24 C
Međugorje
28.05.2222.

Biblijska poruka 12. 5. 2022. (sv. Leopold Bogdan Mandić) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Čiji glas u životu slijedim?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 10, 10 -16  

Reče Isus: »Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.«


 

Kad god i gdje god ljudi kušaju nešto zorno prikazati, nešto što im je od bitna značenja, kušaju to izraziti u slikama, posežu za slikama, simbolikom, kojom žele ostaviti dojam na one koji ih slušaju ili čitaju. Pogotovo ako žele prikazati veličinu i dostojanstvo, ako žele stvoriti pred nekim strahopočitanje ili možda ulijevati strah.

Od samoga početka u kršćanstvu i kod kršćana bijaše obrnuti proces. Nisu oni prikazivali Isusa kao svevladara, kao cara, kao sudca, kao filozofa ili učitelja, nego kao pastira. Dobrog pastira koji nosi na ramenima izgubljenu ovcu, umornu i iscrpljenu, izgladnjelu i iznemoglu, te je vraća u stado ili u ovčinjak. Vjernici kao da su tom slikom htjeli poručiti, za nas je Krist ono što bijaše u poganskom svijetu glasnik bogova Hermes, tumač božanske volje. Isus pre-vodi, pretače Božju riječ u ljudsku riječ. U riječ koju mi možemo shvatiti i razumjeti, ljudski razumljivu riječ. Isus kao pravi egzeget, tumač svoga Oca. Na to misli i današnje evanđelje kad govori za Isusa: Ja sam Dobri pastir!

Pastir poznaje sve svoje ovce. Dobro se sjećam kao dječak, dok sam čuvao ovce, svaku sam svoju poznavao, pa i po njezinu blejanju, oglašavanju. Upravo to želi istaknuti ova slika o pastiru i ovcama. Tu blizinu, prisnost, koja se stječe kad čovjek živi sa životinjama. Pa znamo kako je to kad nas netko oslovljava imenom. Sve zavisi od toga kako tko moje/naše ime izgovara.  Kako to zvuči? Je li to prezrivo, kritički, odbojno, ili prijateljski, umilno. Ton čini muziku! („Der Ton macht die Musik“ – kažu Nijemci).

Elizabeta prepoznaje Mariju po glasu! „Tek što mi do ušiju doprije glas tvoga pozdrava… zaigra čedo u utrobi“.  Pa i u oluji na moru, kad se Isus oglasio, učenici su ga prepoznali, i smirili se. Nakon uskrsnuća, na uskrsno jutro Isus oslovljava Mariju njezinim imenom i ona ga tek tada prepoznaje, po glasu! To u njoj uzrokuje toliku radost da je skakala od sreće. Za onoga ribolova na Tiberijadskom moru, kad ih je Isus još u pramazorje pozvao s obale, Ljubljeni učenik je uzviknuo: „Gospodin je!“ Prepoznao ga po glasu. Druga šestorica ne!

Poznajem svoje i moje poznaju mene. Kao što Otac poznaje mene i ja poznajem Oca, tako poznajem i ja svoje. Uzajamnost ljubavi. Evanđeoski odlomak nameće mnoštvo tema za razmišljanje. Uzajamno poznavanje Učitelja i učenika. Gospodin nas poznaje, daje svoj život za nas. Poznaje se samo ono što se ljubi i prihvaća cijelim bićem. Čovjek onoliko poznaje osobu ili stvar koliko je ljubi. Ako ne ljubim, ne mogu reći ili tvrditi da nešto poznajem. Postoji načelo iz filozofije tantum cognoscitur quantum diligitur.

Gospodinu nisu nepoznate ni dubine zla i grijeha, zna što je u čovjeku, u kakvim smo opasnostima. Kao ovca koja zaluta. Cijeloga svoga života borio se on protiv zla i grijeha u čovjeku i svijetu. Zapravo drugo ništa nije ni radio. Poznaje on čovjeka do dna, nitko mu nije trebao davati svjedočanstvo o čovjeku. Istinski znalac čovjekove duše, daleko bolji od suvremenih psihologa, psihijatara ili psihoanalitičara. Isus je znao u svakom trenutku što čovjeku treba, kako se ponašati prema njemu, kako mu pomoći. Upravo to ističe slika Pastira. Toliko puta čujemo u odlomku riječ „poznavati“. A poznavati u Bibliji jest istoznačnica s „ljubiti“. Tko poznaje, tko spoznaje, on ujedno i ljubi, prihvaća, jedno je s dragom osobom. Od samoga početka, kad je Adam „poznao“, „spoznao“ svoju družicu Evu iz čega onda dolazi na svijet novi porod.

Jasno, u ljubavi netko mora uvijek učiniti prvi korak. Davno ga je Isus učinio time što je dao sebe i svoj život za svoje ovce. To je njegov razlikovni, raspoznajni znak. Dao je svoj život, predao se u smrt, nije samoga sebe poštedio, Otac ga nije poštedio. Predao ga je za nas u smrt. To će znakovito reći: Toliko mi značite. Toliko ste mi vrijedni i dragocjeni!

