11.3 C
Međugorje
02.12.2121.

Biblijska poruka 15. 10. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Istina iznad svega

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 12, 1-7

Kad se skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima:

»Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.«

»A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!«


 

Luka nastavlja svoje izvješće o putu u Jeruzalem i izričito veli kako su se ‘tisuće i tisuće’ tiskale oko Isusa, jedni druge gazili po nogama, vlada gotovo pravi stampedo, da bi bili što bliže Isusu. Sve je to još uvijek, amorfna masa, bezlično mnoštvo, koje je oduševljeno i uzbuđeno, koje je vjerojatno čulo za Isusove žestoke okršaje za stolom s farizejima i književnicima. Ni ova masa nije još opredjeljena, nema još jasnoga pro et contra. Ne želi Isus oko sebe mnoštava koja mu plješću.

Isus se usredotočuje na učenike, pa se stoga i veli kako se ‘najprije’ obratio njima, ali s istom oštrinom kojom se okomio i ‘otpisao’ farizeje i književnike. “Čuvajte se farizejskoga kvasca!” Kod Marka ćemo pronaći uz “farizejski” također i “Herodov” kvasac. Čuvajte se njihova kvarnoga nauka, njihove nevjere koja uvijek traži samo znakove i dokaze. Čuvajte se njihove prakse, tj. nedosljedne vjere, nedosljedna života, života koji nije u skladu s onim što govore i naučavaju. Govore a ne čine.

Isus ne prigovara farizejima da ne shvaćaju ozbiljno svoju vjeru, nego je njegova oštrica usmjerena protiv profaniranja vjere, svođenje vjere na vanjštinu, vanjske propise i uredbe. Zato, kao što malo kvasca dostaje da cijelo tijesto ukvasa, tako su i sitničavi propisi dovoljni da svu vjeru u Božjim očima učine nekorisnom, neuporabivom.

Čovjek se mora čuvati – principijelno i posvema – upravo kao što je Isus kategorički odbio Napasnika u pustinji koji mu je nudio da pretvori kamenje u ‘kruh’. Kraljevstvo mora zaživjeti u čovjeku. Malo kvasca može pokvariti sve, malo octa zna i može pretvoriti i najveću bačvu ponajboljeg vina u najobičniju kvasinu, ocat. Stoga se treba čuvati opakoga utjecaja lažnih učitelja.

Ono po čemu se Isus razlikovao od svojih protivnika ne bijaše ni pitanje bogoštovlja, ni Mojsijeva Zakona, ni Hrama, a pogotovo ne pitanje političkih odnosa i strategije, nego pitanje samoga Boga. Pitanje kakav je to Bog i koji je to Bog, kako se on očituje. Isus se s tim Bogom poistovjećuje.

Potom Isus konkretno poučava svoje učenike, upozorava ih na opasnosti, ali i lažni strah koji se čovjeku isprječuje biti ono što jest. Čuvati se straha i prijetvornosti jer ona sve krivotvori, sve razara, djeluje rušiteljski. I ništa nije skriveno što se ne će jednom otkriti, iznijeti na vidjelo i svjetlo. Isusovi izričaji djeluju gotovo kao mudroslovice, gnome, poslovice, mudrosni izričaji. Ono što Isus govori, nužno mora u javnost, ne smije se skrivati.

To je istina, cijela istina od koje se može živjeti, istina koja se tiče svih i koja se mora svima navijestiti. Isusov je pothvat u sebi krajnje opasan, riskantan, odvest će ga u smrt. Ali svijet ne smije biti prikraćen za bitno, za Isusa i njegovu istinu. O tome moraju pjevati kao vrapci na krovovima. Učenici se ne smiju ničega i nikoga bojati, osim onoga tko je kadar baciti ih u pakao. Tu moć nema Đavao, nego samo Bog. Njega se treba bojati ako se čovjek iznevjeri njegovu pozivu. To je međutim strah pred prijateljem, pred ocem. Strah od Boga nije isto što i strah od pakla. Bogobojaznost je drukčija od straha pred paklom.

Isusovo djelovanje nije se dogodilo daleko od očiju javnosti, nego posve javno, i zato se i oni koji su Isusovi moraju do kraja očitovati, tko su i što su. Jedini put u Lukinu Evanđelju imamo ovdje izričaj kojim Isus oslovljava svoje učenike riječju “prijatelji” (12,4). Od evanđelista izričaj ćemo pronaći još samo u evanđelista Ivana, a prijateljstvo bijaše i u grčkoj kao i rimskoj kulturi veoma značajna socijalna kategorija. Dobar prijatelj bijaše veoma značajan pojam, napose u političkim stvarima i političkom djelovanju.

Isus im jasno veli kako on sam sudjeluje u njihovoj sudbini, kako on njihovu sudbinu suodlučuje i kroji. Prijetit će im opasnost po tijelo i život, ali im obećaje svoju pomoć i svoga Duha. Njihov je život ionako u Božjoj ruci, i Otac ima moć dati životu sretni ishod. Ali postoji također i opasnost da čovjek izgubi tu blizinu. Stoga se treba truditi biti u njegovoj blizini, ne povrijediti ga, ne otpasti od vjere, ne izgubiti zajedništvo života s njime.

Isus im jamči kako Otac za njih zna, kako se za njih brine, upravo kao za vrapce. Bog poznaje svoje, on ne zaboravlja one koji su njegovi, koji su u dlanu njegove ruke urezani. Bogu su oni vrjedniji od mnoštva vrabaca. Taj se Bog kao Otac brine i za najsitnije pojedinosti i detalje njihova života, pa i za najtanju vlas s glave. Isus ne obećaje njima, svojim prijateljima, kako im ne će pasti ni dlaka s glave, nego im jamči, sokoli ih, da je on s njima u njihovim nevoljama i progonstvima. To je potonja povijest toliko puta bjelodano očitovala u mučenicima i svjedocima vjere.

Stvoreni smo na Božju sliku (Post 1,27). Ne misli se time na našu fizičku, biološku egzistenciju, nego na onu silu koja nas je htjela, koja nas je zamislila, koja je u nas usadila vrijednosti i kategorije koje su utemeljene jedino u apsolutnom Biću. Nosimo u sebi takoreći Božje gene, Božji DNK. Božjega smo ‘roda’.

Isusove su riječi morale djelovati na učenike gotovo terapeutski. Čovjekova je egzistencija protkana strahom, strah prodire u sve čovjekove životne pore, strah je poput lanaca i okova koji nas okivaju sa svih strana. Isus nam želi posvijestiti što je sve u igri, o čemu je riječ u njegovoj poruci i osobi. Zapravo, biti ili ne biti, sve ili ništa. Sve dobiti ili sve izgubiti, pa na kraju ništa nemati, ostati praznih ruku. Sve se odlučuje u osobnome stavu prema Isusu Kristu. Imati pouzdanje u Gospodina Boga kao što ga je sam Isus imao.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne