15.4 C
Međugorje
29.09.2222.

Biblijska poruka 11. 9. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Radosna vijest u Radosnoj vijesti

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 15, 1-32

Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«


 

Evanđeoski se odsječak može uzeti u kraćem ili duljem obliku. Prispodobu o ocu i dvojici izgubljenih sinova imali smo u korizmenom vremenu ove godine. Njezina je poruka neiscrpiva, upravo kao i samo Evanđelje. Ondje se može promatrati pod zrenikom spasonosne pokore, obraćenja, a u ovom surječju može se u sklopu s druge dvije kraće koje joj prethode promatrati pod zrenikom radosti zbog nađena doma, zavičaja, mjesta gdje čovjek može odmoriti svoje srce i konačno se smiriti.

Suvišno je naglašavati koliko motiv radosti provijava upravo ovo Lukino poglavlje gdje sve svršava u raskošnoj gozbi. Na gozbu – a gozba je u kasnom židovstvu kao i u Isusovim kategorijama povlašteno mjesto gdje se može iskusiti Božja dobrota, njegovo kraljevstvo, sve božanske vlastitosti i svojstva – poziva onaj pastir koji je pronašao izgubljenu ovcu, na gozbu poziva susjede i prijateljice i ona žena koja je prevrnula sve u kući da bi pronašla izgubljeni novčić.

U vremenu omasovljivanja, globalizacije, kolektivizacije, niveliranja, svođenja svega na nekakav za sve prihvatljivi ‘prosjek’ i parametar, u vremenu kad se pojedinac gubi u masi, bilo to na športskim borilištima, rock-koncertima, u zagušljivim disko klubovima gdje trešti nepodnošljiva glazba i gdje je verbalna komunikacija, od osobe do osobe, nemoguća, gdje vlada zakon nagona, strasti, nekontroliranih emocija, zatim u vremenu kad ni odijevanje ne nudi neku raznolikost (svi nose ‘jeans’, ženske i muški, bogati i siromašni, od Atlantika do Pacifika, a poglavito u Amerikama – danas još pocijepane, kao u krpama), upravo je bitna ova Božja i Isusova protega, naime posvemašnja skrb za pojedinca.

Isus ne traži masu nego pojedinca. Narod imamo u prvom čitanju koji je otpao od Gospodina tek što je napustio egipatsko ropstvo. Ovdje se Isus suočava s osobama, pojedincima. Poziva pojedince, njih vodi i odgaja. Pojedinac je predmet njegova pastorala i svega djelovanja. Đavao stvara veliko ‘mi’, dok Isus usredotočuje sve na pojedinca. Pojedinca uzima, čupa iz mase, čini ga osobom.

Evanđelje je proces savršene personalizacije, uosobljivanja, individualizacije. Bog ljubi upravo pojedinca. Njemu nije stalo do apstraktnog čovječanstva, humanizma, gomile, stada, jer čovječanstvo ne postoji, postoje pojedinci koji tvore zajednicu ljudi, nego pojedinca, ma gdje se on nalazio.

Ako u Starom zavjetu donekle i imamo cijeli narod spram Božje riječi i poziva, u Novom, u kome se Božja riječ utjelovila u Riječi, imamo Isusa, spram koga stoji sučelice svaki pojedinac. Isus pojedinca traži, ma gdje se on nalazio. Nema te situacija koja bi bila za njega izgubljena. Uprizoruje to Isus u svojim prispodobama, jer pravi motiv da ispriča današnje prispodobe su upravo prigovori sa strane tzv. pravednih i uvaženih, kako se druži s onima koje treba zaobići, oko kojih treba napraviti veliki krug, da ne bi čovjek došao čak ni u njihovu sjenu, a nekmoli da ga okuži dah tih kužnih tipova. Oni ga ozloglašuju, uzimaju Isusu dobar glas, na svakom koraku. I stoga Isus izgovara ove tri evanđeoske slike da bi nam uprisutnio Božje milosrđe.

Iz Isusovih postupaka zrcali se nenadmašiva djelatna ljubav koja ne može trpjeti da bude itko isključen iz njezina dohvata. Ljubav je nesretna, ako je itko nesretan. Bog se ne osjeća sretnim, ako ijedno njegovo dijete zaluta. Poput brižnog oca i majke kojoj je uvijek na srcu i u mislima odlutalo dijete. Nosi ga u sebi kao bol svog srca, i ne dade se utješiti dok ne vidi i posljednje svoje dijete u dometu svog vidokruga.

Upravo poput pastira koji traži onu zalutalu, ili kućanice koja se ne da smiriti dok ne pronađe u pepelu ili zemlji zagubljeni novčić. Radost je Božja i u nebu prevelika, nemjeriva, zbog povratka izgubljenog, pronalaska zalutale. Radost koja potom priređuje svečani ručak, gozbu, daleko skuplju i izdašniju od jedne ovce ili izgubljene drahme! Tu ne vrijedi matematika!

Svaki čovjek u Isusovim očima nosi u sebi nemjerivu i neprocjenjivu vrijednost, on je jedinstven i jedincat u povijesti stvaranja. Zato nas Krist uči da se radujemo zbog svakoga tko pronađe put u Očev dom, da budemo sretni zbog povratka zalutalih, izgubljenih, zastranjelih, onih koji su zašli s puta.

Isus nudi obraćenje jer zna pokazati put u život, pravi i osmišljeni. Ne prijeti on carinicima, bludnicama, grješnicima paklom, Božjom kaznom. Ionako su već dostatno kažnjeni svojim nutarnjim paklom u kome svednevice žive, jer nitko nije mumija, bez srca i osjećaja, a svatko od tih zalutalih osjeća na svojim leđima teške terete, poglede, prijekore, kletve, mržnju, prijezir onih s kojima se susreću, koji ih zaobilaze.

Mnogi su žrtve nezdravih odnosa, mnogima nitko nije znao pokazati put u život. S mnogima se postupalo kao sa stokom. Prisjetimo se samo holokausta i hekatombi u minulom stoljeću u ime nekih ideja, a isto tako i ovih rušenja u našem okolišu u ime nekih ideja, neostvarivih maštanja i načela. Bog je kroz cijelu povijest najprije nudio izlaz iz situacije, a onda iziskivao obraćenje. Obraćenje bi redovito uslijedilo samo po sebi, kad bi čovjek na sebi snagu milosti, ljubavi, praštanja. Osoba nije mogla ne ostati u magnetskom polju te nemjerive ljubavi.

Dva su kršćanska tisućljeća protekla u potrazi za pravim Isusovim likom, portretom. Ljudi traže njegov pravi lik, s toliko se pozornosti pretražuje Torinsko platno, ne bi li se ondje zamijetili obrisi toga jedinstvenog, jedincatog lika. Toliki su mistici kušali opisati taj lik koji im se u viđenjima uprizorio. Međutim, te optičke deficite, manjkavosti najbolje ćemo nadoknaditi kad se udubimo u Isusove riječi. Kad osjetimo kako nam ta osoba govori. Jer i osobu koja stoji spram nas tek onda shvaćamo kad otvori svoja usta. Vidimo je pravilno tek kad je i čujemo.

Isus se najbolje portretirao u svojim izričajima, poglavito u prispodobama. One govore o njemu, za njega. On ponajbolje živi u svojoj poruci. Od nje su ostali ulomci, ali i ovo što je ostalo, dostatno je da zaključimo kakav se i koliki se gorostasni lik ispred nas diže. Pred njegovom riječju sve drugo pada u sjenu, pa čak i njegova čudesa.

Tko želi Isusa doživjeti, mora ga slušati; a da bi čovjek čuo taj jedinstveni lik, treba se zaputiti u srž zabilježenih riječi. Jer ništa njegovo ne protuslovi riječi koju izgovara. On je zorno i tvarno spasenje u osobi, kristalizacijska točka, središte srdaca i svemira. Hvala ti, Isuse!

 

DVOJICA IZGUBLJENE BRAĆE

Ljubav respektira slobodu bližnjega. Poštuje drugoga. Ljubav pati. Ona pati sve dotle dok se na nju ne odgovori. Na ljubav treba i može se odgovoriti samo ljubavlju. Ljubav je nemoćna dok joj se ne odgovori istom mjerom. Ona trpi. Otac u prispodobi je obuzet nemoći. On nutka, nagovara. Ne prisiljava, jer ljubi. Ljubav nikad nije nasilna.

Bog je nemoćna ljubav, ali istodobno ljubavna moć. U Lk 15 imamo blagdan, svetkovanje izgubljenih. Izgubljena je ovca ali i drahma, izgubio se mlađi sin, izgubljen je također i stariji, ali je također i otac u stanovitom smislu izgubljen. Izgubljen je jer ga ljubav čini nemoćnim, jer mu ljubav nije odgovorena. A svi su izgubljeni jer se ne razumiju.

Otac je središnji lik. On je sama ljubav, sućut, smilovanje. To je ujedno i njegova osobna drama. Sinovi ne razumiju njegove postupke. Njegova je jedina životna namisao i jedini konačni cilj bivovanja da mu sinovi budu sretni, da imaju puni život. I zato je u stanovitom smislu i otac obezglavljen jer mu nije odgovoreno na ljubav. Ljubav se uvijek gubi, razdaje. I očeva sreća i radost bile bi beskrajne kad bi ga njegovi sinovi razumjeli. I kad bi zaključili: Pa, imamo tako divna oca!

Mlađi sin: Ne shvaća ni oca ni ljubav. Misli da se ne može do kraja u očevoj kući razviti niti ostvariti svoje mogućnosti. Ali namjesto da nađe slobodu, pronalazi on i zapada u golo Ništa van domašaja očeva pogleda i srca, kuće i skrbi.

Stariji sin: I on je također izgubljen jer ne razumije očevo srce. On misli da se ljubav treba ili mora zaslužiti nekakvom aktivnošću. A otac ljubi i samo ljubi. On je sposoban samo ljubiti i u ljubavi praštati.

Pred Bogom nitko nije izgubljen. Nitko nema pravo očajavati. Treba samo praznih ruku prihvatiti Očevu ljubav i smilovanje. Zato jer treba brata ili sestru koji ne žive kao mi prihvatiti bez ikakve razlike, s ljubavlju i poštovanjem njihove slobode, njihova izbora, svjesni da smo svi podjednako odgovorni jedni za druge. I zajedno se s njima radovati novomu životu koji nam se nudi.

Nitko od nas nije svjestan drama koje se odvijaju u dušama onih koji su pored nas. To uvijek sa sobom povlači posljedicu da moramo jedni drugima iznovice praštati, i da i nakon deset promašaja dajemo i jedanaesti put šansu i povjerenje onomu tko se o nas ogriješio.

Koliki pored nas traže od nas samilosni pogled. Imaj malo vremena za mene! Imaj srca, oka, ljubavi, smilovanja! Nemam čovjeka, nemam nikoga tko bi se mogao smilovati mojoj bijedi.

Prije je važio zakon ora et labora, a danas vrijedi zakon i pravilo labora et consume, to će reći, namjesto moli i radi, radi i troši, konzumiraj!

Koji su zapravo pravi učinci ovoga: imati više, htjeti više, morati ići naprijed? Vidimo koliki trpe od stresa, u trajnoj su brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moraju odstupiti svoje mjesto mlađima i sposobnijima. Zavist truje odnose među ljudima. Kljenuti srca, slomovi živaca, depresije i samoubojstva su na dnevnome redu. Koliko danas ima žrtava sistema, žrtava gdje oni gore ne mare za one dolje, podređene, pregažene i ponižene, koji su poput otpada u cijelom sistemu?!

Potrošnja sedativa, umirujućih sredstava neprestance raste. Istodobno raste i potrošnja sredstava koja pospješuju djelatnost, aktivnost, radnu sposobnost. Ali moramo upamtiti: Kemija ili farmakološka industrija nema nikakva interesa da se bilo što promijeni u postojećem poretku, jer inače ne bi imala sutra što prodavati i nuditi na tržnici svojih proizvoda. Naprotiv, što nas je više bolesnih, to će ona više zaraditi. Pa vidimo to i u ovoj pandemiji, vakcinaciji.

Budući da je Isus neprestance govorio drukčije ljudima o Ocu, poslu, kraljevstvu nebeskom, Božjem, protivnici su vikali: Nemoguće. Nemogućnost! I zato je bio raspet i likvidiran.

Isusova je poruka savršeno jasna. Jednako je jasna i poruka u Međugorju. Dok su s jedne strane u Isusovo vrijeme farizeji (ondašnji teolozi i crkveni pravnici), saduceji (ondašnji viši kler, hijerarhija), te eseni (tadašnji pustinjaci i monasi) mislili kako samo kultno čisti imaju pristup u kraljevstvo Božje, u Isusovim očima nitko nije isključen. Isus veli kako svi imaju svoju šansu. I carinici, i grješnici, i bludnice, i opsjednuti, svi su bez razlike dobro došli. Napose pak oni koji nemaju što očekivati u društvu ili od ljudi.

Jedan jedini je preduvjet: glad i žeđ. Treba gladovati i žeđati. “Ako je tko gladan ili žedan, neka dođe k meni“, veli Isus. Glad i žeđ pretpostavljaju da postoji negdje hrana i voda koja može to utažiti. Inače ih ne bismo osjećali. Radikalna glad i žeđ koju su mnogi zatomili u sebi, a koju ne mogu zatomiti nikakvi ljudi pokušaji, makar nam svijet davao sve što ima. Isus se nudi kao životna hrana i piće.

A tko od nas, i u trenucima najveće sreće, kad misli da mu je sreća zadovoljena i srce svime ispunjeno, ne osjeća ipak da to nije ono pravo?! I mi često sami sebi ne priznajemo da nismo sposobni utažiti tu životnu glad i žeđ koje nosimo u sebi.

Bogu nije stalo do vlastite časti ili dostojanstva, nego do naše osobne sreće i ispunjenja. Istodobno Bog nije nikakav marksist koji bi nam mimo naše volje nametao nekakvu sreću o kojoj ništa ne znamo, i o kojoj ni sami oni ne znaju a toliko o sreći zbore ili pišu.

Isus je raspet u svojemu narodu kao bogohulnik jer je navijestio i donio nadu svim ljudima bez razlike, i time si stvorio neprijatelje upravo među onima koji nisu htjeli da Bog bude Bog sviju bez ikakve razlike, zadrške ili pričuve.

Mislili su da mogu ušutkati one koji su bili svjedoci onih prvih silnih iskustava i dana koje su proveli s njime. Ušutkajmo ih, zaprijetimo im, dajmo im novaca, samo da ne pune svijetu uši nekakvim tamo pričama o Isusu raspetom i uskrslom.

I kao što je nakon toga cijelo Rimsko carstvo odzvanjalo tim refrenom, tom istinom, kako Isus živi, da je Isus Gospodar svega, jednako i danas imaju zadnju riječ Milosrđe i Pravda i Sloboda, a ne džungla, nered, robovanje.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne