Odlučio sam ponovno pročitati tu knjigu. Molim? Marija se ovdje prvi puta ukazala 24. lipnja. Tada sam ja zaređen – 24. lipnja. Nisam mogao povjerovati da to nisam planirao. Za mene nema sumnje da me Gospa pozvala postati svećenik.
Fr. Mike dolazi iz obitelji gluhih. Roditelji su mu gluhi, a on je najmlađi od petero djece, a svi su također gluhi. Odrastao je u Chicagu uz vrlo ograničen katolički pastoral za gluhe i osobe oštećena sluha pa se, poput mnogih u svojoj zajednici, borio da iskusi živu Božju prisutnost i često se osjećao izgubljeno.
Tijekom studija u Australiji, susreo se s pobožnom kršćanskom obitelji čija ga je vjera duboko dirnula. Razmišljao je o napuštanju Katoličke crkve u potrazi za osobnijim odnosom s Bogom, ali sve se promijenilo kada je naišao na knjigu o Međugorju.
Učenje o Međugorju ponovno je probudilo njegovu vjeru i dovelo do duboke duhovne transformacije. Vlč. Mike se u serijalu Fruits of Međugorje koji priprema Marija Jerkić, opisuje kao “ponovno rođeni katolik”, s misijom da radost Evanđelja donese svima – posebno zajednici gluhih.
Njegovo svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Bog, moje ime je fra Mike Depcik. Ja sam oblat sv. Franje Saleškog. Odrastao sam u okolici Chicaga i postao svećenik 2000. godine. Dugo godina sam radio u Michiganu, sve do prošle godine. Odnedavno služim u pastoralu gluhih osoba u nadbiskupiji u Baltimoreu. Naravno, gluha sam osoba i dolazim iz obitelji osoba oštećena sluha.
Moji roditelji su gluhe osobe, imaju petero djece i svi su gluhi. Ja sam najmlađi. Dopustite mi da Vam ispričam kako je Međugorje utjecalo na moj put do svećeništva.
Odrastao sam u katoličkoj vjeri u okrilju obitelji. Roditelji su me često vodili u crkvu. Mi imamo i crkvu za gluhe osobe gdje su svećenici koristili znakovni jezik. I ponekad je ta crkva znala biti predaleko. Pa bismo išli u drugu crkvu, mjesnu župu. To je crkva za osobe koje čuju.
Pohađao sam katoličku školu, internat u državi Ohio gdje sam neko vrijeme živio. Poučavali su nas o katoličkoj vjeri, više kao da su nas poučavali o Bogu, a ne kako da upoznamo Boga
Ali, stvarno nismo razumjeli što se govorilo tamo. Unatoč tome, roditelji su nas tjerali da idemo u crkvu jer smo tako barem poštivali Boga. To je za našu vjeru bilo teško jer nismo doživljavali sadržaj na vlastitom jeziku.
Pohađao sam katoličku školu, internat u državi Ohio gdje sam neko vrijeme živio. Poučavali su nas o katoličkoj vjeri, više kao da su nas poučavali o Bogu, a ne kako da upoznamo Boga, kako da izgradimo osoban odnos s Njim. Tako da sam znao za Boga, ali nisam poznavao Boga. Kada sam imao 17 godina, bio sam na razmjeni učenika u Australiji godinu dana. Živio sam u obitelji domaćina koji su bili nanovo rođeni kršćani. Oni su imali ogroman utjecaj na moj život. Ono što me nadahnjivalo je način na koji su oni živjeli. Živjeli su Krista. Bili su ozbiljni u svojoj vjeri. Slijedili su Isusa. I tada sam odlučio da više neću biti katolik.
Kad sam se vratio u Ameriku, odlučio sam napustiti Katoličku crkvu. I godinu poslije, po povratku, završio sam maturalni razred u Školi za osobe oštećena sluha. Tijekom tog perioda, 6 mjeseci, odbijao sam primati sv. euharistiju. Mislio sam negativno o Katoličkoj crkvi. Sjećam se da nam je jedan učitelj rekao: “Čuo sam da se događaju ukazanja Blažene Djevice Marije u Jugoslaviji.”
A ja sam tražio znak za drugu crkvu. Opazio sam negdje crkvu i počeo se kretati prema tom znaku, odnosno stolu. Ali netko mi je mahao da mi skrene pažnju. Pogledao sam, a ono katolički svećenik…
Tada je to još bila Jugoslavija. I mislio sam: “Oh, možeš mislit’, to je đavao.” Nisam u to vjerovao i dalje nisam ni govorio o tome. I kad sam najesen bio gotov sa srednjom školom, otišao sam na Gallaudet University. To je fakultet za osobe oštećena sluha u gradu Washingtonu. Moj plan je bio izabrati drugu crkvu tada. Tijekom uvodnog tjedna, tj. kada stariji pomažu novim studentima da se snađu u novom okružju na fakultetu, bila je izložba u jednoj velikoj sportskoj dvorani s reklamama o ponudi sadržaja na tom fakultetu: razne organizacije, klubove… I bili su znakovi za različite organizacije.
A ja sam tražio znak za drugu crkvu. Opazio sam negdje crkvu i počeo se kretati prema tom znaku, odnosno stolu. Ali netko mi je mahao da mi skrene pažnju. Pogledao sam, a ono katolički svećenik. Nisam bio oduševljen. ‘Bog’, rekao je, ‘Kako si?’
Stvarno sam bio ljubazan, ali iskreno, nisam se htio družiti s njim. Kratko smo porazgovarali. Rekao sam mu: ”Oprostite, jako sam zauzet”. A on me pitao: “Jesi li ti katolik?” Što da na to odgovorim? Nisam bio spreman. I rekao sam: “Da, katolik sam.”
“Divno. Dobro došao u našu crkvu”, rekao je. Nisam mogao vjerovati što se događa. Samo sam mu to rekao. Odvratio je: “Molim te, reci svoje ime i vidimo se u nedjelju.”
A ja sam rekao, “Da, vidimo se u nedjelju.” Vraćajući se u dom, razmišljao sam kako je nevjerojatno da sam rekao, “Još uvijek sam katolik.” I tu nedjelju, otišao sam u crkvu. Nije mi bilo ugodno. Pokušavao sam naći razne izlike da napustim tu crkvu i pridružim se drugoj religiji.
I konačno sam prestao ići na misu na kampusu. Nisam išao dva ili tri mjeseca. Jedne večeri, dok sam šetao kampusom, bio sam u knjižnici i ugledao čovjeka, jednog kolegu s predavanja iz Ugande.
Bio je predani katolik. Pokušavao sam ga zaobići, ali me opazio. I prišao mi je.
“Hej”, rekao je, “Pa, gdje si? Kako to da te više nema u crkvi?”
Odgovorio sam: “Pa znaš da je svećenik malo čudan.” A on će: “Pa ti ideš na misu za Isusa. A ne radi svećenika.” Nisam ništa mogao na to reći. I toga dana počeo sam ići na misu.
I taj svećenik je na kraju ispao odličan i za mene je bio nadahnuće. Ipak, bio sam mlad. U to doba, samo 18 godina. Kad sam navršio 21., ponovno sam se osjećao izgubljeno. Nedostajao mi je pravi odnos s Bogom. Gdje se nalazio pravi Bog? Gdje je ljubav Božja? Osjećao sam kao da sam to izgubio. I molio sam: “Daj mi da te opet nađem, molim Te”, zavapio sam. Dogodilo se tako da sam otišao u baziliku Nacionalnog svetišta Bezgrešnog začeća u Washingtonu. Molio sam i šetao uokolo. I konačno sam se uputio u knjižaru.
Otišao sam na ispovijed prvi put nakon dugo vremena. Pokušavao sam postiti i ići na misu. To je bilo iskustvo koje me nanovo inspiriralo. To je bilo ono što sam trebao.
Tamo sam vidio knjigu o Međugorju i pomislio: “Oh, sjećam se te priče kada nam je nastavnik rekao za ukazanja u Međugorju.
Kupio sam knjigu i pročitao je. Od tada me drži. Bio sam fasciniran. Bila je to jedna snažna knjiga o Međugorju. Iskreno, tada nisam ni znao moliti krunicu. Pokušao sam se sam naučiti moliti je. Čitao sam razne knjige, različite priručnike. Otišao sam na ispovijed prvi put nakon dugo vremena. Pokušavao sam postiti i ići na misu. To je bilo iskustvo koje me nanovo inspiriralo. To je bilo ono što sam trebao.
Danas se nazivam ponovno rođenim katolikom. Tada sam imao 21 godinu. Jednoga dana rano ujutro, možda oko 3.00 ili 4.00 ujutro, usnuo sam. U tom snu, probudio sam se i shvatio da sam u sobi svog starog internata. Nisam mogao shvatiti zašto u prostoru moje stare škole. Gledao sam sve ljude uokolo. I pogledam dolje i vidim sebe kako nosim svećeničko ruho. Bio sam u šoku. Ne sjećam se da sam bio otišao u sjemenište da studiram i postanem svećenik. Bio sam zbunjen. Prošao sam poslije oko zgrade i s jedne strane zgrade bila je kapelica, a u njoj ljudi. Govorili su mi: “Hvaljen Bog, velečasni”. Ja sam odgovorio: “Ne, ja nisam svećenik.” A oni odgovaraju: ”Jesi, ti si svećenik. Danas ćeš za nas služiti misu.” Ja kažem, “Molim!?” Pogledam uokolo, a kapela puna župljana. Oni mi govoraše: “Dođi, hajde, s nama moliti!”
Jako sam se prepao. I tada sam se probudio. Pobjegao sam u svome snu i onda sam se probudio. Zove li me Bog? Nisam mogao vjerovati. Kako je to moguće!? U svijetu gluhih, u zajednici gluhih osoba, većina biskupa, vjerskih redova ne žele prihvatiti muškarce koji bi htjeli doći i postati svećenici i đakoni ako su gluhe osobe.
Stoga sam otišao u katolički kamp za gluhe osobe u New Yorku jer sam želio upoznati gluhog svećenika koji je tamo radio. On je bio prvi zaređeni gluhi svećenik u SAD-u. No, u to vrijeme sam bio sreo jednog drugog svećenika koji je pripadao oblatima sv. Franje Saleškog. Tako sam se ja pridružio oblatima sv. Franje Saleškog.
Konačno sam zaređen 24. lipnja 2000. I ja nisam shvatio važnost toga datuma dok nisam došao prvi put u Međugorje u ožujku 2002. s malenom grupom hodočasnika oštećena sluha.
Interesantno, otišavši u sjemenište došlo je vrijeme ređenja i morao sam imati sastanak s biskupom. Našavši se s njim, on je otvorio kalendar, svoj rokovnik i rekao: “Ovaj dan mi je slobodan. Što kažeš za 24. lipnja 2000., da se tada rediš?” Prihvatio sam. Za godinu dana, konačno sam zaređen 24. lipnja 2000. I ja nisam shvatio važnost toga datuma dok nisam došao prvi put u Međugorje u ožujku 2002. s malenom grupom hodočasnika oštećena sluha.
Odmah nakon napada 11. rujna i mnogi su zato odustali od hodočašća. Naša grupa je bila mala i bilo je super. Tako nadahnjujuće! Prepoznao sam mnoge stvari o kojima sam čitao i tako poznavao mjesta u Međugorju. Otišao sam natrag doma i odlučio ponovno pročitati tu knjigu.
Molim? Gospa se ovdje prvi puta ukazala 24. lipnja. Tada sam ja zaređen – 24. lipnja. Nisam mogao povjerovati da to nisam isplanirao. Za mene nema sumnje da me Gospa pozvala postati svećenikom. Od tada, volim Međugorje. Doveo sam brojne hodočasnike. Ovo je moje sedmo hodočašće u Međugorje. Šest puta sam bio s grupom i jednom sam.
Mislim da se mnoge gluhe osobe osjećaju izgubljeno. Mnogi su šokirani kada čuju da 96% gluhih osoba ne ide u crkvu. I mnogi gluhi ne poznaju Boga.
Nadam se još brojnijim prilikama da dođem u Međugorje s hodočasničkim grupama ili sam. Ono što mi se u Međugorju sviđa je da tu nema mnogo ponude. Jednostavno je. Molitva, misa, ispovijed, post, čitanje Biblije. Nema ništa novog. Ništa novog u nauku. Sve što je oduvijek tu. A to je nauk Crkve. Ali mi često zaboravimo da kompliciramo stvari i gubimo fokus. Pet stupova. Lako za zapamtiti. To nam sve pomaže da se sjetimo ostati otvoreni za Isusa. I da shvatimo da nas Isus voli i da nas Njegova ljubav treba nadahnjivati i da bismo mi tako trebali voljeti i druge ljude. To je ono što je mene stvarno nadahnulo i mislim kako to nadahnjuje mnoge ljude diljem svijeta.
Mislim da se mnoge gluhe osobe osjećaju izgubljeno. Mnogi su šokirani kada čuju da 96% gluhih osoba ne ide u crkvu. I mnogi gluhi ne poznaju Boga. Ne poznaju svoju vjeru. Uvijek osjećam da trebam sa svojim pastoralom educirati ljude, moju zajednicu osoba oštećena sluha. Jednom tjedno objavljujem video i objavljujem puno poruka o Crkvi i Mariji. Putujem diljem Amerike. Putovao sam i u druge zemlje i davao duhovne vježbe da raste vjera ljudi. Tako da sam više nego motiviran da sa svojom zajednicom gluhih po cijelom svijetu dijelim i širim Isusa Krista.
Za ljude koji žele nešto više saznati o mom tjednom vlogu, to su kratka razmatranja nedjeljnih čitanja. Na linku: www.frmd.org moj website: Father MD. Mnogi to nazivaju Vlog Father Mikea ili Father Mikeov obiteljski stol.
Zašto obiteljski stol? Jer za zajednicu gluhih osoba, kulturu gluhih, oni vole sjediti oko obiteljskog stola jer je tamo dobra rasvjeta. Sjede svi skupa zajedno. Mogu se vidjeti i razgovarati. Komunikacija je lakša. Zato mi to zovemo obiteljskim stolom. Svakoga rado pozivamo da sjedne za njega kako bismo naučili nešto novo o Bogu i vjeri.
