18.4 C
Međugorje
19.08.2222.

Biblijska poruka 14. 1. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: A ja tebi kažem: Ustani, uzmi postelju, hodaj!

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mk 2,1-12

Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ.

I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.

Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«

Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima.

Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«


 

Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da se ispovijedi, da prizna svoje grijehe, da se kaje za počinjeno. Mi i ne znamo što je čovjek u životu počinio, u čemu je njegova krivnja. Dovoljna je samo Isusova nazočnost koja ulijeva snagu i podiže. Isus se očituje onome tko mu vjeruje preko čuda. Čudo u duši i na tijelu jer je Isus u svojoj pojavi božansko čudo među nama. Isus nije podignuo svoju ruku niti upro svojim kažiprstom u grješnika. Nije mu spočitnuo nikakav prijestup niti mu je utjerivao u dušu novi strah ili krivnju, već djeluje upravo suprotno svim našim očekivanjima, ali i našoj svakodnevnoj praksi.

Ni nama nije jasno u čemu se sastojao grijeh ovoga uzetoga, pod kakvim je osjećajima krivnje živio i svoj život provodio, što je uzrokom njegove uzetosti, paralize. Znamo koliko toga danas ljude paralizira, radno mjesto, sustav u kome živimo, obitelj, djeca, koliko je nutarnjih i vanjskih prisila koje čovjeka jednostavno zarobljuju i blokiraju da je nesposoban za bilo što. Ljudi ne mogu nositi svoje terete, pod njima padaju. Ovdje pak nakon ozdravljenja bolesnik uzima svoju postelju i zapućuje se svojoj kući. Ne mora biti više nošen, nestalo je uzetosti. Uzetosti bića i bitka, uzetosti egzistencije kao takve.

Isus oprašta grijehe i uklanja posljedice grijeha. On stavlja pred svoje kritičare alternativu u obliku dvostruka pitanja: “Što je lakše reći: Opraštaju ti se grijesi, ili reći uzetomu: Uzmi svoju postelju i hodi!” Što je lakše, što je teže? Odgovor na to pitanje još jednom nas uvodi u srž stvari.

Naravno, naoko je lakše reći. “Tvoji su grijesi oprošteni!” Jer, tko to može ovjeroviti, kontrolirati? Može li se komisijski utvrditi oprost grijeha? Može li se dokazati, da je uistinu čovjeku oprošteno? Da je oprost uslijedio? Naravno, daleko je teže reći: “Ustani, uzmi svoj ležaj i idi kući!” Jer, u učinak se te riječi svatko može uvjeriti tko ima zdrave oči. Dade se ovjeroviti. A ako uzeti ne ustane, ako nije sposoban ustati, onda se Isus osramotio!

Međutim, nemaju li pravo pismoznanci kad tvrde da samo i jedino Bog oprašta grijehe? I to je upravo ono značajnije i teže u ovome slučaju, jer tko ima pravo za sebe zahtijevati sami Božji autoritet? To je ravno novome početku u čovjekovu životu. Uspoređujući cijelu stvar s time onda ipak ispada lakše reći čovjeku da ustane, da ozdravi.

Na ta pitanja Isus nije očekivao nikakav odgovor. Nije ga mogao ni dobiti. Htio je izvesti svoje kritičare iz njihovih puževih kućica, iz njihove uskogrudne religioznosti, sitničave pobožnosti i umišljenosti. Želi im proširiti obzor i skrenuti pogled na sebe, na Božjega Sina koji ozdravlja uzetoga cjelovito! On u svojoj osobi zastupa samoga Boga. On ima u sebi Božji autoritet. On ima pravo opraštati grijehe u Božje ime!

Isus je tu vlast povjerio ljudima, Petru, učenicima, skupini učenika. Isto tako im je podario moć liječiti bolesne. To je danas palo u zaborav. Ispovijed je upravo mjesto oprosta grijeha ali i cjelovita čovjekova ozdravljenja. Ispovijed je nešto poput kupki, lječilišta, gdje su nebrojeni ozdravili na duši i na tijelu. Isus je liječnik duše i tijela, a kršćanstvo je terapeutska vjera. I kao takvo odnijelo je u stoljećima svoga nastanka i pojavka na svjetskoj pozornici pobjedu nad svim drugim tadašnjim religijskim običajima i vjerovanjima. Ozbiljivalo je ono što je čovjek vjerovao i što je ono obećavalo. Čudesa Božje milosti i Božjega Duha se i danas događaju upravo u ispovjedaonici.

Što je danas lakše, što je danas teže? Ovlast opraštanja grijeha ili ovlast liječenja? Isus nam jasno kaže: To je dvoje nemoguće razdvajati. Vjera se ne može raslojavati, cijepati. Isus nije u svojoj osobi ‘da’ i ‘ne’. On je konačno i završno Božje „Amen“, ‘da’ u svemu. Nije moguće malo vjerovati, malo ne vjerovati, nije moguće malo ozdraviti, malo ne ozdraviti. Nije moguće birati i izabirati u Evanđelju i na Isusovoj osobi za sebe ono što mi se više sviđa i što mi se uopće ne sviđa. Nema kršćanstva prema vlastitome izboru. Ili sve – ili ništa! Nije moguća samo ‘parcijalna’, djelomična identifikacija s Isusom Kristom. Vidjeli smo što je bilo nakon onoga čuda u Kafarnaumu: “Takvo što nismo nikada vidjeli”. Tako se zbiva s ljudima koji nisu vjerovali da Bog može nešto čudesno i silno učiniti među njima. Oni su zaprepašteni.

U temeljima naše Crkve jest moć opraštanja grijeha. To nam omogućuje da svakim danom započinjemo iznova. To nas poziva na zajedništvo iz sve razdvojenosti, pocijepanosti u koju nas tjera grijeh, osobni i zajednički. Sve strategije i svi planovi kako obnoviti Crkvu padaju pred tim u vodu. Ne će donijeti nikakva uspjeha. Treba se danas i ovdje izložiti Božjemu djelovanju, njegovoj djelotvornoj riječi. Naučimo cijeniti ispovijed i priznanje vlastitih grijeha i onu riječ koju nad nama izriče svećenik: “I ja te odrješujem od tvojih grijeha…” To je Isusov dar Crkvi za sva vremena. I nije to prazna krilatica, već riječ nabijena Duhom i snagom. Zašto je ne iskoristiti?

Tko slijedi Isusov zov, tko se upusti i prihvati njegovu riječ, nauk, tko je pretvori u zbiljski život, prima krst za oprost grijeha. On je već u domeni kraljevstva Božjega. Istinsko  liječenje sastoji se u slušanju Isusove poruke, njezinu prihvatu i konkretnom djelovanju.

“Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome: ‘Opraštaju ti se grijesi!’ Grijesi su ti oprošteni! Gospodin je veli: Zbog jednih oprašta grijehe drugima. Prihvaća molitvu jednih i oprašta drugima njihove grijehe. O ljudi, zašto ne bi mogli i danas nešto za vas učiniti vaši bližnji, susjedi, kad već sluga može za vas zagovarati kod svoga gospodara te u svome zagovoru uspijeva?

Tko osuđuje, mora naučiti praštati, tko je bolestan, treba naučiti moliti. Nemate li nade da se teški prijestupi ili grijesi neposredno opraštaju, obratite se na za govornika, utecite se Crkvi koja će za vas moliti. I onda će Gospodin, njoj za ljubav, udijeliti oprost koji bi vam on mogao uskratiti. Ne niječemo historijsku stvarnost ozdravljenja čovjeka uzeta, ali mi ponajprije prihvaćamo nutarnje liječenje čovjeka kojemu su njegovi grijesi oprošteni.

Gospodin želi spasiti grješnike. On dokazuje svoje božanstvo svojim znanjem skrivenoga i svojim čudesima. On se također pita: ‘Što je lakše reći: Grijesi su ti oprošteni, ili pak: Ustani i hodi?’ Tu nam daje naznačiti potpunu sliku uskrsnuća jer je čovjek, koji je ozdravio cjelovito, na duši i tijelo, ozdravio u svojoj posvemašnjosti” (Sv. Ambrozije).

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne