Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 3,14-21
Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«
Da bi čovjek s razumijevanjem čitao Sveto pismo i životno se susreo s njegovom porukom, potrebni su mu stanoviti ključevi razumijevanja. Jedan od ključeva za razumijevanje biblijske poruke jest tema hoda, puta. Biti na putu, hoditi putem, to je ono što čitatelja prati od prvih stranica. Od Abrahamova poziva (Post 12) Božji poziv okreće ljudsko bivovanje u putovanje, u hodočašćenje prema nepoznatom, neizvjesnom, otvorenom.
Čovjeku je pomoć na putovanju vjera i pouzdanje u Božju vjernost. Bog svoje ne napušta, on ostaje vjeran čovjeku, i slika putovanja je stvarateljski vid povijesti spasenja. Pristajući na hod, na zapućivanje za Bogom, čovjek vjernik ne odriče se svoje slobode, već ide prema punini slobode, daleko od robovanja prizemnim ciljevima.
Vjera je izvorište slobode jer je ona protuteža ljudskim ideologijama i umovanjima koja čovjeka zarobljuju u čisto ovozemne, imanentne, zatvorene ciljeve. Ona nije zatvoreni sustav koji nudi spremne odgovore na sva ljudska pitanja i probleme. Ona je u bitnome zajedništvo, stupanje u odnos sa svojim “objektom”, Isusom Kristom. U Isusu se Bog konačno i jednom zauvijek priopćava svijetu kao “put, istina i život”, i vjerujući ovoj osobi čovjek stupa u zajedništvo s njime, a i on sa svoje strane stupa u zajedništvo s čovjekom. Zato vjera nije povezivanje povijesnih činjenica u nekakav misaoni sustav, nego prvenstveno zajedništvo, osobni odnos.
Ta je vjera iskustvo susreta stvarnog, zbiljskog povijesnog ali i proslavljenog Krista sa stvarnim, živim, povijesnim čovjekom. Bez takva susreta vjera nikad ne može zaživjeti, pogotovo ne u vremenu ili prilikama, kao što su ove naše današnje, gdje je svatko osobno pozvan, ako želi živjeti u vjeri i po vjeri, da to onda (u)čini na svoju vlastitu odgovornost i iz vlastite svjesne odluke.
Zato vjera nije čista proizvoljnost ili slijepo pouzdanje u nešto nesigurno, neizvjesno. Put vjere nije istovjetan ni s nekim besciljnim putovanjem ali također ni s ugodnim ljenčarenjem ili plandovanjem u svakodnevnom praznom rutinskom životarenju. Jer Bog Biblije nije daleko hladno božanstvo, nepristupačno, nepokretno, niti je on neosobna i nekontrolirana sila.
On je kao i čovjek: Bog koji se zapućuje u ovaj svijet, živi, prisutni, kreativni Bog. On je prvi hodočasnik, i vjera se sastoji upravo u tome da ga u njegovu stavu nasljedujemo i slijedimo, oponašamo, da hodimo njegovim stazama i njegovim stopama. Iz toga Božjeg stava naša vjera poprima svoj dinamizam i svoje usmjerenje. To je tako vidljivo iz današnjih riječi, iz razgovora Isusa s Nikodemom. Bog je ljubitelj čovjeka i svijeta. Tako ga silno ljubi da šalje svoga Sina. Bog nam dolazi u susret u Isusu da bi nam bio Spasitelj.
A kako je u čovjeka upisan zakon o osobnoj nerazorivosti i usmjerenje prema onostranosti, onda nas ta orijentacija prema Isusu Kristu i njegovoj poruci ne čini prezirateljima, nego istinskim ljubiteljima i svijeta i vlastite egzistencije. Putujemo prema nebu, da bismo ondje konačno pronašli i otkrili u punini ono što imamo ovdje u obliku signala ili tragova.
Zato nam i simboličan Isusov govor Nikodemu može biti od velike pomoći na koju se stranu “djenuti”, već danas i ovdje. Isus nas suočava s vjerom i nevjerom, sudom i spasenjem, ljubavlju i mržnjom, milošću i grijehom, svjetlom i tamom.
Nisu to nikakve dijalektičke smicalice ni trikovi, nego životna zbilja s kojom je svatko od nas napose u ovome stoljeću “sumraka Boga”, ali istodobno i čovjeka, te svih rukotvorenih i umotvorenih božanstava svakodnevno suočava.
Bog je bezuvjetno i do kraja stao na čovjekovu stranu, pošao na križ u Isusu. Žrtvovao se do krajnosti. A kakav je odgovor svijeta na te poteze? Možemo li za sebe reći da smo svojim životom na Božjoj strani? I da hodimo prema njemu, njegovim putem? Korizma je u biti upravo to. Životno nasljedovanje svih putova, ljudskih i Božjih, te susreta, uspjelih i neuspjelih…
BOG JE TAKO LJUBIO SVIJET…
Što imamo od Boga? Što nam daje Bog? Prijašnji su naraštaji znali odgovor naizust: Vječni život! – A potom su u novije doba teolozi prešli s govora o vječnim na govor o zemaljskim vrijednostima i stvarima, kao da im bijaše dosta tješenja vječnim životom. Tražili su puni život ovdje i sada. Puninu života. U ovozemaljskim kategorijama, protežnicama. Čisti promašaj.
Treba iskusiti i živjeti život prije smrti. Međutim, kad dobro promislimo i sagledamo, možemo reći da nam je Bog najprije dao samoga sebe, dao nam sve u svome Sinu. Bog je poslao Sina u svijet. Tek nam je Božji Sin omogućio puninu života, puni život, u pravome smislu riječi. Isus je ta Božja punina i slava među nama.
Uzmemo li Ivanovo Evanđelje u njegovoj cjelovitosti – uključujući i Isusova znamenja i uskrsnuće – tada je ono jedan veliki smjerokaz prema Isusu: Ono, odnosno Isus nas uvodi u vjeru, u zbiljnost Boga.
Isus je dokaz Božje opstojnosti, on je dokaz za vjerovanje u Boga. Dakako, i Bog ulazi u veliki ‘rizik’ šaljući nam svoga Sina. Sin je ponajprije dar, a onda i put, istina, život, svjetlo, uskrsnuće ili pak kruh života, Dobri pastir, trs. Bog nam daje Sina bezuvjetno. Šalje ga u svijet bezuvjetno. To govori Isus Nikodemu. S vjerom je kao kad čovjek jede kruh ili pije iz kaleža.
Upravo ta riječ ‘dar’ najbolji je tumač riječi ‘milost’ iz Ivanova Proslova. Milost nije neki fluid, nešto nestvarno, nego je Isus – Sin – milost i istina u osobi. Mojsije je dao Zakon, a Zakon se dade odvojiti od Mojsija, dok je s Isusom posve drukčije. On je neodvojiv od milosti i istine, svoje riječi. U tome smislu Isus može reći kako je danas došlo spasenje kući ovoj (usp. Lk 19,9) ili pak u odnosu na Nikodema, u ovoj noći njemu je zasjalo nebesko svjetlo, obasjala ga vječna svjetlost iz Isusova lika. Čovjek postaje dionikom spasenja ako se otvori Isusu. Darovatelj i dar su jedno! Nema razlike između tih zbiljnosti.
Čuli smo jedan od temeljnih i stožernih odsječaka iz cjelokupnoga Novoga zavjeta, sveukupne povijesti spasenja. Bog je tako ljubio svijet i šalje iz ljubavi svoga Sina da spasi svijet, a ne upropasti ili osudi. Isus je ona razdjelnica, onaj kamen spoticanja, onaj znak osporavani na kome se dijele duhovi. Pripadnost ili nepripadnost, vjerovanje ili nevjerovanje u Isusa nosi sa sobom spas ili propast.
Evanđelist Ivan ne govori na ovom mjestu o ‘ljubljenom Sinu’, kako se to inače zbiva u Novom zavjetu. Ovdje je riječ o ‘ljubljenom svijetu’. Bog ljubi svijet. Bog ima ljubavi za svijet. To u najmanju ruku znači kako su Božji adresati svi ljudi, svaki čovjek. Rana je Crkva to izrazila u uskrsnom hvalopoju Exultet: “Da roba otkupiš, Sina si predao!”
Bog šalje svoga Sina u svijet koji je zaslužio ne ljubav, nego Božji gnjev i srdžbu. Svijet je u Ivanovu poimanju izgubljeno čovječanstvo koje se grijehom udaljilo od Boga. Bog je odlučio spasiti svijet i zato šalje najdragocjenije što ima – svoga Sina. To je čudo Božje ljubavi, to je čudo Novoga zavjeta.
Premda Stari zavjet često govori kako čovjek treba ljubiti Boga i kako Bog ljubi čovjeka, svoje stvorenje, ipak nigdje ne ćemo pronaći izričaj: Bog je ljubav! – što je temeljna poruka Novoga zavjeta, onaj tajanstveni ‘code’ upisan u njegovo, Božje biće. Zašto? Jer u svijetu još uvijek nema onoga što je Ivan tako divno izrazio, navodeći Isusove riječi: ‘Bog je tako ljubio svijet da je darovao svijetu svoga Sina.’
Taj konačni dokaz, ta kruna Božje objave, još se nije bila očitovala niti zbila u Starome zavjetu. Sin još nije bio došao u ovaj svijet. U Starome zavjetu imamo ljubav, ali nema riječi o onoj božanskoj ljubavi koja nadilazi svaku ljudsku spoznaju i misao te koja ide do kraja, koja ide do ludila križa. Bog je do ludosti križa ljubio svijet. To je iskustvo jednoga Pavla, to je iskustvo svih velikih mistika u povijesti kršćanstva.
Bog uzima stvari u svoje ruke i izbija argumente svim prigovorima, gdje bi bilo njegovo mjesto u ovome svijetu. Bog jest u svijetu u svome Sinu koga je izručio smrti na križu. Bog je unišao u zli svijet i Isus je znak i prisutnost našega Boga u svijetu. Do te se mjere ovaj Bog brine za svijet da svijetu izručuje ono što ima najdragocjenije, svoga Sina.
Susrećemo se ovdje ne s nemoćnim Bogom, ne s patničkim ili neshvaćenim, ne ni s nekim svemogućim Bogom, nego s Bogom koji je ljubav, koji je zaljubljenik u svijet, i koji tomu svijetu daje Sina. Ulazi u rizik sa svijetom. Inače u religijama a i u Bibliji imamo često izričaj kako ljudi trebaju ljubiti Boga ili bi ga trebali ljubiti, bez granica, kao ona žena koja je pomazala Isusu noge.
Ali ovdje Bog ljubi svijet, čovjeka, neizmjerno, i upravo je ta ljubav ona Božja tajna. Naša kršćanska egzistencija može se sastojati samo u tome da cijeli život promatramo i da se divimo toj ljubavi kojoj nigdje ne ćemo (pro)naći nikakve usporedbe.
Odnos našega Boga prema svijetu naziva se ‘ljubavlju’. Smisao je i cilj da čovjek ima udjela u samome Božjem životu, ‘vječnom životu’. Oprjeka životu jest smrt. Biti mrtav znači biti bezimen, nemati udjela u Božjem životu. Smrt je pobijeđena u ljubavi, stvarateljskoj Božjoj ljubavi, a čovjek nije poput jednodnevne muhe koja jest i doskora je nema. Ljubavlju nam Bog daje udjela u samome sebi. Ta ljubav ostaje i traje. Ljubav je neuništiva, a bit je ljubavi da se daje, raz-daje. Prihvatimo je u Isusovoj osobi.
