Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 7, 11-17
Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.
Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.
Sve obuze strah te stavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.
Dva velika čuda koja Isus čini: Izliječio je satnikova slugu bez fizičkoga dodira, a čujemo kako ovdje uskrisuje jedinca sina majke, majke sirote udovice. Čudo ima velik odjek u narodu. “Velik je prorok ustao među nama! Bog je napokon pohodio svoj narod!”
Kao da čujemo daleku jeku onoga što je Bog obećao po Mojsiju da će poslati u svoje vrijeme proroka, većega od samoga Mojsija, koji će u osobi donijeti spasenje. Ili pak ono što je pretkazao Zaharija, Ivanov otac, u svome Himnu, za Ivanova rođenja. Zahvalni himan! Bog je pohodio svoj narod.
I kao da ovim čudom Isus priprema odgovor koji će doskora dati Ivanovim učenicima, koje je ovaj iz tamnice poslao k Isusu s upitom, je li on pravi ili nije. Isus će odgovoriti neizravno, kako “slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrisuju, a siromasima se propovijeda Radosna vijest” (7,22). Isus je pak više od proroka, on je “Gospodin” (r.13). Isusova je riječ moćna i ponovno udahnjuje život u beživotno tijelo.
Pred sobom imamo dvije povorke: Sprovodnu, ukopnu, kojoj je na čelu mrtvac na nosilima, i druga povorka života: Isus s učenicima, a s njima silno mnoštvo. Susreću se smrt i život. Sa životom smrt se sasta – i čudesna borba nasta! – pjevamo u Uskrsnoj posljednici. Pomoć, pomoćnik i oni kojima pomoć treba. Isus je začetnik, predvodnik života (Dj 3,15). Nitko se Isusu ne obraća s bilo kakvom molbom, nego on sam uzima inicijativu u svoje ruke.
Motivira ga sućut prema nesretnoj i sirotoj ženi-udovici, motiv koji ćemo inače pronaći na toliko mjesta u Starom zavjetu, gdje Gospodin podupire i zauzima se za sirote i udovice. Ova žena utjelovljenje je žalosti i tuge. Kao mitska Nioba koja je u jednom naletu bogovskoga gnjeva izgubila sve svoje sinove i kćeri.
“Ženo, ne plači!” – znači isto što i: “Čovječe, ne boj se!” Riječ koja tvori, čini što označuje. Riječ koja mijenja stanje. Možemo se uživjeti u pozadinu cijeloga događaja. Luka to dojmljivo pripovijeda. Udovica u ono doba bijaše obespravljena. Biti samohrana udovica značilo je živjeti u siromaštvu, bez vanjske pomoći, ne znajući kako će se sutra preživjeti. Bog jest tješitelj sirota i udovica, tako se moli u psalmima, ali gdje je to vidljivo u konkretnu životu?
Ucviljena se majka grčevito drži zadnjega, odra i mrtvačke nosiljke vlastita sina, jedine nade koju nosi i sahranjuje u grob. U trenutcima žalosti i krajnje usamljenosti sin bijaše utjeha i nada, a sad je i ta nada nestala, uzeta joj je nepovratno. Ona je živjela za svoje dijete i u svome djetetu, a to je dijete iznenada uzeto, istrgnuto iz njezina zagrljaja te očinjega vida.
I prije završnoga čina ukopa pojavljuje se Isus Nazarećanin. Stavlja ruke na nosila, na mrtvački odar. Zaustavlja povorku. “Ženo, ne plači! Ja uzimam stvari u svoje ruke. Ja uzimam tvoje mrtvo dijete pod svoju skrb!”
Dodiruje nosila, dodiruje, tako reći smrt, i zapovijeda mladiću da ustane. To je kao kad se snažnim bičem zafijuče kroz zrak. Kakva snažna riječ! Božanska, riječ koja udahnjuje i stvara život. Isus ne vapije niti zaziva Oca, ne uzdiše prema nebu, ne treba ničije pomoći. Njegova je riječ živodajna, životvorna. Ulijeva u mrtvo tijelo živi dah, novi život.
Isusova se ruka spušta na mrtvo tijelo.
Upravo kao Michelangelovo stvaranje Adama. Božji prst dotiče mrtvo tijelo i čovjek postaje živo biće. Prisjetimo se kako je u duhovskom himnu Veni Creator Spiritus, Duh Sveti, Prst Očeve desnice. Znamo što se događa kad Bog stavi na nešto svoju ruku, napose na izgubljeni život.
U ovome surječju možemo se prisjetiti svega što Gospodin čini kroz cijelu povijest svojom stvarateljskom snagom. On je Bog živih, a ne mrtvih. Isusova je riječ zov iz smrti u život, to je zapovijed da se čovjek uosovi, uspravi i živi svojim životom. Ne životom koji mu nameće okolina, nego onim koji proizlazi iz Božje riječi i zapovijedi.
Postoje nebrojeni načini umiranja i smrti. Bezbroj je načina kojima druge ubijamo, usmrćujemo. Ne usmrćujemo li i ne ubijamo li svoju vlastitu djecu ako im uskraćujemo ono za život bitno? Ako u njima ubijamo klicu života? Isus je ljubitelj života i uvijek na strani života. On je protiv bilo kakva oblika smrti, duhovne, duševne, fizičke. Smrtonosno je sve što čovjeka ugrožava. On se bori protiv raznih oblika smrti, i socijalne i duhovne, kao i smrti i umiranja onih rubnih, odbačenih, obespravljenih, deklasiranih. Isus je među nama samo jedan veliki izričaj i odraz božanske ljubavi, milosrđa i života.
Koliko mladih i danas samo vegetira, ne zna što bi započelo sa svojim životom. Koliko ih se predaje drogi, koliki su živi mrtvaci?! S kolikih se usana i pogleda odčitava onaj zlokobni uzvik: Živjela smrt! Vive la Mort! I ne samo da je to sudbina tolikih mladih, sudbina je to i tolikih nezbrinutih, lutajućih egzistencija, koje sudbina nosa ovamo-onamo.
Stoga se, u sučeljenju s ovim jedinstvenim čudom, može slobodno reći kako Isus nije izvrtao niti preokretao zakone prirode naglavačke. Isto tako nije on bio prevratnik. Isus je stavljao ne naglavce, već je podizao sve na svoje noge, na prave noge, stavljao u pravi položaj. On je ljude osposobljavao, uosovljivao za uspravan hod. Sva nas podiže i uspravlja.
Za Kanta je čovjek savijeno drvo („krummes Holz“), dok Isus naviješta uspravni hod. Srca gore! Ne govori on o metodama, već o sadržaju, ne govori o zakonskoj pravednosti, već o ljubavi, ne govori teoretski, već djeluje praktično; nije Isus mirozborac, već mirotvorac, nije teoretičar, nego potiče na životnu praksu. Zato je uvijek njegov nalog: Započni od sebe! Svatko, i ja i ti, moramo uskrsnuti, svakomu upućuje svoju riječ: Tebi zapovijedam, ustani!
Svi pak dobro znamo iz čega nam je ustati, u čemu smo pali ili mrtvi, ili gdje nepomično ranjeni ležimo. Istinskih čudesa ima posvuda. Ona nisu spektakularna, ona su uvijek odgovor na svakodnevne depresije, tragedije, poraze, promašaje, grijehe, zakazanja. Iz svih tih moramo na Isusovu riječ ustati, uosoviti se na svoje noge, početi ih izgovarati, imenom imenovati. Jer što nije imenovano, što nije izgovoreno, nije ni izliječeno. Zato je Isusova riječ i nada i lijek za sve.
