Kroz dvije emisije “Magistra Vitae”, kolega Andrija Šego ugostio je prof. dr. Maria Kevu, pročelnika studija povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Povod njihovom razgovoru bio je film “Dnevnik Diane Budisavljević” koji je od ove školske 2020./21. ušao u kurikulum nastave povijesti u RH. Film obrađuje jedan događaj iz Drugog svjetskog rata, a koliko vjerno prikazuje ono čemu svjedoče povijesni izvori doznajte u emisijama koje smo emitirali u našemu programu.
Od početka 1942. vlasti NDH, zajedno s njemačkim i talijanskim predstavnicima, planirale su i provodile niz operacija za uništenje partizanskih jedinica na teritoriju NDH. Za taj plan, ustrojena je krajem svibnja 1942. je njemačka Borbena skupina “Zapadna Bosna”, a o samoj operaciji na Kozari 1942. godine više je kazao prof. Mario Kevo:
“To je u stvari jedna vojna operacija koja je trajala nešto više od mjesec dana. Naime upravo zbog potrebe te operacije u svibnju 1942. ustrojena je njemačka borbena skupina “Zapadna Bosna”. Uglavnom su se operacije provodile na području sjeverozapadne Bosne, preciznije Kozare i Prosare. Dakle ovako plastično kako bih mogao opisati, to je jedno područje današnje sjeverozapadne BiH, omeđeno mjestima većim ili gradovima Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Prijedor i Banja Luka. Sama operacija trajala je nešto više od mjesec dana, radi se o lipnju i srpnju 1942. god., a dovršena je 18. srpnja 1942. godine”.
Nakon operacije koja se u lipnju i srpnju 1942. provela na području Kozare, bilo je dosta zarobljenika, što partizana tako i civilnog stanovništva. O brojkama zarobljenih i njihovoj sudbini, u emisiji je govorio prof. dr. Mario Kevo:
“Na tom području, ovisno o različitim izvorima se nalazilo čak i do 200.000 civila. To su jugoslavenski izvori koji tvrde da se radilo o velikim brojkama stanovništva koje se zateklo na tom području. Međutim s napredovanjem ustaško-njemačko-domobranskih snaga i povlačenjem partizanskih jedinica, partizani za sobom povlače cijela sela a iznimno je zanimljiva situacija i kada je počeo pucati lanac obrane partizanskih jedinica, da su mnogi pripadnici partizanskih jedinica jednostavno bacili oružje i preobukli se u civile, odnosno umiješali se u lokalno civilno stanovništvo, između ostalog i zbog toga odlučeno je da se velik dio tog stanovništva zarobi, odnosno da se internira u određena područja na drugim dijelovima NDH, prvenstveno u Slavoniji. Što se tiče naravno samih brojki postoje kao što sam već spomenuo razni izvori, međutim da ja ne govorim napamet ima podataka, uglavnom da se uradilo o zarobljenim pripadnicima partizanskih postrojbi koji se ovisno o provenijenciji samog izvora kreću od 10 pa do 15 tisuća ljudi. Dobar dio tih ljudi je naravno poslan, prebačen na prisilni rad u Njemački Reich, odnosno dobar dio ljudi s Kozare je poslan na prisilni rad u rudnike u Norveškoj.”
“S druge strane, vezano uz same civile, dakle uz brojke vezane za same civile, ima više izvora međutim otprilike, bar prema onim podacima iz druge polovice srpnja 1942. god. nakon završetka same operacije na Kozari spominje se oko prilike 70-ak tisuća zarobljenih civila koji su bili internirani, naravno ne u logoru u Jasenovcu, iako će mnogi to ustvrditi. Što se tiče same sudbine civila, dakle zarobljeni civili su prije svega i to nakon određenog odabira, radilo se o muškarcima i ženama, su preko Stare Gradiške i preko Zemuna, kao što sam već spomenuo otpremani na prisilni rad u Treći Reich. Postojala je i posebna njemačka komisija koja je odabirala ljude za odlazak na rad u Treći Reich.”
Prof. dr. Mario Kevo govorio je i o sudbini djece čiji su roditelji bili ubijeni, zatvoreni u logorima ili poslani na prisilni rad u Treći Reich:
“Dakle, nakon dovršetka same operacije i za vrijeme trajanja operacije, ali osobito nakon njenog završetka, nakon što je dio roditelja spomenute djece bio likvidiran u vojnim operacijama, ili su poslani na prisilni rad u Treći Reich i naravno u druge zemlje u Europi, uglavnom je ostao stacioniran po selima Mlaka i Jablanac i u logoru Stara Gradiška. Radilo se o nekakvih 10 do 12 tisuća djece do navršenih 14 godina života, dakle koji su ostali bez vlastitih roditelja. Pokrenuto je više akcija, naravno i s obzirom na samu temu, ovo o čemu razgovaramo treba naravno ovdje spomenuti i Dianu Budisavljević koja je provodila jednu akciju za pomoć spomenutoj djeci, međutim toj djeci su pomagali Hrvatski Crveni križ, prije svega iznimno veliku pomoć je osiguravao i Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a isto tako i ustaške vlasti su ovlastile, naravno odjel za udružbu, odnosno socijalnu skrb i odjel za zdravstvo Ministarstva zdravstva i udružbe da povedu brigu o navedenoj djeci.”
Na pitanje je li film “Dnevnik Diane Budisavljević” vjerodostojno prikazuje ono što nam svjedoče povijesni izvori prof. dr. Kevo je odgovorio:
“Kao što ste spomenuli, da film je snimljen i ono osnovno, najvažnije pitanje prikazuje li vjerodostojno ono što svjedoče povijesni izvori, odgovor je nažalost ne! S obzirom da su mnogi elementi tog filma koji su snimljeni izvučeni iz konteksta ili kao što sam vam spomenuo u zbrinjavanju toj djeci pomagao je i Caritas Zagrebačke nadbiskupije, pomagao je Hrvatski Crveni križ, pomagalo je stalno predstavništvo Međunarodnog odbora Crvenog križa u Zagrebu, koje je bilo postavljeno početkom 1943., odnosno imenovan je bio stalni predstavnik ovdje u Zagrebu. Međutim sve ovo što sam vam spomenuo, više-manje se uglavnom u filmu ne spominje. Dakle radi se o jednom, recimo to tako selektivnom izboru iz izvora, koji u stvari ne daje potpunu i kvalitetnu sliku svega onoga što se radilo za pomoć samoj djeci, osobito i prvenstveno govorimo sada o djeci s Kozare za vrijeme Drugog svjetskog rata, a sasvim je jasno da jedna osoba privatno nije mogla sama voditi skrb o desetak tisuća djece.”
Obje emisije u kojima je gostovao prof. Kevo donosimo u nastavku i na našem youtube kanalu.
