26.3 C
Međugorje
28.05.2222.

Biblijska poruka 10. 5. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Čiji glas slijedim?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 10,22-30

Svetkovao se u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!«

Isus im odgovori: »Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga — ona svjedoče za mene. Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«


 

Desetim poglavljem završava prvi dio Ivanova Evanđelja. U jedanaestom poglavlju imamo Lazarovo uskrsnuće koje je naznaka prijelaza u drugi dio muke i Gospodnje proslave i uskrsnuća.

Čuli smo iz evanđelistova izvještaja: Bila je zima! Slavi se blagdan posvete Hrama, a svetkovina je padala u prosinac, zimi. Sjećanje je to na Makabejce koji su očistili Hram nakon što ga je svetogrdno obeščastio Antioh Seleukid. Danas Židovi slave svoj blagdan „hanuka“, blagdan svjetla, upravo kao spomen na posvetu Hrama. Zima izvana, zima iznutra, sve nekako hladno, mrzlo. Hladno ozračje oko Isusa, gotovo neprijateljsko. Ne žele ga ni shvatiti niti prihvatiti. Ne žele mu vjerovati. Zašto? Zato jer ne poznaju njega, njegov glas, zato jer ga ne slušaju. Traže od Isusa konačno izjašnjavanje spram sebe i svoga poslanja. “Reci nam konačno i otvoreno! Nemoj nas više držati u dvoumici!”

Isus se ne upušta u raspru. On samo smjera na svoja djela. Upozorava tko je i što je na temelju svojih učinjenih djela. Ona svjedoče za njega. I Isus im daje jasan odgovor, odgovor koji vrijedi i za nas danas. Naime, pravi su svjedoci i vjernici oni koji slušaju i slijede Isusov glas i zov. Samo onaj tko sluša Isusov glas, poznaje Isusa. Pravi je vjernik onaj koji sluša Isusov glas, tko poznaje, tko je spoznao Gospodina, tko ga slijedi.

Isus izgovara gotovo nemoguće riječi: “Ja sam dobri pastir. Ja poznajem svoje. Moji poznaju mene!” – Zamislimo se samo nad tim riječima. Jedan je tu pred nama i kaže: Ja poznajem svoje. Ja poznam čovjeka. Ja poznajem ljude. Da on zna tko jest i što jest čovjek, što je svaki pojedini čovjek? I da on vidi našu nevolju, našu samoću, izgubljenost? Tako otprilike bijaše za svih njegovih poziva i oslovljavanja pojedinaca. On poziva, oni odgovaraju. Njihov život jest odgovor na Isusov poziv.

Ja poznajem svoje, mene poznaju moji. Isus poznaje čovjeka, ljudi znaju njega. I onda donosi sliku koja je još silnija: Kao što ja poznajem Oca i Otac poznaje mene, tako i mene poznaju moji. Jedinstvo kakva nema u ovozemaljskim protežnicama ni kategorijama. On nas zna u korijenu, u srčici. Ne govori to Isus slikovito, nego krajnje konkretno. On je naša nutarnja forma, naša formativna snaga. On pročišćava mišljenje, on ulijeva nove misli. Misao moje misli, slika moje slike, srce moga srca – to je Isus. Ne plitka mistika, nego stvarnost života.

Moramo imati uvijek na umu: U Bibliji je daleko značajnije i bitnije slušanje od gledanja. Ono je bitna čovjekova značajka. Ne toliko gledanje, oko, vid, nego sluh, uho, osluh, posluh, poslušnost. Oko i vid znaju varati, čovjek može slijediti pričine, lažna viđenja, fatamorganu u pustinji.

Prisjetimo se nekih značajki i zgoda iz Evanđelja. Elizabeta, Marijina tetka, nakon što je čula Marijin glas i pozdrav – od sreće joj zaigra dijete u utrobi. I napuni se Duhom Svetim. Na Marijinu riječ ‘šalom’ uzvraća Elizabeta zahvalnom i blagoslovnom molitvom i usklikom. I tek tada otvara Marija usta i pjeva svoj “Magnificat”.

Toliko puta u evanđeljima imamo upravo glas kao raspoznajno sredstvo kad čovjek prepozna osobu. Prisjetimo se i Isusova hoda po vodi, u pramazorje. Učenici kriknuše misleći da vide duha. Oči ih varaju, ali kad je Gospodin rekao: “Ne bojte se, ja sam” – oni vele: “Gospodin je!” I nakon toga Petar hodi po vodi.

Isto se zbilo i s Marijom Magdalenom na uskrsno jutro. Ona misli da je od Isusa vrtlar. Tek kad je čula svoje ime, prepoznala je Isusov glas, i uzviknula: “Rabbuni”! – Učitelju. Ili pak ona sedmorica koja su ribarila nakon Isusova uskrsnuća na Tiberijadskom jezeru. Isus na obali, oni ga ne prepoznaju. Tek kad ih Isus umilno oslovi s “Dječice” – ljubljeni učenik reče: “Gospodin je!” Na to je Petar skočio u vodu i doplivao do obale gdje je stajao Isus.

To je ono krajnje poznavanje osobe, gdje se događa osmoza, pretakanje osobe u osobu, jednoga u drugo. Smisao kršćanske egzistencije upravo je u tome: Dati se njime pročistiti, Isusove nakane učiniti svojima, Isusov govor svojim. Odnosno, on treba preko nas govoriti i sricati svoje riječi. Donositi Isusa svijetu, ne sebe. Time odgovara temelj našega bića njegovu zahtjevu, i tu se događa ono poznavanje, slušanje, o kome Isus govori.

“Svi koji su prije mene bili, razbojnici su i kradljivci”. Strašna je to riječ iz Isusovih usta. Svi pored njega razbojnici. Kradljivci. Ništa se ne priznaje. Nikakva ljudska mudrost, dobrota, pamet, razboritost, pedagogija, spoznaja – sve to Isus gura u stranu. Riječ je o konačnoj odluci gdje nema nikakve zamjene s ljudskim, pa makar to bilo i najplemenitije.

U usporedbi kako Isus pristupa čovjeku, ljudima, način na koji ljudi pristupaju jedni drugima ravan je krađi, pljački, nasilu, ubojstvu. Kakva samo objava ljudskoga trajnoga stanja! – Prihvatimo tu Isusovu riječ u doslovnom smislu.

Jer, kad god pristupamo drugome, kao da Isus veli, mi podsvjesno želimo nad drugima moć i vlast, prevlast! I u odgoju, i u ljubavi, i u iskazivanju dobrote. Sve svršava u ovladavanju drugim. U svakome čuči negdje upravo to što Isus govori: Razbojnik, kradljivac, sebičnjak. Pa i u onome najplemenitijem misliocu, filozofu. I u propovjedniku koji uči pobožnosti, i u odgojitelju koji oblikuje čovjeka, u pretpostavljenome koji zapovijeda, u zakonodavcu koji stvara zakone i pravdu, u sucu koji provodi zakone – u svima je negdje pritajeni razbojnik.

Samo je jedan od toga slobodan, iz temelja, iz korijena. Samo jedan koji govori iz čiste istine iz stvarne ljubavi, iz nepatvorene nakane. A to je Isus Krist. On je vrata kroz koja možemo i moramo pristupiti čovjeku, ljudima. Samo on!

I taj se dobri pastir mora boriti protiv vuka u nama, kradljivca u nama, sebičnjaka u nama. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Mi ne želimo ni otkupljenje ni njegovo vodstvo. A on ga nudi, svom snagom.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne