U ponedjeljak, 4. kolovoza 2025. otvoren je 36. Međunarodni molitveni festival mladih – Mladifest. Nakon predstavljanja zemalja čiji su predstavnici na ovogodišnjem Mladifestu u Međugorju svetu misu predslavio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini Francis Assisi Chulikat. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Hodočasnici prema kući Gospodnjoj
(Brojevi 11,4b-15; Psalam 81(80),12-17; Matej 14,13-21)
„Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Gospodnji!“ (Ps 122,1)
Dragi mladi, braćo i sestre u Gospodinu,
1.„Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Gospodnji!“
Bio je to vatreni pjev hodočasnika Starog saveza, koji su se uspinjali prema Jeruzalemu, privučeni svjetlom njegove prisutnosti, slatkoćom njegova mira.
Bio je to krik srca koje čezne za Bogom, čežnja za Vječnim koja prebiva u čovjeku. Taj će se hod jednoga dana ispuniti u nebeskom Jeruzalemu, prebivalištu Boga živoga među otkupljenim ljudima (usp. Otk 21,1-4).
Ali Pismo ne prešućuje teškoće puta. U pustinji, narod Izraela bijaše umoran, gladan, u napasti da se vrati u Egipat. Čak se i Mojsije osjećao bespomoćno. Pa ipak, Bog se ne povlači: On prati, podupire, tješi i vodi svoju djecu prema obećanoj zemlji.
Tako i mi, u pustinjama života – među razočaranjima i padovima – možemo posrnuti. Ali Gospodin je s nama. On, Dobri Pastir (usp. Iv 10,11), povija rane, podiže slomljena srca (usp. Ps 51,19b), ponovno budi nadu (usp. Is 35,1-2).
2.U Evanđelju smo čuli Isusa kako promatra mnoštvo očima punim sućuti. Ne ograničava se na propovijedanje: On sluša, ozdravlja, hrani. I onih nekoliko kruhova, one dvije ribe, umnožavaju se, jer Božja ljubav nema mjere, nema granica. To mnoštvo bijaše gladno: ne samo kruha, nego istine, smisla, života.
Isus, živi Kruh s neba (usp. Iv 6,41), daruje se kao odgovor na ljudsku glad, lomi se da nahrani svijet, žrtvuje se da nas spasi. Ta preobilna ljubav živi u Euharistiji. U kruhu koji se lomi i u kaležu koji se prinosi, Krist prebiva u nama. I naše siromaštvo postaje mjesto njegove prisutnosti.
Današnji svetac, župnik Arški, pripovijedao je o jednom seljaku koji je satima ostajao u tišini, s pogledom uprtim u svetohranište. “Ja gledam Tebe, a Ti gledaš mene” — šaptao je u dubini srca, bez potrebe za riječima. U tom pogledu, srce je nalazilo svoj dom. Jer pravi dom je ondje gdje prebiva srce, a srce počiva samo u Bogu ( Ps 84,5), našem Ocu koji nas čeka u svojoj nebeskoj kući.
3.Euharistija je, naime, srce koje kuca u središtu Crkve, našega zajedničkog doma. „Crkva se rađa iz Euharistije“ – podsjećao je papa Benedikt XVI (usp. Sacramentum Caritatis, 14). Bez nje, vjera se prazni, a kršćanski život gubi svoj žar. Tko prima Krista u Euharistiji, postaje živa kuća: ne izgrađena od kamena (usp. Heb 8,2; Heb 9,11), nego od srca koje gori ljubavlju.
„Dom je luka duše“, kaže jedna istočnjačka poslovica. A Crkva je upravo ta luka: majka koja prima, narod na putu, u zajedništvu svetih, prema kući Gospodnjoj.
Svako srce traži dom: mjesto gdje će biti ljubljeno, prihvaćeno, i čuvano. „I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje: pokraj tvojih žrtvenika, Gospodine“ (Ps 84,4), pjevao je psalmist. Tako i mi tražimo zaklon u ovom domu – Crkvi, koja vodi naš hod prema vječnom prebivalištu pripremljenom od Isusa za svakoga od nas (Usp. Iv 14, 2-3).
4.Marija, puna milosti (usp. Lk 1,28), bila je prvi dom Božje Riječi. I mi smo, po krštenju, postali živa prebivališta Boga (usp. KKC 1265; 1279). Srce tada postaje hram, duša svetište. I tada se otvaraju vrata neba, kuće Gospodnje. Dopustimo Duhu da nas preobrazi u sveti hram (usp. 1Kor 6,19), živu i djelatnu Božju prisutnost među ljudima.
Pravi dom ne gradi se od cigle, nego od ljubavi koja izvire iz sigurnosti da smo ljubljeni. Bog nas zove po imenu (usp. Iz 43,1), ljubi nas vječnom ljubavlju (usp. Jr 31,3), čeka nas kao Otac sina koji se vraća (usp. Lk 15,20). Svaki put kad otvorite srce Kristu, On se nastanjuje u vama (usp. Iv 14,23): kao svjetlo koje rasvjetljuje, oganj koji grije, zaručnik koji ljubi.
Kad Bog prebiva u nama, život postaje poslanje, kao što se dogodilo Mariji u trenutku kada je prihvatila Božji poziv (usp. Lk 1,38-40). Samo ako Gospodin — jedini put do Očeve kuće (Iv 14,6) — prebiva u nama, možemo ga željeti, tražiti i prepoznati. Dragi mladi, samo onaj tko postane prebivalište Božje, poput Marije, može istinski prijeći prag njegova doma.
5.Dragi mladi, u Jubilejskoj godini 2025., koju je proglasio blagopokojni papa Franjo, pozvani smo biti hodočasnici nade. Ne neke nejasne nade, već one utemeljene na Božjoj vjernosti.
A vi, mladi hodočasnici u Međugorju, jeste živo lice te nade. Niste ovdje slučajno: bili ste očekivani. Bog je mislio na vas, tražio vas, i pozvao vas, kao što je to učinio u životu Marije, svoje savršene učenice.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa govorila je: „U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav“ (usp. Rukopis B). I vi mladi budite ljubav u srcu svijeta. Budite riječ koja podiže, pogled koji tješi, gesta koja liječi. Budite žive plamene u srcu Crkve.
6.I naposljetku, dragi mladi, hodočašće u Međugorje, hod prema kući Gospodnjoj, ne završava povratkom kući: upravo tada počinje vaše poslanje. Počinje kad srce kaže: „Evo me, Gospodine“; kad se više ne hoda sam, već s Kristom kraj sebe; kad se u svakodnevnom životu – u školi, na poslu, u obitelji, među prijateljima – odlučite slijediti ga i živjeti s Njim i za Njega, poput Marije.
“I jednoga dana, kada prijeđemo prag vječnosti (usp. Iv 14,1-3), u nebeskom Jeruzalemu, moći ćemo reći s osmijehom koji sve govori: „Gospodine, hodao sam s Tobom. Bio si sa mnom jer sam i ja postao Tvoj dom, a Ti si prebivao u meni. Sada… sam kod kuće.“
Amen.
