6.3 C
Međugorje
26.01.2222.

Biblijska poruka 12. 1. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Svi traže Isusa jer im treba

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mk 1,29-39

Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.


 

Isusova su djela također rječita propovijed. Djela govore tko je on i što on želi s čovjekom. Petrova punica je na svome tijelu iskusila Isusovu iscjeliteljsku snagu i potom ih dvori. I služenje je oblik vjerovanja i nasljedovanja Isusa. Iste večeri Isus liječi bolesnike i izgoni nečiste sile. Nečiste ga sile prepoznaju, ali Isusu ne treba njihovo priznanje, jer te sile ne vjeruju niti mogu vjerovati. Isus ne treba nikakve promidžbe, pogotovo ne iz usta demonskih sila, nego pojedince koji slušaju i slijede njegov nauk, koji idu za njim. On je došao čovjeku, njega zanima čovjek, ostavljenik, bijednik. Njima je on poslan.

Isus Krist – bez igdje ičega, bez ičega što bi izvana slutilo na neobičnost u redu je svetosti. Nije nam donio nikakvo otkriće, nikakvu novu znanost, nije gospodario, nego je služio, bio ponizan, strpljiv, svet pred Bogom i ljudima, a bijaše strah i trepet demonima. Bijaše bezgrješan. Došao je usrećiti čovjekovo srce. Donio je Boga svijetu.

Čime bi se mogao usporediti naš život? Redovito s krhotinama od kojih smo sazdani, odnosno u koje smo razbacani. Površno živimo, površno gledamo, površno slušamo. Slušamo posvuda samo krilatice i fraze, nerazumljive i nejasne. Uvijek nešto dira ili pogađa naš život, ali ne u bitnoj mjeri. Pretrpani smo informacijama, mijenjamo raspoloženja, mišljenja. Sve nas to puni, svime se tim hranimo, gotovo smo nemoćni obraniti se protiv tolikih vanjskih utjecaja koji bitno utječu na naše duševno i tjelesno zdravlje. Prodire to u naš život sa svojim sadržajem i naš se život oblikuje i poprima sadržaje onoga što u sebe primamo.

Dobro je to znao Isus. Znao je da je čovjek uvjetovan svojom okolinom, da je čovjek poput velike antene koja prima u sebe sve što se oko njega zbiva, a da to istinski ne filtrira. Isto kao što je čovjek primatelj, on je i odašiljatelj, uvijek imamo pred sobom zakon akcije i reakcije, u govoru, ponašanju, ali je i to sve fragmentarno, istrgano, nesuvislo, nepovezano. Tako se stvara nezdravo ozračje, čovjek odrasta u nezdravoj okolini, i postaje onečišćavač, okolina isijava i zrači okuženi, zagađeni zrak.

Za razliku od nas, Isus kao integralna osoba, postaje savršeni odašiljač. Iz njega izlaze pozitivne energije koje sve liječe, koje prelaze na druge ljude i svojom pojavom širi oko sebe pozitivnost. On jest i ostaje zrcalo Riječi koja se u njemu utjelovila, nazočna Božja sveprisutnost i otvorenost i za Nebo ali i za čovjeka. On svojom pojavom postaje zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, pomoćnikom u nevolji. On ne izgovara samo riječ, on jest Riječ, neponovljiva, autohtona, samosvojna, nezamjenljiva, jedinstvena. Osoba utkana u jednu jedincatu i jedinstvenu riječ, egzistencija definirana jednom riječju. Osoba koja je pronašla riječ i nju živjela, nije se dala nikim i ničim smesti ili odvratiti od svog poslanja. Riječ koja je postala likom u osobi, u sebi je nadišao sve klišeje i kalupe. Riječ koja nije bila ni veća ni manja od njega samoga. U našem su životu obično riječi veće od nas, one nas nadrastaju, dočim se u Isusovoj osobi riječi srastaju, postaju jedno veliko Jedno i Jedan! On je u službi jedne jedinstvene misije.

A mi ćemo postati ono što jesmo tek po tome kad se prepustimo do kraja riječi, poruci, kad se stavim na raspolaganje onome što od mene iziskuje ovaj što stoji naspram meni! Kad se utjelovi riječ i mome životu i postane moje poslanje, moja životna obveza i poruka onima s kojima živim i koji su mi kao osobe povjereni. Kad riječ dadne pečat svemu mome i oko mene, kad riječ počne mijenjati mene i ljude oko mene. Upravo kao što se to zbivalo s Isusom i u Isusovu okružju.

Kod nas sve zavisi od toga s kakvom i kojom se osobom susretnem, koju riječ puštam u sebe, i komu dopuštam da prodre u moje biće. Komu dopuštam da postane sadržaj mog života, da probije moje začarane krugove. Ljudi koji su se susreli s Isusom mogu nam jasno posvjedočiti kako postoji netko naspram nas tko nam može podariti životnu riječ i po njoj preobrazbenu snagu.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne