.
Sklon sam želji da kontroliram vlastitu sudbinu ili da sebi pripišem sve ono dobro u životu. A kada dođem ovdje, dobijem osjećaj zajedništva. Nisam sam.
I tijekom sljedećih nekoliko dana moj molitveni život se počeo mijenjati. Moj molitveni život prešao je s molitve Bogu za moje vlastite snove i nade na pitanje, ‘Kako ja mogu biti u službi Tvoga plana?’ Mislim, to je bilo prijelomno. Bila je to promjena stajališta u odnosu na Boga, promjena u orijentaciji i kako sam ja gledao na smisao života. Sada više kao sluga nego kao netko tko mora sve kontrolirati. I nedugo nakon povratka počeo sam dobivati male znakove ili poticaje prema svećeništvu.
Nešto što ja uopće nisam imao u planu. To je bilo prije dvije godine. Tako da sam bogoslov već dvije godine. I na putu kada smo se vraćali iz Međugorja, vidim kako Gospodin koristi to hodočašće da stavi moju duhovnost na prave postavke. Inače, sklon sam želji da kontroliram vlastitu sudbinu ili da sebi pripišem sve ono dobro u životu. A kada dođem ovdje, dobijem osjećaj zajedništva. Nisam sam. Nisam u ovome sam. Tako da ne trebam ništa ni kontrolirati. I dok idem na misu ili klanjanje, s tisućama ljudi koji su jednostavno zaljubljeni u Gospodina, ne da me to podigne ili ojača, nego me vrati da gledam u Božjem pravcu, ne prema sebi ili svojim idejama. A to uključuje predanje, kao i snažno prožimanje smisla. Kao, ovo radim za Njega, a Gospa koristi mene.
I kada pomislim na bogosloviju, ne mislim na to kao izbor. Mislim da je to dar. Osjećam se kao sluga Gospodnji i radostan sam zbog toga. I sretan sam, ne moram upravljati svime u životu, djelomice možda i zbog tog mog doprinosa visokoj tehnologiji u prošlosti. Privlačila me ta kompleksnost života i stoga sam držao da je svijet kao složena neka stvarnost, podložna manipulaciji. I kada bih o nečemu istražio nešto više, iznašao pristup raznim resursima, tada sam mogao mijenjati stvari na bolje.
Kada pogledam unatrag, jedna od stvari za koju sam najviše zahvalan je odluka doći ovdje bez potpunog razumijevanja što se ovdje događa.
Takav sam odnos prije imao sa životom. A kada dođem ovdje, sve to nestaje. Ostaje mi jednostavna molitva, povezanost s Marijom, povezanost s Kristom. I ne osjećam pritisak da steknem više, naučim više ili trebam više. Osjećam da imam sve dovoljno i da sam ja dovoljan. I to je takvo olakšanje! Ne kao opuštanje, već dublje. Opuštenost duše, odmor, pravi odmor.
Sada razumijem zašto se ljudi ovdje vraćaju. Kada pogledam unatrag, jedna od stvari za koju sam najviše zahvalan je odluka doći ovdje bez potpunog razumijevanja što se ovdje događa. Mislio sam, samo idi, a poslije ispituj! Takvo iskustvo sam doživio i kad sam molio Božje milosrđe ili Angelus. Kao ono, daj, probaj! Posveta Mariji, daj, probaj! I sad kad pogledam unatrag, tako mi je drago da nisam rekao “ne”.
Jer sam mogao izabrati i ne doći u korist nekog drugog plana koji je bio ili sigurniji ili jasniji ili ugodniji ili o kojem me ljudi ne bi toliko ispitivali. Zahvalan sam za svaku milost koja mi je pomogla da odgovorim na ovaj poziv. Ljudi govore o plodovima Međugorja, većinom plodovima obraćenja koje i ja mogu posvjedočiti u vlastitom životu. I da ti plodovi i dalje rastu, govori činjenica da je cijeli moj život sada čežnja da služim Crkvi, Kraljevstvu Božjem. I bez tog zvanja nisam imao poslanje.
Ja ne znam što se ovdje događa, ali nešto ima. Gospodin koristi ovo mjesto da mijenja srca na načine koje nitko ne bi mogao predvidjeti i mnogi od nas su toliko zahvalni što smo iskoristili priliku i došli ovdje.
I zato su mi posebno na srcu koji traže zvanje u životu jer je ono meni dalo smisao, ali taj smisao sada se prelijeva i na druge ljude. I to mi je dalo pravu sigurnost i mir i vjeru koje sam uvijek tražio u svim tim drugim krivim početcima u svojoj prošlosti.
A to nisam ponašao svojom zaslugom. To mi je darovano, što sve čini još posebnijim. Jako sam zahvalan što imam tako blizak odnos s Gospom jer ne samo da je Ona mene privela u Crkvu i u sakramente, nego mi još uvijek pomaže ići tim smjerom kojim hodam u vjeri. Katolička Crkva je, po sebi, vrlo velika, puno veća od bilo koje druge religije.
Ima puno načina kako prići Crkvi. Ali način na koji joj ja želim pristupati uključuje ono što je Božja volja za mene i da to prakticiram. To ne mogu pojmiti sam. I vjerujem zato da je tu Ona koja mi je pomoć i usmjerava me na putu koji je za mene osobno pripravljen unutar ove velike Crkve. I moj savjet za sve koji nisu bili Međugorju ili možda nemaju blizak odnos s Gospom: Najprije, rekao bih, da u molitvi iskreno i direktno upitaju Gospodina, ‘Kako Ti ja mogu služiti?’ Jer to je najzad bilo ono što je Gospodinu omogućilo da tako duboko zahvati u moj život.
I, također, da dođu u Međugorje jer ja ne znam što se ovdje događa, ali nešto ima. Gospodin koristi ovo mjesto da mijenja srca na načine koje nitko ne bi mogao predvidjeti i mnogi od nas su toliko zahvalni što smo iskoristili priliku i došli ovdje.
