Nikola Đukić podrijetlom je iz Novog Sada, a dolazi iz, kako kaže, jedne ateističke obitelji. Prije Međugorja u koje je došao 2003. godine, nije poznavao Boga. U Međugorje nije tada došao na hodočašće, nego je bježao od svojih problema, pošto je imao 23 godine i nije više htio živjeti. Njegova životna priča mogla bi se nazvati od pakla droge do susreta sa živim Bogom. Nikolu smo susreli šetajući na stazi koja vodi do kipa Uskrsloga Isusa, pa kao da i taj sam naš susret u blizini kipa Uskrsloga simbolično govori o njegovom životu, jer je u Međugorju preko zajednice Cenacolo njegov život „uskrsnuo”. Nikola se ovdje iznova rodio duhom, te već godinama zajedno sa svojom suprugom Irene dovodi Gospi hodočasnike iz Španjolske. Radosna srca s nama je podijelio svoju životnu priču.
U Međugorje dolazim 2003. godine, ne na hodočašće i ne tražeći Boga, već bježeći od svojih problema. Imao sam 23 godine i nisam više želio živjeti
„U Međugorje dolazim 2003. godine, ne na hodočašće i ne tražeći Boga, već dolazim bježeći od svojih problema jer sam imao 23 godine i nisam više želio živjeti. Bio sam navučen na heroin, bio sam ovisnik o heroinu i o svim drugim drogama, ali pretežno o heroinu. Došao sam do toga da sam imao 23 godine i postao sam delikvent, imao sam problema s policijom i s opasnim ljudima, tako da je dolazak u Međugorje bio bijeg od svojih problema. Tu sam se našao u zajednici Cenacolo koja mi je otvorila vrata i ja sam došao s idejom da tu budem mjesec dana, a na kraju sam ostao malo više, ostao sam skoro šest godina, odnosno nekih pet i pol godina. Tu sam se preko Majke Elvire zaljubio u Gospu, zaljubio sam se u našega Gospodina, a onda sam se zaljubio i u moju suprugu. Kad sam došao u Cenacolo momci iz zajednice su mi rekli da ja mogu pitati Gospu sve, da je ona Majka i da sve ispunjava. Ja sam bio jako konkretan: da je tamne puti, da je crna i da je s nekih tropskih otoka. I još je najzanimljivije od svega što je Gospa stvarno uslišala to. Dala mi je tamnoputu i lijepu djevojku s Kanarskih otoka. Zato ja puno puta kada sam ovdje s hodočasnicima kažem da paze što pitaju jer Gospa stvarno sve sluša i sluša do detalja”, kazao je Nikola dodavši kako je nakon pet i pol godina provedenih u zajednici Cenacolo, pričajući s Majkom Elvirom izrazio želju da nastavi svoj život izvan zajednice te da osnuje jednu kršćansku obitelj.
„Baš tih dana kada je Majka Elvira bila tu, meni je rečeno da dam jedno svjedočanstvo jednoj grupi Španjolaca gdje sam ja upoznao svoju suprugu. Počeli smo se dopisivati, s blagoslovom Majke Elvire, a možete danas zamisliti kada postoji Whatsapp i ostalo, mi smo imali dopuštenje napisati jedno pismo mjesečno, ona meni i ja njoj. Tako da smo napisali nekih osam ili devet pisama. To je bio jedan odnos produbljen u molitvi, jer napišeš pismo i onda mjesec dana čekaš odgovor. Kad sam izašao iz zajednice odlučio sam ostati ovdje blizu Gospe. Tu sam radio prijepodne u jednom hotelu, popodne u jednoj pizzeriji, a noću bih pričao s današnjom suprugom. U tim trenucima to je bilo neko prijateljstvo te bi s njom noću pričao, tako da sam spavao jako malo, ali sam bio jako sretan. Moja supruga bila je na zadnjoj godini studija, ostavila je studij i došla ovdje u Međugorje. U pizzeriji gdje sam radio bilo je jedno slobodno mjesto za pranje posuđa, ona je tu počela raditi i tako smo mi počeli naše prijateljstvo i našu vezu”, kaže Nikola te dodaje da su na tom poslu bili šest mjeseci, te nakon zaruka, po savjetu Majke Elvire odlaze u Španjolsku gdje se rađa ideja za organiziranjem hodočašća u Međugorje.