Gospodin nas je prihvatio, do kraja se za nas založio. Daje svoj život za svoje. I za sve ostale, bez razlike. Isus koji nosi križ, Isus raspet na križu: Već same geste su usmjerene prema svima: Poziva, obujmljuje, grli. U svome životu, poruci, u smrti i uskrsnuću postaje Spasitelj svih. Ne samo svoga, židovskog naroda. Nije on “pastir” samo jedne stanovite sljedbe (makar to bilo i unutar Crkve). Nije on tu zbog elite, izdvojenih (= “farizeja”, što izvorno riječ znači). On je onaj koji u ljubavi i s ljubavlju pristupa svima, siromasima, bolesnima, grešnicima poput brata. Skrbi se za slabašne i “crne” ovce u svome “stadu”. Daje se svima koji pokazuju iole trunku dobre volje. Pred njim je veličanstvena vizija silnog “stada” pod jednim “pastirom” – zajedničkim Ocem nebeskim.

Nije li svijet prepun lažnih pastira, najamnika, raznoraznih samozvanih usrećitelja, “voždova” koji iza sebe ostavljaju samo pustoš, duhovnu, duševnu i materijalnu, nakon što su dobrano iskoristili svoju zavodničku ulogu, služeći silama razaranja? “Ovce moje slušaju glas moj”. Toliko glasova, na sve strane, a koji je samo pravi? Toliko ponuda za punim životom, a koja je prava? “Došao sam da imaju život, u punini da ga imaju” – govori Isus u ovome istom sklopu, samo koji redak prije (r. 10).

Kojim glasovima i kakvoj “glazbi” priklanjam svoje uho, darujem svoj sluh? Koji glas slijedim u životu? Koji mi je glas najdraži, najprepoznatljiviji? Među tisućama glasova u vrevi i metežu, na kolodvoru ili gusto napučenu mnoštvu, prepoznat ću uvijek otprve glas drage osobe, prijatelja, majke, oca. Pa čak i kad se nakašlje.  Prepoznajem li glas Isusov? “Ovo je Sin moj, njega slušajte”, odjeknulo je snažno na Taboru. Slušati znači i slijediti, slijediti znači imati udjela u životu koji Isus nudi.

Uloga pastira nije romantična ni idilična. Pogotovo ne u Palestini, oskudnoj pašnjacima i vodom. Pastir pronalazi ispašu, izvorsku vodu, brani od zvijeri, razbojnika. Zalaže svoj život. Pronalazi pravi put u bespuću pustinje i izvore koji mogu podariti nadu i snagu, oživjeti klonule sile, ovce dojilice. Isus nam veli: smijemo doći sa svojim razočaranjima, strahovima, željama, nadanjima k njemu.

Ostavio je toliko vidljivih tragova kroz proteklih dvadeset stoljeća da mu se zbiljski može vjerovati, da se može hoditi tim utrtim i uhodanim, ugaženim putem. Zato nas evanđelje o “dobrom pastiru” ne želi učiniti nekakvim slijepim i poslušnim “ovčicama”, nego nam obećaje u obilju ponuda pravu slobodu, zrelost odluke, a potkrijepljeno sve riječju iz psalma: “Gospodin je pastir moj: ni u čemu ne oskudijevam” (Ps 23).

Naime, što se više približavamo velikoj tajni – „Krist – nada u slavu jest u vama“ – to više osjećamo kako moramo izreći svoje bezuvjetno „da“ sami sebi i svima koje susrećemo, napose u ovoj pandemiji. To „da“ nije naše, nije autosugestija, nego Isus Krist djeluje u nama. Papa Franjo osvaja srca jer kod njega osjećaju taj prihvat, ljubav prema svakom čovjeku. Vrijedi možda prisjetiti se njegova prethodnika, svetoga Ivana XXIII., „Ivana Dobroga“. Bio je neposredan, zračio dobrotom, ljubavlju, otvorio je novu stranicu crkvene povijesti.

Negdje u ožujku  1963., nekoliko mjeseci prije smrti, posjetio ga je A. Adžubej, glavni urednik partijskoga lista „Izvjestija“ sa suprugom Radom, kćeri N. Hruščova. Bilo je to na vrhuncu „hladnoga rata“. Došao je u Rim, pohodio Papu, makar su vatikanski uredi bili protiv toga posjeta zbog stanja Crkve na Istoku, mnogih zatočenih svećenika, progona vjere itd. Krajnje napeta situacija, svjetonazorski dva svijeta, katolički, kršćanski i ateistički. Ivan Dobri znao je kako započeti susret. Pitao je suprugu Radu o djeci i njihovim imenima. Odgovorila je: Nikita, Aleksej, Ivan. Papa je protumačio kršćansku pozadinu tih imena i o svakome imenu ispričao po jednu legendu. Kad je došao do imena „Ivan“, rekao je:  „To je i moje ime, tako se zvao i moj otac“. Tako je osvojio srca onih koji su se priznavali ateistima i nalazili  su s druge strane, u drugom taboru. Led je probijen. U svome životopisu stoji primjedba: „I tako se stvara politika. Čovjek sije sjeme čovječnosti, humanizma u brazde zaleđene njive“!

Gospodin je to očitovao za cijeloga svoga zemaljskog života kao osloboditelj i pomoćnik, u bezbrojnim gestama ljubavi, naklonosti, žrtve, pranja nogu učenicima, križa. I zato se pokazao dostojnim vjere i povjerenja da mu se daruje i glas, i sluh, i srce, i cijelo biće. Od nas samo traži jedno: svjesnu, promišljenu odluku. Stoga je potrebno upravo danas moliti da nam Gospodin pošalje onih koji će uvjerljivo i svjedočanski naviještati Isusa i današnjem svijetu. A ako se priznajem vjernikom, kršćaninom, Kristovim (što izvorno znači „hristianos“ – onaj koji pripada Kristu), onda to znači: Ne ispuštam iz ruku i srca to što mi je u povojima darovano te nastavljam prenositi tu istinu i ljubav u svijet.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne