Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 14,22-33
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Na čudesno umnažanje kruha koji uzdržava i daje život slijedi čudesna zgoda o susretu Isusa s učenicima na valovlju Galilejskog mora. Pred nas se u suočenju s tim zgodama iz Isusova života postavlja pitanje: Što je to zapravo što nosi naš život? O što se taj naš život naslanja i upire? Jesmo li to u životu obični kruhoborci? Postoji li drugo sidriše i uporište koje pomaže da se može hodati i po vodi kao po suhu? Odgovor nam dolazi iz evanđeoske zgode i Isusovih usta.
Ilija bježi pred kraljičinim bijesom i osvetom. Spopada ga malodušje, tjeskoba i depresija, osjećaj posvemašnje ostavljenosti i osamljenosti. Nije li bilo u životu sve uzalud? I žar, i vojevanje za Gospodnje uredbe, djelo i Zakon u vlastitom narodu? Čemu vlastito poslanje, smisao vlastite egzistencije, kad sve svršava u zatornom bijesu bezbožnih vladara? Poželio je da ga nema, da umre. Poput ostalih proroka želi zbaciti sa sebe teret proročke službe.
Međutim, Bog još nije s njime svršio. Ima on još planova s Ilijom. Objavljuje mu svoju slavu i nazočnost kroz dramatičan slijed prirodnih događanja, a gorljivi i revni prorok mora doživjeti iznovice kako je Izraelov Bog Bog iznenađenja. Ilija ne smije smetnuti s uma da Božje oko bdije i nad njime neprestance.
I Pavao se suočava s nevjerom svoga naroda. Ta činjenica rađa u njemu velikim, nesnošljivim nutarnjim sukobom. Žaluje nad svojim sunarodnjacima zbog njihova odbacivanja Isusa kao Mesije. Ne osuđuje ih, već ih neizmjerno ljubi, u duši spreman da i sam bude odbačen, ne bi li napokon došli do spoznaje spasenja u Isusu Kristu. Veliki “zašto” stoji nad cijelim odsjekom.
Svijet je jedan veliki otvoreni bezdan, otvorene ralje koje gutaju sve. S tom se zbiljom suočavaju i učenici u oluji na moru. Za brodolomce je pogotovo u ono vrijeme smrt neminovna i neizbježna. Gdje potražiti spas? U Starom zavjetu imamo sliku Noine lađe koja spasava od sigurne smrti za Potopa. Međutim, Noina lađa ne spasava pred novom navalom grijeha. Grijeh i nakon Potopa ostaje kao realna mogućnost u ljudskom srcu. U Bibliji čitamo o grijehu i padu Noina potomstva, makar je Noa bio pravedan. Ne spasava čovjeka, dakle, nikakva ljudska tvorevina ili rukotvorina, pa ni pripadnost Crkvi, koja je “lađa što vodi u luku spasenja, kroz valovlje oceana i povijesti”, kako smo bili poučavani.
U Petra početni strah prerasta u zanos, euforiju. Vjerojatno je u sebi osjetio silu koja je jača od prirodnih elemenata. Pomislio je u sebi: “Ako Bog hoće da me voda nosi, onda će me voda nositi.” Sve stavlja na jednu kartu. Ono što u zadnjoj crti nosi nije ni zemlja, ni voda, već snaga Duha koji djeluje u Isusovoj osobi i preko nje. Zato Petar želi iskusiti tu silu. Dokle god je očima i pogledom uprt u Isusov lik, osjeća kako ga voda nosi. Dokinuta je narav vode u kojoj se propada i koja guta sve što je teže od nje.
Ovdje je Stvoritelj jači od prirodnih zakona. Petar vjeruje i njegova vjera prima snagu koja struji iz Isusove osobe. Petar se, tako reći, nalazi u strujnom Isusovu krugu te je u toj magnetičnosti Isusove osobe snaga elemenata nemoćna. Međutim, voda nosi samo dotle dok je Petar zagledan u Isusa. Kad prestaje ta veza i kad pred sobom vidi samo valovlje i oluju, nestaje pouzdanja i vjere, strujni se krug prekida, voda ga guta. Preostaje mu još, dok se davi, viknuti: “Gospodine, spasavaj! Propadoh!” SOS! Isus ga hvata za ruku i spasava. I poučava.
Mnogo je toga u Isusovim poukama jednostavno poticaj da se čovjek opusti, prepusti, da se oslobodi samoga sebe, svoje sile teže ili inercije. Toliko puta kao da sam Isus želi reći: Pruži mi ruku i vidjet ćeš kako ide. Ne razmišljaj mnogo (jer to je udvostručenost duše), ne očajavaj (jer to je malovjernost), prepusti se meni. Jer, u tom slučaju Isus nije toliko predmet naše vjere i pouzdanja (to je on poglavito u Ivanovu evanđelju) koliko je on onaj s kojim se, po kome se i u kome se može učiniti čin i znak vjere.
Isus je ona Arhimedova točka u svemiru s koje se može pokrenuti Zemlja i svijet. On nije od ovoga svijeta, ali čovjek može stupiti u njegov strujni krug. Ovdje je nosivo tlo, ovdje, u njegovoj osobi je nosiva snaga na koju se možemo posve mirno osloniti. Vjerovati znači, uhvatiti tu zbilju svojim očima, svojim pogledom i srcem. Novi čovjek o kome zbori Evanđelje jest preobraženi. Njemu je Isus prva životna zbilja. To je onaj koji se oslanja i pouzdaje, uz životni rizik iskoračivanja iz tobože sigurne životne lađe, u lađu srca Isusa Krista.
SUSRET SA SAMIM SOBOM NAD BEZDANOM
Od čega se živi i što naš život nosi? To su upitnici koji se pred nas stavljaju kad čitamo evanđeoske odlomke o umnažanju kruha te o hodanju po vodi. Isus sluti opasnost koja mu prijeti. Svijet je oduševljen umnažanjem kruha i snuje nešto čime bi se svi mogli okoristiti: Učiniti Isusa vođom, kraljem. Zakraljiti ga. Da se napokon ispune židovski politički i mesijanski snovi, da zbace omraženi rimski jaram sa sebe. Još im je u podsvijesti povijest Makabejaca. Zato Isus primorava učenike da čim prije prijeđu na drugu stranu, dok on sam provodi noć u molitvi, zahvaljivanju, u Duhu. Ne želi ‘kapitalizirati’ kod ljudi čudo umnažanja kruha u pustinji. Zna za varljivost sreće, oduševljenja, ne nose ga valovi ushita.
Toj je zamci podlegao jedan Ilija. Pred Gospodinom se hvasta i pita se zašto mora bježati pred bijesom bezbožne kraljevske kuće kad je sve stavio na jednu, Božju kartu. I sam vlastiti život. Očajan pita sebe i Gospodina, čemu sve muke i napori, čemu sva revnost za Gospodnje djelo, kad mu je život u trajnoj smrtnoj opasnosti? Međutim, još nije dovoljno naučio iz Božjih postupaka. Previše je u njemu divlje naravi, još nije ukrotio sebe ni zvijer u sebi. Treba postati cjelovit čovjek, pomiren iznutra i izvana. Integralan. Potrebno je spoznati vlastitu nemoć, slabost, upravo nad bezdanima i ponorima. Iz svih katastrofa Treba naučiti jedno: Cijeli je svijet jedna velika provalija te pred smrću, u ma kakvu obliku dolazila ona pred nas, nema izbavljenja.
Ilija nije mnogo naučio iz one scene na potoku Kišonu kad je smaknuo Balove svećenike. Ali je za sve vijeke obilježen kao čovjek nasilja koji ne prašta protivnicima. Iznutra i izvana doduše gorljivo revnuje za Božju stvar i bijes mu prožima cijelo biće. Bog ga na Horebu suočava sa zastrašujućim slikama koje otkrivaju Ilijino nutarnje raspoloženje. U svim onim elementarnim nepogodama nije Bog.
Gospodin mu pruža prigodu ozdravljenja koju Ilija prihvaća i dovršava svoj životni tijek. Dakle, susret sa samim sobom, svojom sjenom i tamom u sebi. Što je drugo ljudsko srce već otvoreni bezdan i ralje, napose ako se prepusti zlu, kao u ratovima, pa i nedavno, na ovim prostorima?
Svaki Isusov potez je jedna velika škola za učenike. Ilija je nošen Duhom došao na Horeb i ondje naučio životnu lekciju. Isus je ispunjen Duhom, u njemu djeluju stvarateljske snage, Duh ga nosi kad koraci prelaze s kopna na vodu. U pramazorje približava se učenicima, hodeći po vodi, a oni uglas kriknuše: “Sablast!” Petar ne vjeruje i želi provjeriti: “Gospodine, ako si ti…” S jedne strane strah od vode i valova, s druge žudnja biti s Gospodinom, u blizini. Ta jučer je doživio čudo s kruhovima i ribama u njegovoj nazočnosti. Iskoračuje iz lađice prepun vjere i zanosa, pogleda netremice usmjerena u Gospodina. Voda nosi dok ima vjeru koja premješta brda (usp. Mk 11,22). To traje samo jedan trenutak, a onda zbog sumnje počinje tonuti i vikati za pomoć. Gospodine, SOS!
Kakva pouka iz Isusovih riječi, Petrova postupka, Isusova prijekora? Sve u našem životu zavisi od usmjerenosti našeg pogleda, misli i srca u Gospodina. Od njega dolazi snaga, on osobno stvara most koji pomaže prijeći na drugu obalu. Treba nadići sumnju i nepovjerenje. “Malovjerni, zašto si posumnjao?” Grčki izraz za sumnju, dvojenje, znači doslovce pocijepanost u sebi, raz-dvajanje. Čovjek nije više cjelovit i jedinstven, integralan, već po-dvojen. Nije čitav ni cio, nije čist, već pocijepan. Napose je ta pocijepanost sudbonosna u odnosu na Boga, na Isusa. Već je Gospodin Abrahamu rekao: “Hodi preda mnom cjelovit, čitav. Budi neporočan, takav hodi pred mojim licem” (usp. Post 17,1).
Sumnja je nešto poput condition humaine, nešto što spada na ljudsku narav, određenost i datost. Sumnjaju učenici u ovom trenutku, sumnja ih prati i nakon Isusova uskrsnuća, na gori u Galileji (usp. Mt 28,17). Makar mu se ondje pokloniše ničice, još uvijek ih muči nutarnja podvojenost spram Uskrsloga: Je li to on ili nije? Smijemo li mu se pokloniti? To se čini samo pred Bogom. To je ono što prati i našu svakidašnjicu. Stoga ova zgoda iz evanđelja stavlja i pred nas osobno upitnike spram naše vjere i povjerenja. Možemo li shvatiti svoj hod za Isusom kao hod po vodi, nad bezdanom, nošen jedino njegovom riječi kojom obećaje sigurnost da je moguće odvažiti se i smjelo se zaputiti u njegovu smjeru? Pa ako treba i u nemoguću situaciju? Jesu li naša vjera i nada sigurno sidro naše duše, siguran konopac nad bezdanom, komad čvrstog tla nad živim pijeskom?
“Ništa nije teško samo ako smo mi lagani”, reče netko. “Anđeli su sposobni za let jer se ne prave važnima. To bijaše uvijek kršćansko ćutilo… Lako je biti težak, teško je biti lagan. Sotona je pao zbog svoje težine”, rekao je jednom obraćenik Chesterton. Dok je Petar za trenutak bio do kraja usmjeren na Gospodina, bio je lagan kao pero te je mogao hodati po vodi. Lagan, ne lakomislen, dakle, do kraja opušten, miran, prozračan, nošen iznutra i izvana Gospodinovom riječi i pogledom. Dobri Papa Ivan veli: “Sve je lagano kad se odvojimo od sebe”, kad svoje težište prebacimo u Gospodina.
Gotovo se, dakle, stalno ponavlja pitanje naših životnih težišta, uporišta, sigurnosti, životnih osiguranja. Tko nam podaruje sigurnost u životu? Što nam podaruje konačni mir u valovlju života? Često se na kraju otkriva da se u životu najviše strašimo onoga u što redovito polažemo najviše svoja nadanja. Stoga se potrebno otrgnuti tomu, izići iz vlastite ljušture i nesigurne životne lađice te čuti glas koji veli: “Ne boj se, ja sam. Budi odvažan.”
Refren je to cijeloga Starog zavjeta i s tim nastupa i Isus. Pa i Anđeo poručuje Mariji za navještaja: „Ne boj se, Marijo, našla si milost u Boga!“ Isus na sebe primjenjuje starozavjetna Gospodinova svojstva. U njemu žive i ozbiljuju se sva naša nadanja i želje, sve naše utopije, distopije i životni nedohodi, dok istodobno sve naše životne skrbi oko samoodržanja, života, budućnosti, padaju pred njim u vodu i postaju zaprjeka na putu.
Potrebno je imati samo jedno nepokolebljivo u svijesti i srcu: Nemoguće je ispasti iz Božje ruke, makar se rušila mora, brda, kraljevstva, makar se na nas sručila najgora apokalipsa. Konačno i najveće čudo našeg života jest u susretu koji može nositi i svemu dati nutarnji sadržaj i smisao. Takav se može dogoditi samo pred Isusom i s Isusom.
