Svjedočanstvo na 34. Mladifestu: Josipa Milkovića Bog vratio nakon 52 dana u komi

Josip Milković je slijep, s teškim oštećenjima sluha, amputirane su mu obje ruke i jedna noga, a druga je noga oštećena, kao i unutarnji organi. Teška oštećenja posljedica su eksplozije naprave na vojnom vježbalištu Cerovac kod Karlovca gdje je kao polaznik časničke škole prolazio posljednju vježbu iz rukovanja eksplozivnim sredstvima. Ozljede su bile teške, bio je 52 dana u komi s malim šansama za život, ali je unatoč teškim ozljedama nastavio svoj život kao časnik Hrvatske vojske.

Uspoređujući svoj život s biblijskom pričom o Jobu svjedočio je danas četvrtog dana 34. Festivala mladih u Međugorju.

Govorio je o svom stradavanju, o tome gdje je bio Bog kada mu se to dogodilo na zadnjoj vježbi zadnjeg dana obuke…

”Bio je to strašan prizor. Ne želim ga ni opisivati. Možete samo zamisliti koja je to sila eksplozije bila. Krenulo je spašavanje života. Nisam htio zaspati, nisam htio otići bez pozdrava, ali u bolnici se gasim i padam u komu. Roditelji su krenuli prema bolnici odmah jer su im rekli da će me teško zateći živoga. Prebačen sam u drugom bolnicu. Situacija je bila nezamisliva. Koliko je bila vjerojatnost da se aktivira taj eksploziv jedan prema milijun, tolika je bila i vjerojatnost da ću preživjeti. Liječnik mi je kasnije rekao da nisu imali traumatske igle kojima bi zaustavili gubitak krvi. Bog se i za to pobrinuo. Odvojen od svojih bližnjih, koma je bila teško iskustvo, stalno sam sanjao, majka je molila pored kreveta, samo je srce kucalo, a život je visio o tankoj niti, ni jedan drugi organ nije bio na svom mjestu, a netom prije buđenja u sjećanje mi se vratila što se dogodilo. Dok su ljudi molili za mene ja sam bio 52 dana odsječen od svih, u komi”, kazao je Milković, dodajući kako su majci rekli da će i buđenje biti neugodno te da zbog velike količine narkotika ”neću baš biti vrlo bistar”.

”Sve je izgledalo strašno, fiksator na nozi, fiksator u zdjelicama… Doslovno me držalo da se ne raspadnem. Da sam tada bio svjestan svoga stanja vjerojatno bih rekao: ‘Ajmo mi gore, a neka vas na zemlji‘. Lice je bilo potpuno unakaženo, od majke su tražili fotografiju da znaju kako će posložiti to lice… Stalno sam molio. Duh mladića nije se gasio, bio sam radostan i smijao se u tako teškoj situaciji. Orilo se iz te sobe: Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati! Bio sam spreman otići i sretan jer sam dobio priliku oprostiti se od roditelja, pojavila se i sepsa. Baka je došla s hodočašća iz Lourdesa i donijela vodu, ali me nije poškropila nego me onako, baš junački zalila vodom”, smije se Josip, naglašavajući kako se duh nije predavao, a da se on postupno predavao Isusu da ga vodi dalje, a svoju borbu i napredak nastavio je, nakon bolnice, u toplicama. Zbog svog zdravstvenog stanja nije znao što će dalje i što s njim može biti. Bogu je obećao prihvatiti Njegovu volju, ali je samo zatražio da ga ne ostavi samog u tom mraku.

”Svako jutro me zlo pritiskalo da život nema smisla, da ne treba ostati… Ali borio sam se i rekao: ‘Hvala ti Bože jer mi je ostala desna noga.‘ i počeo sam razmišljati što se može postići u ovom stanju i vojnički se adaptirao na novonastale uvjete. Uz Božju pomoć uspio sam se oporaviti. Počeo je moj duhovni rast”, kazao je Josip priznajući kako nije lako prihvatio sve to, te da njegov duhovni rast još traje.

Kazao je kako izlaz ne vidi svojom nego Božjom snagom, a fascinantno mu je bilo da u takvoj situaciji dok ide na terapiju nekome može izmamiti i osmijeh na lice.

”U toj tjeskobi malo je nedostajalo da čovjek klizne u depresiju. Počeo sam se pitati kako sutra, kako ću osigurati egzistenciju?”, kazao je Josip Milković poručujući i mladima na ovoj duhovnoj obnovi svoje brige samo predaju Isusu i Mariji da ih vode, jer ”velike mi milosti učini Gospodin, vjerujem da će pomoći i svima vama”.

Kazao je kao je čudo i da je završio psihologiju te da je i to čudo jer ne vide, a slabo čuje pa se šali kako ne smije otkriti profesorima koji mu sve sveci pomažu na studiju.

”Bog nije dopustio da me slomi tuga iznutra i depresija da me skrši, duh je rastao. Bogu hvala i slava. Zahvalan sam Bogu koji mi na put šalje sve te divne ljude, terapeute, liječnike, prijatelje… Važno je da smo jedni drugima podrška. Kada je teško dovoljna je jedna ruka na rame. Sam čovjek ne može, ne možemo sami opstati zato nam je potrebna pomoć koju Bog svakodnevno šalje”, kazao je Josip, izričući na kraju svjedočanstva i svoju molitvu, a onda se obratila i njegova majka Ana, koja sve s Josipom prolazila od samoga početka.

”Kad je moj Josip nastradao prva misao bila mi je molitva Zdravo Marijo. Molila sam da moj Josip ostane živ. Teško mi je bilo moliti krunicu iako sam katolkinja i išla sam u crkvu, tada sam izmolila sve te krunice koje nisam za života. Molila sam Majku da mi ga ne uzme, jer mi treba ovdje i vjerovala sam da će ostati živ. Dobila snagu od nekud. Nisam znala odakle, ali sada znam, da je Majka bila uz mene. Molila sam Gospodina da mi se smiluje, da to zlo odagna od moje obitelji, ali pred Gospinim kipom u jednoj crkvi sam s njom razgovarala. Kad bih tu bila sjetila bih se Marije pod križem. Tada sam i ja gledajući svoga Josipa vidjela rane, vidjela unakaženo tijelo i molila sam Gospin plač. Utjehu koju Majka majci može dati ne može nitko. Molila sam Gospodina, ali kada kažem: Budi volja Tvoja… davala sam mu neke natuknice kako bi to trebalo biti… Danas znam da je Gospa uslišala moje molitve, da mi se Isus smilovao jer je moj Josip ovdje. Ovu jakost koju imamo dobili smo zahvaljujući dragom Bogu i snazi vjere koju nam je Bog dao”, kazala je Ana i zahvalila na svim milostima, koje su dali njoj obitelji i sinu te poručila da će svaka molitva biti uslišana, ”ne kad mi želimo, ali bit će uslišana”.

Prije njegovog svjedočanstva katehezu je mladima održala dr. Asja Palinić Cvitanović, a dan je kao i svako na ovoj duhovnoj obnovi u devet sati počeo jutarnjom molitvom koju je predvodio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a prijepodnevni dio programa završio je svjedočanstvom patera Marcela Marciana iz Urugvaja, koji se obratio u Međugorju, a onda postao i svećenik.

Tekst: Velimir Begić
Foto: Mateo Ivanković

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne