Pierangelo Sequeri, svećenik iz Italije koji je bio član i Ruinijeve komisije za Međugorje u svojoj kolumni za katolički talijanski dnevni list Avvenire, osvrnuo se na Notu ”Kraljica mira” Dikasterija za nauk vjere, a njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Tekst koji je objavio Dikasterij za nauk vjere „o duhovnom iskustvu vezanom uz Međugorje“, skromno je definiran kao „Nota“. Ali od početka pojašnjava da se predstavlja kao “zaključak”. Početak je čak pomalo i svečan: „Došlo je vrijeme da se zaključi duga i složena priča oko duhovnih fenomena Međugorja“ (Nota, 1). Tekst je jasan u podsjećanju da je i ova priča jedan događaj u kojoj živi sukob tumačenja (“mišljenja”, kaže tekst). Istovremeno, zaključci koje dokument želi istaknuti ne bi se trebali odnositi ni na jednu od opcija koje su ušle u igru u ovoj priči: kriteriji za vrednovanje događaja su oni koji su razvijeni Normama za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih pojava, koje je Dikasterij objavio 17. svibnja. To znači – precizira tekst – da je „perspektiva ove analize znatno drukčija od one korištene u ranijim studijama.“
Neću se ni ja pozivati ni na prethodna mišljenja o ovoj složenoj priči. Čini mi se korisnijim pokušati ocijeniti novost obzora koji tekst otvara za razmatranje doprinosa vjeri koji proizlaze iz događaja ove vrste, nakon što se u njima traži nadasve snaga – iz duhovnog iskustva kojega oni stvaraju u “trećima”, a ne nadnaravna „fizika” pojava, ili „mistična” egzaltacija subjekata.
Prvi zanimljivi zaključak koji proizlazi iz ovog naglaska na primatelju milosti, čini mi se da je prekrasno suglasje koju predstavlja s doktrinom o karizmama koju je izložio Pavao, gdje apostol navodi vrhovni kriterij za zajedničku korist (1 Kor 12, 7 ). Prije i izvan bilo kakvog izvanrednog učinka, prije i izvan svake osobne povlastice, darovi milosti – čak i oni najviše iznenađujući – uvijek su za druge, u duhu agapea. I u tom se duhu moraju ispitivati. Nositelji milosti nisu nužno osobe uzvišenih kreposti ili herojske svetosti. Također su potencijalno puni ograničenja: znanja, iskustva, jasnoće. Oni su također dužnici klišeja i zbrkanih izraza vjere, koje pučka pobožnost i kulturni automatizmi jezika koji im je na raspolaganju, mogu dovesti do nesporazuma.
Najupečatljivija promjena naglaska u dokumentu Dikasterija je upravo ovo: život navodnih vidioca, kao i događaji tzv. ukazanja, odlučno zauzimaju mjesto u drugom planu. Kvaliteta duhovnog iskustva – čak vrlo snažnog, ali lišenog fanatizma – koje je pozivanje na Međugorje kao posebno mjesto marijanske pobožnosti proizvelo i proizvodi kod onih koji nisu bili protagonisti, javlja se kao najuzbudljiviji i najmanje sporan dio događaja.
Ovaj dokument stavlja naglasak na ovu dimenziju – onu “plodova” milosti za “druge”: također naznačujući put za budućnost.
U prvi plan dolazi “mjesto”: ne toliko kao mjesto ukazanja, koliko kao stanište pobožnosti. Njegov način prihvaćanja i sadržavanja osjećaja vjere pokazao je tijekom godina njegovu sposobnost da stvori čak i duboko obraćenje života, autentični poziv predanja, neočekivanu vitalnost života po Duhu. U tom je kontekstu i sama župa Međugorje obnovljena kao stvorenje milosti: mora se priznati da je njezin pastoral pobožnosti i marijanskog zagovora više nego dostojan poštovanja. Ovo pomicanje naglaska, s mjesta ukazanja na mjesto klanjanja Bogu u duhu i istini, posebnom snagom marijanske ljubavi milosti koja je stigla do Međugorja, približava posebnu zajednicu koja je nastala, u Međugorju i s Međugorjem, kršćanskoj zajednici svakoga od nas. I to olakšava razmišljanje o daru koji donosi za crkveno zajedništvo, a ne samo za osobnu pobožnost.
Drugi element važnosti – i novosti, u usporedbi s drugim izjavama iz prošlosti – posebna je pozornost koju dokument Dikasterija posvećuje tematskom pregledu i hermeneutičkom razlučivanju “poruka”. Os interpretacije se značajno pomiče u odnosu na prijašnju sklonost: može se reći da pregled poruka zauzima gotovo cijeli dokument. Usmjerenje je na snažno valoriziranje crvene niti koja se kroz njih proteže: oni, zajedno s predvidljivim naglascima tradicionalne pobožnosti, donose elemente iznimne osjetljivosti za današnju crkvenu i svjetsku klimu. Elementi koji su uglavnom izraženi jezikom pučkog katekizma i zdravog razuma: i stoga podložni nepreciznostima i nesporazumima, ako se ispituju kao formalne teološke izjave. Ipak, elementi koji se mogu izdvojiti kao anticipacija duha koji danas traži biti kultiviran. Primjerice, tema mira među etničkim skupinama i narodima ili tema bratstva koja mora duboko vezati i pripadnike različitih kultura i vjera.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da je geopolitički i georeligijski kontekst malog Međugorja od novije povijesti predodređen da inaugurira novu fazu – danas vrlo akutnu – povratka etničkih i vjerskih sukoba, i mi ćemo biti u stanju otkriti da je svjetlo koje je ovaj dokument bacio na marijanske događaje u malom mjestu, sve samo ne vježba nagodbe. “Kraljica mira” je znala kakvo će nam obraćenje – sve samo ne kao brzo rješenje problema – uskoro trebati.