Organiziramo hodočašća u Međugorje. Imamo agenciju koja se zove „Red Gospa”, a koja znači „Gospina mreža” na španjolskom. Jedina djelatnost koju agencija ima su hodočašća u Međugorje, dakle ni Fatima, ni Lourdes, nego samo Međugorje.
„Jedna osoba koja je bila na hodočašću s mojom suprugom čula je ovu našu priču te da smo se na kraju vjenčali. Ona nas je pozvala da organiziramo hodočašće za njih, za pet šest prijatelja. Tako počinje naša priča o organizaciji hodočašća. To je bilo početkom svibnja 2010. godine. Mi smo osjetili u srcu da to nije došlo s naše strane, mislimo da je to bio poziv od Gospe, osjetili smo da je to stvarno njen poziv i da sve što je uradila u našim životima nije normalno, te da nas neće ostaviti da živimo kao jedna ‘normalna’ obitelj. Od toga trenutka odlučili smo posvetiti naš život Gospi, da približimo Gospu svim ljudima koji govore španjolski, ali i sve ljude koji pričaju španjolski da približimo Gospi. Od tog svibnja 2010. godine pa do danas mi organiziramo hodočašća u Međugorje. Imamo agenciju koja se zove „Red Gospa”, a koja znači „Gospina mreža” na španjolskom jeziku. Trenutno jedina djelatnost koju agencija ima su hodočašća u Međugorje, dakle ni Fatima, ni Lourdes, nego samo Međugorje”, kazao je Nikola naglasivši da im Bog ne prestaje s davanjem blagoslova.
„Blagoslovio nas je sa sedmero djece, četvero je na nebu, to su bili spontani pobačaji ali mi računamo na njih, jedan dan ćemo se sresti s njima. Imamo troje djece koji su s nama tu, a ja ih zovem „tri zemljotresa”, to su Ester, Marco i Elena. I dan danas Bog ne prestaje sa svojim blagoslovima. Za mene osobno najveće bogatstvo Međugorja je da sam sreo živoga Boga. Živoga Boga koji diže mrtve, ne samo prije 2000 godina. Od pakla droge do živoga Boga. Kada kažem „sreo živoga Boga”, ne samo s onim što je uradio u mom životu, nego provodeći ovih 13 godina s hodočasnicima vidio sam stvarno čuda. Vidio sam da njemu nije ništa nemoguće, od ponajviše tih unutarnjih ozdravljenja, ali čak i do onih nekih fizičkih ozdravljenja, a ja sam svjedok tome. I to je ono zbog čega sam danas tu i zbog čega želim nastaviti posvetiti svoj život približavanju Gospe svim ljudima kojima je to potrebno. Za mene to jedan veliki dar, za moju obitelj je jedan veliki dar i bit ćemo tu dok Gospa misli da trebamo biti tu”, kazao je Nikola te dodao na kraju da su prilikom jednog hodočašća na koje se odazvalo samo troje ljudi, obećali Gospi da kod organiziranja hodočašća nikada neće biti potreban minimalni broj hodočasnika.
Za mene osobno najveće bogatstvo Međugorja je da sam sreo živoga Boga. Živoga Boga koji diže mrtve, ne samo prije 2000 godina.
„Kada jedna osoba kupi kartu, to hodočašće se radi. Nikada nismo htjeli dati važnost broju. Ni minimalno da ih se prijavi, ali isto tako nikada ne zatvaramo broj mjesta. Gospa zna koliko nam ljudi treba poslati, zna naše sposobnosti. Na tom drugom hodočašću dali smo to obećanje Gospi da nećemo raditi „biznis” s njom, već da ćemo dovesti ovdje svakoga koga nam ona pošalje. Zbog toga, u svim ovim hodočašćima ja ne znam koliko smo doveli hodočasnika. Mislimo da taj broj nije važan, te da ne vodeći te neke računice pomaže nama da ostanemo na zemlji”, kazao je Nikola, a cijeli razgovor poslušajte u audiozapisu.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
