15.4 C
Međugorje
29.09.2222.

Biblijska poruka 13. 8. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Pustite malene k meni

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 19, 13-15

Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!« I položi ruke na njih pa krene odande.


 

Nakon govora o obiteljskim odnosima i nakon što je povratio upravo ženama njihovo izvorno dostojanstvo, Isus vraća dostojanstvo i punu vrijednost djeci na koju se u to doba gledalo kao na stvari. Isus ima sklonosti i sućuti prema prezrenima i malenima, a takvima su smatrana djeca u to doba. Djeca ništa ne razumiju i ništa ne mogu.

I upravo to moraju naučiti učenici u Isusovoj školi: Božja je milost besplatna, Božja vladavina ne treba naših silnih djela. Mi se moramo dati obdariti, svi smo mi i sami obdareni. Kraljevstvo se Božje može prihvatiti samo kao dijete, otvorenih ruku, otvorena i spremna srca. Gospodin ljubi prazne ruke, i pred njim manjak uvijek postaje dobitak, prava dobit.

Dijete se pretvara posvema u oko, ono gleda netremice. Upravo to Isus traži od svojih. Usmjeriti pogled u njega, kao ono kad je Petar hodio po vodi, i voda bijaše kadra nositi ga. Ili primjer onoga carinika Zakeja koji se poput nestašna dječaka, „kibicera“, popeo na divlju smokvu da bi vidio Isusa.

On, kao nestašni dječak, odozgor ‘kibicira’, on se sav pretvorio u oko, zaboravio sve oko sebe, svaki obzir, netremice izviruje i zvirka kad će naići taj čudesni Nazarećanin. U ovome životnom trenutku samo je jedno bitno: Vidjeti Isusa. Doživjeti, susresti Isusov pogled. To je za njega povijesni i životni kairos.

Pa imamo primjer i iz svakodnevnoga života. Ako se dijete u mnoštvu izgubi, i najednom ugleda svoju majku, ono se naskroz pretvara u samo oko i hrli majci u zagrljaj, sa suzama, i presretno što je pronašlo ljubljenu, dragu osobu.

Dijete je do kraja spontano, nesputano, neposredno. Daje sve od sebe, bez računice. Upravo kao onaj podjetinjili Zakej koji u trenutku preobilja sreće, bez ikakve računice i kalkulacija, govori Gospodinu kako polovicu svoga daje siromasima, a ako je koga prevario, vraća četverostruko.

Pitamo se, što mu nakon tolika razdavanja još ostade od bogatstva, kad je toliko razdao? Zaključiti možemo: Ostao mu je blagoslov nad njime i kućom te Isus koji ga je usrećio. Dijete uvijek nadmašuje samo sebe, jer je daleko više obdareno nego što daje. Ono je uvijek u biti nesebično, samozatajno.

Dijete je biće koje ne prestaje sazrijevati, rasti, koje ne prestaje skupljati nova iskustva u svojoj radoznalosti, dijete je čovjek, biće, otvoreno prema novome, prema novim objavama, prema Bogu; ono ne prestaje tražiti, istraživati, otkrivati svijet, postavljati pitanja u svemu što mu nije jasno.

A komu je to od nas sve jasno? Koga to danas u povijesti čovječanstva slavimo i veličamo? Ljude koji su cijeloga života bili otvoreni kao djeca, koji su ostali djeca i rasli kao djeca. Jedan je Franjin životopisac (isusovac Mario von Galli) naslovio cijelo jedno poglavlje svoje knjige o Franji kao “Orijentacija prema djetetu”, dakle, dijete kao putokaz, kao orijentir i smjerokaz u životu. Znanstvenici su ljudi s otvorenim očima i napetim ušima, očima koje se dive, ušima koje osluškuju melodije svemira.

Djeca su u trajnom nastajanju, postajanju, sazrijevanju, u njima počiva snaga ljubavi koja ih oblikuje. Upravo to želi naglasiti i Isus uzimajući djecu u zaštitu. Isus je bio jedno takvo veliko dijete koje je stalno sanjalo o kraljevstvu Božjem, svemu unatoč.

Znao je što je u čovjeku, ali nije prestajao vjerovati u ono dobro, u ljubav, u jedinstvo i dobro u čovjeku i čovječanstvu, spojiti Boga i čovjeka u jedno. I to je tajna cjelokupne naše egzistencije. Ne biti ni od koga niti od čega ovisan, osim o Bogu, otvoren za sve, ni na što navezan, a sa svima povezan, s mnogim pitanjima na usnama, ali i silnim slutnjama o onome što nas očekuje s onu stranu smrti.

Živjeti između neba i zemlje, između vjere i nade. O tome je Isus sanjao, to je on za nas ljude utjelovljivao, tjelotvorio. Stoga je i prekorio učenike zašto onako grubo i neotesano postupaju s djecom.

Ako je išta na ovom svijetu čisto i nevino, ako ima išta na ovom svijetu slobodan pristup Isusovoj osobi, onda su to djeca. Djeca su put i slika kako pristupiti Ocu, kako pronaći put do Očeva srca i srca ljudi.

Zato nas Isus želi pozvati da probudimo dijete u sebi, da probudimo usnule sile koje nas iskonski, neraskidivim poveznicama vežu za Boga. Tada će uspjeti svaki brak. Brak kao nešto posve novo što se rađa iz jedinstva dviju osoba. On nije zbir dviju osoba, nego jedno novo ‘jedno’, koje je teško opisati ljudskim rječnikom slikama vjernosti, ljubavi, predanja, poštovanja, zajedničkog jarma. Zato brak postaje svetinja i sakrament u Crkvi. Plod toga jednoga jest novi život, dijete!

Danas je jedno bjelodano jasno: Što je čovjek manje dijete, tim je manje i stvarnosti u njemu i u svijetu koji gradi. Današnji svijet tehnike i računala jest zapravo nestvarni svijet. U takvu svijetu nema više prostora za djecu, za dijete.

Što se više taj svijet širi, tim manje dijete može biti dijete. I tim prije počinju te tako i dublje sežu patnje, strahovi, poremećaji, ranjavanja u dječjim dušama, jer nisu zadovoljena u svojoj žeđi za stvarnošću.

Danas trajno raste broj duševno oštećene i oboljele djece. Svijet koji više ne (s)poznaje Boga niti ga priznaje, svijet koji više ne može podnijeti nikakvu patnju, koji ne zna ni supatiti niti suosjećati, svijet bez empatije, odvojio se od ‘izvora vode žive’, kopa sebi kladence koji vode držati ne mogu, kako veli prorok Jeremija.

“Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne, ne ćete unići u kraljevstvo Božje…” – stoji pred nama kao naš životni ‘menetekel’, iz Isusovih usta.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne