I znam da je toga dana Ona k sebi uzela onaj najteži dio moga srca. Moga brata, moga oca, moju obiteljsku situaciju stavila je u svoje majčinsko srce i utješila me.
Godine 1996., dok su tragovi rata još uvijek bili vrlo živi, vlč. Dermot S. Roache prvi je put došao u Međugorje. Sam!. Noseći težak teret na srcu – ovisnost svog brata o heroinu i očevu bolest.
Jedne vruće ljetne večeri, dok je molio krunicu u sjeni drveta blizu crkve sv. Jakova u Međugorju, vlč. Dermot je doživio snažno iskustvo koje mu je zauvijek promijenila život. Tijekom ukazanja, kako će njegov ispovjednik kasnije opisati, “okusio je što znači biti bezuvjetno voljen”.
U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Međugorje, koji priprema Marija Jerkić, govorio je onome što je započelo kao hodočašće mladića za snagom pretvorilo se u putovanje prema svećeništvu. Po povratku kući vlč. Dermot je počeo prepoznavati svoj poziv za redovnički život. Vlč. Dermot S. Roache sada služi kao provincijalni poglavar Društva afričkih misija.
Njegovo svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Zovem se o. Dermot Roache. Iz New Yorka sam, rodio sam se i odrastao u Brooklynu. Potječem iz irske obitelji. Prva sam generacija irskih Amerikanaca. Naši životi obilovali su molitvom. Naš dom je zaista bio dom koji odisao stalnom molitvom. Molili smo krunicu svaku večer, uvijek u 19.00 sati, točno kao sat. Tri generacije u kući, baka i djed, roditelji, mi, djeca u utrobi…
Bio je to ritam na koji smo svi bili navikli. I kasnije sam shvatio da obitelj koja zajedno moli i ostaje zajedno. Odrastao sam kao svaki gradski dečko i, kako ja kažem, vrlo dobro odgojen u svojoj katoličkoj vjeri. Diplomirao sam na fakultetu Engleski jezik i književnost i počeo raditi u lokalnoj državnoj školi. 16 godina sam pohađao katoličke škole i onda završio u sustavu njujorških državnih škola.
Moj najstariji brat bio je ovisnik o heroinu. On je bio jedan od onih klinaca koji je od pive prešao na marihuanu, pa na kokain, ecstasy i heroin
Imao sam djevojku, dugogodišnja veza i jednostavno sam uživao u životu. Ali kao i kod svih, obiteljski problemi su se gomilali. Bile su to 1980.-te, ’90-te godine. I moj otac, u dobi od 49 godina, pretrpio je moždani udar. Imao je svoju firmu pa smo se morali dogovarati tko će što raditi.
Imao sam dvoje mlađih braće i sestara koji su još uvijek pohađali osnovnu kao i srednju školu. Moj najstariji brat bio je ovisnik o heroinu. On je bio jedan od onih klinaca koji je od pive prešao na marihuanu, pa na kokain, ecstasy i heroin. I najteže mi je bilo vidjeti mamu kako plače. Morali smo se sada više boriti jer su izazovi bili jači. No, još uvijek smo bili svi skupa, na okupu. I unatoč svemu, naša vjera, to pouzdano znam, je upravo ono što nas je držalo skupa.
Okolnosti moga oca i brata bile su katalizator da dođem ovamo. 1990-tih godina većina katoličkih hodočasničkih agencija imale su staromodne brošure. Bilo je to prije digitalnog doba. A ja sam bio na mnogim mailing listama za različita mjesta jer sam volio putovati.
U to vrijeme radio sam u školi i te hodočasničke brošure dolazile su jednom mjesečno i sve više i više to Međugorje je dolazilo na naslovnice tih časopisa. Kako su poteškoće doma postajale sve izazovnije, tj. Tommijeva ovisnost o heroinu, tatino zdravlje i druge obiteljske boli, osjetio sam se pozvanim.
I što smo se više približavali Međugorju, počeo sam osjećati da je nešto drugačije. I otprilike negdje oko Čitlučkog kraja, kada ideš prema ravnici. Osjetio se opipljiv mir.
Viđao sam to mjesecima i na kraju kažeš: “Hm, Međugorje, Međugorje.” Znao sam. No, to me sve više privlačilo. I odlučio sam da ću ići na to hodočašće. Ne za sebe. Nego ću ići za njih. I nadao sam se, ako odem na to hodočašće, da će Majka Božja intervenirati.
Pitao sam curu, pitao i svoje prijatelje, svi su mislili da sam poludio. I razlog zašto su mislili da sam lud imao je smisla. To je bilo 1996. i svi moji prijatelji su govorili, “Zar ne vidiš da je na Balkanu rat?” A ja bih odgovorio, “Hej, zar ti ne vjeruješ u Boga?” I unatoč mojim pozivima, ipak sam otišao u Međugorje sam.
Vozio se po magistrali na dalmatinskoj obali i dalje prema unutrašnjosti sa zgradama na kojima su bili ostaci šrapnela, te rupe od metaka po zidovima. I svako toliko policijske provjere, bilo je to zaista uznemirujuće i pitao sam se jesam li postupio ispravno.
I što smo se više približavali Međugorju, počeo sam osjećati da je nešto drugačije. I otprilike negdje oko Čitlučkog kraja, kada ideš prema ravnici. Osjetio se opipljiv mir.
I rekao sam si, učinio si pravu stvar. Tjedan u Međugorju, moj prvi tjedan tu uopće, ispunili su pomiješani osjećaji. Nikad se nisam osjetio tako osnaženim, živim, motiviranim, a ipak u strepnji. Moja strepnja bila je moj teret, moje molitve, moje žrtve. Gdje ću ih ostaviti? Hoću li ih ostaviti na Brdu ukazanja? Ili na Križevcu? Hoću li vidjeti nekog od vidjelaca? Nisam to znao.
…stvar koja me iznenadila, to jest zaprepastila, bili su redovi za ispovijed
Ali znao sam da sam ono što sam nosio tamo morao i ostaviti. To sam znao. Sjećam se triju stvari koje su se dogodile tog tjedna. Prvo, shvatio sam što je Gospin mir ili Isusov mir posredstvom Gospe, Gospin mir usred mjesta gdje je bio raspoređen Interpol, tenkovi UN-a.
Druga stvar za koju vam mogu reći da je zaista dirnula moje srce. Sjećam se susreta s Jakovom i njegovom suprugom, imali su tamo kuću i on se ponašao tako obično kada je dao nagovor.
I treća stvar koja me iznenadila, to jest zaprepastila, bili su redovi za ispovijed. Ovdje sam imao predobru ispovijed na način da sam počeo shvaćati taj teret u svome životu. Nisam se morao popeti na brdo. Mogao sam svoje patnje ostaviti tu u sakramentu ispovijedi.
Tako da su tu bile tri snažne komponente koje su mi na početku tjedna pomogle da uvidim nešto veoma drugačije i posebno oko Međugorja.
…osjetio sam Gospu. Dvije ruke našle su se na mome ramenu. Prelijepo je bilo!
Sjećam se da sam se bio ispovjedio i da smo sutradan rano išli na Križevac, a navečer na večernji molitveni program. Sjedio sam pod drvetom, zadnje drvo nasuprot kipa sv. Leopolda. Sjećam se toga vrlo jasno. Molili smo krunicu i tada tamo ništa nije bilo uređeno. Samo čista zemlja. I dok se krunica molila, došao je trenutak ukazanja i zazvonila su zvona kao znak da slijedi trenutak tišine, da otvorimo svoja srca Gospi.
I upravo u tom trenutku osjetio sam Gospu. Dvije ruke našle su se na mome ramenu. Prelijepo je bilo! I onda sam osjetio toplinu koja mi je ispunila cijelo biće od glave do pete. Kada je završilo, krunica se još bila molila, tako da je trajalo minutu – dvije. Bio je to zaista jedan blagi stisak po mojim ramenima i potom je osjet nestao. Ono što nije nestalo je mir i od tada me nikada više nije potpuno napustio.
Ne znam, to se ne može riječima opisati, ali to me odmah promijenilo. Počeo sam jako plakati toliko da sam te večeri pomislio da sam malo… Bilo je tako lijepo. Sljedeći dan, vratio sam se na ispovijed. Naišao sam na istog svećenika i on mi kaže, “Otkud ti? Da nisi možda nekoga ubio?”
Rekao sam, “Ne, ne razumijete.” Sve sam mu lijepo povjerio i on mi kaže “Mislim da si okusio što to znači biti bezuvjetno ljubljen.” Nikada nisam zaboravio te riječi.
Moga brata, moga oca, moju obiteljsku situaciju uzela je u svoje majčinsko Srce i utješila me.
Taj svećenik me na licu mjesta i poučio što je duhovno vođenje. Savjetovao mi je, “Molim te, kada odeš doma, potraži duhovnika.” Onda mi je sve objasnio, nisam imao pojma što je to. I zamolio me da nađem mjesto gdje ima klanjanje pred Presvetim, primjerice, kapelice trajnog klanjanja. Iz Međugorja sam izašao potpuno drugačiji nego što sam došao. Primio sam nešto puno više nego što sam očekivao. Mogao sam ostaviti svoje prošnje ne na nekoj planini. Nego se to zbilo u onome trenutku kada sam ih stavio u Njezino srce. I shvatio sam, s godinama, da nam je Ona tako bliska.
Ne znam zašto sam osjetio Njezine ruke. Ne moramo je osjećati. Ne moramo osjetiti fizički dodir. Ali imati svijest da je Ona nama bliža nego što mi sebi mislimo i znamo je jako važno! I znam da je toga dana Ona k sebi uzela onaj najteži dio moga srca. Moga brata, moga oca, moju obiteljsku situaciju uzela je u svoje majčinsko Srce i utješila me.
Gospa je bila uz mene cijelo vrijeme. Cijelo vrijeme.
Ne znajući to tada, mislim da mi je dala poseban dar. I tako sam otišao doma i svi su počeli shvaćati da je Dermot drugačiji. Drastično sam se mijenjao. U nekoliko mjeseci iznenada se pojavila želja za svećeništvom. Nešto što je svima bilo šokantno, pa i meni samome. I pozabavio sam se malo svećeništvom jer sam morao odabrati između ta dva krasna poziva. Hoću li se oženiti ili služiti Bogu na jedan potpuno novi način?
Zato je danas, iz ove perspektive gledano, ona rečenica svećenika s ispovijedi bila proročka: “Potraži duhovnika! Na tebi je da razlučiš što to za tebe znači “. A Gospa je bila uz mene cijelo vrijeme. Cijelo vrijeme.
I tako, priključio sam se Družbi afričkih misionara. Nisam dijecezanski svećenik. Član sam misionarske kongregacije. Poznati smo kao SMA svećenici. Papa Franjo je nedavno našega osnivača proglasio slugom Božjim, on je biskup Melchior de Marion Bresillac. Posvetio sam svoj život, odnosno moji zavjeti posvećeni su rastu Crkve u Africi, misijskim djelatnostima u Africi gdje sam živio 11 godina. 11 godina.
Milosti dobivene u Međugorju dale su mi nutarnju snagu da postanem solidan kristocentričan pastir spreman dati život za svoje ljude.
Bile su to predivne, čudesne godine! Davao sam radost i primao utjehu! Međugorje i to prvo iskustvo Međugorja nije mi samo dalo priliku da postanem marijanski svećenik jer ja Nju trebam u svome životu, ja trebam Majku u svome životu, nego sam postao jako kristocentričan, više nego što sam bio prije dolaska u Međugorje. Svaki dan moram biti pred Presvetim. Milosti dobivene u Međugorju dale su mi nutarnju snagu da postanem solidan kristocentričan pastir spreman dati život za svoje ljude.
I postao sam također vrlo suosejaćajan. U očinskom smislu. Ljudi imaju mnoge rane. Boli ima posvuda. A ja sam došao u boli. Ali otišao sam znajući da će bol uvijek biti primljena s velikom ljubavi i suosjećajem te će se konačno preobraziti u nešto više.
Moj brat je danas čist. Jedan od najboljih tipova na svijetu. Moj brat je danas čist. To su sve same milosti iz Međugorja. I molitve mnogih ljudi i njihovih žrtvica. Moj otac je dobro proživio zadnjih 30 godina života, prilagođavajući se životu kao osoba pretrpjela od moždanog udara i dan danas je živ i sam je posjetio Međugorje s mamom i popeo se u zahvalu na Brdo ukazanja. Međugorje je stvarno promijenilo moj život, kao i ljude oko mene. Moju obitelj…, inače smo bili jaka molitvena obitelj, a danas je naša vjera neopisivo živa i snažna. Ne mijenja situacije oko nas, ali mir koji Ona nudi pokazao ja da svoje borbe i križeve nosimo s nadom, pobjedom, s radošću i hrabrošću.
I za mene je to najveći blagoslov.
