Ovo je jako, jako posebno mjesto, mjesto mira. Možda nismo ni shvatili, ali mir je ovdje.
I kraj Gospina mjeseca listopada u Međugorju su dočekali brojni hodočasnici iz cijeloga svijeta koji su u ovo mjesto molitve i mira došli iz Sjedinjenih Američkih Država, Koreje, Francuske, Italije, Irske, Španjolske, Australije… A upravo iz daleke Australije došao je svećenik Douglas Harris koji je u srijedu, 30. listopada predslavio jutarnju svetu misu na engleskom jeziku u crkvi sv. Jakova u Međugorju. Nakon svete mise porazgovarali smo s njim, te saznali da mu je ovo peto hodočašće u Međugorje, prvo nakon sedam godina, a u Međugorje je stigao sa još 36 hodočasnika. Prvi put je u Međugorju bio krajem prošloga stoljeća, a ono što posebno ističe u Međugorju je mir koji pronalazi na svakom hodočašću, posebno kada sudjeluje u osobnom klanjanju Presvetom u kapelici klanjanja.
„Svećenik sam iz biskupije Perth u zapadnom dijelu Australije, a svećenik sam već 24 godine i djelujem u maloj župi sv. Bernardice u Glendaloughu. U toj župi imamo oko 250 vjernika koji sudjeluju redovno na nedjeljnoj svetoj misi, što je vjerojatno i prosjek za nedjeljnu misu u cijeloj biskupiji Perth. Ja nisam oduvijek htio postati svećenik, jer sam htio biti oženjen i imati veliku obitelj. No, kada je sveti papa Ivan Pavao II. došao u Australiju u studenom 1986. godine, služio je svetu misu, a ja sam bio među vjernicima. Ja sam tada imao jaku i čudesnu želju da budem sam pred Gospodinom, htio sam predati cijeli svoj život Bogu i tada je počeo moj put prema svećeništvu. Rekao bih svakome čovjeku da je to najbolji poziv, naravno ako te Bog poziva. Jer je to život na razini nečega nadnaravnoga, kada ljudima daješ Duha Svetoga na krštenju, kada dijeliš sakramente, kada hraniš ljude Bogom, kada im poništavaš grijehe, posebno na njihovom zadnjem životnom udahu i izdahu”, kazao je vlč. Douglas Harris, te dodao kako je prvi put za Međugorje saznao vjerojatno sredinom osamdesetih godina, a prvi put je u Međugorje došao u kasnim devedesetim godinama prošloga stoljeća, te nam ispričao svoja zanimljiva sjećanja na svoje prvo hodočašće.
„Tada sam išao posjetiti svoju tetu u Engleskoj, a ona me prijavila na hodočašće od Londona do Međugorja. Bio sam vrlo uzbuđen i zanimljivo je kod tog prvog hodočašća, došli smo navečer oko 23 sata i bio sam jako, jako umoran. Tamo je bila jedna gospođa koja je htjela tu večer ići na brdo Križevac jer nikada nije bila tamo prije. Okupila je još dvije druge gospođe koje su bile zainteresirane za odlazak s njom na Križevac, a naš vodič koji nas je vodio na tom hodočašću je rekao da je kasno da ide s njima i da je umoran, ali one su bile uporne, te je vodič rekao da one mogu ići ako s njima pođe netko od muškaraca. Tada su tražile u autobusu tko će poći s njima, te sam ja podigao ruku i kazao da ću ići s njima. Tada još uvijek nisam bio svećenik. Tako smo u 23 sata pošli, a nitko od nas do tada nije bio u Međugorju prije, tako da smo dobili određene upute kuda da idemo. Nakon otprilike dvadeset minuta, baterije na našim svjetiljkama su se ispraznile, a mi smo bili usred nekoga polja i nismo znali ni kuda krenuti prema Križevcu, ali ni kako se vratiti natrag do smještaja. Tada smo vidjeli velikog njemačkog psa, bio je ogroman, veličine ponija. Mi smo se jako bojali toga psa, ali jedna od djevojaka koja je imala 17 godina nije se bojala. Ona mu je pristupila i nahranila ga i tada smo shvatili da taj pas nije bio opasan. Zatim smo počeli slijediti toga psa jer nismo znali gdje da idemo. Pratili smo ga i pas nas je doveo upravo do Križevca! Tada smo shvatili da je taj pas bio poput anđela, a kasnije smo saznali da je taj pas pripadao jednoj obitelji i često je pomagao hodočasnicima da pronađu Križevac. Tada smo se uspeli na vrh Križevca i mislili smo provesti noć na vrhu brda, ali je bilo prehladno, tako da smo krenuli silaziti. Kada smo silazili, došli smo do desete postaje gdje se pojavila Gospa sva u svjetlu, a iako nismo vidjeli lice, znali smo da je to svjetlo i oblik mlade žene. To svjetlo nije bilo od ovoga svijeta, mijenjalo se u plavu i bijelu boju i tada smo krenuli moliti krunicu na koljenima, te nakon nekoliko desetica odlučio sam prići bliže i tada je svjetlo nestalo”, kazao je vlč. Douglas Harris u jednom dahu.
Krist nam daje mir u ovom veoma problematičnom svijetu. Za one koji još nisu bili u Međugorju, ako možete doći ohrabrio bih vas da dođete. Ali i ako ne možete doći, Gospodin vam svejedno želi dati svoj mir bez obzira gdje se nalazite. Iako možda ne možete doći ovdje, Gospodin vam želi dati taj mir.
„Što se tiče ovoga hodočašća, nalazim se u Međugorju s 36 hodočasnika, a svi oni dolaze iz Pertha. Ovo je moje peto hodočašće u Međugorje, a posljednje je bilo prije sedam godina. Prošle godine su me dvije hodočasničke skupine pozivale da dođem u Međugorje, ali sam ih odbio jer sam se htio koncentrirati na svoju župu, ali ove godine kada su me upitali odmah sam osjetio mir. I tako, evo me opet ovdje u Međugorju. Ovo je jako, jako posebno mjesto, mjesto mira. Možda nismo ni shvatili, ali mir je ovdje. Moramo se zaustaviti i primijetiti: gle, tako je puno mira ovdje, tako puno mira. Ukupno ćemo biti u Međugorju osam dana, a već sutra nam je taj zadnji dan. Ne mogu točno odgovoriti što mogu ovdje posebno izdvojiti, klanjanje je jako, jako, jako posebno. I osobno klanjanje u kapelici klanjanja, ali i na vanjskom oltaru, iako mi se tu nekada pozornost odvraća. Naravno, tu su i ispovijedi. Trudim se slušati što Bog želi poručiti svakom penitentu i ponekada mi u nutrini odgovori što im želi poručiti. Bog im želi darovati milost koju trebaju kako bi ponijeli svoj križ koji im daje milosti da postanu duhovni, daje im milosti koje ih podsjećaju da ih On voli i da želi da uvijek budu u toj ljubavi”, kazao je vlč. Douglas Harris te za kraj ohrabrio one koji još nisu bili da dođu u Međugorje.
„Krist nam daje mir u ovom veoma problematičnom svijetu. Za one koji još nisu bili u Međugorju, ako možete doći ohrabrio bih vas da dođete. Ali i ako ne možete doći, Gospodin vam svejedno želi dati svoj mir bez obzira gdje se nalazite. Iako možda ne možete doći ovdje, Gospodin vam želi dati taj mir”, zaključio je.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
