Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1, 6-8.19-28
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Isus Krist najveći je projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva. Ljudi projiciraju sebe, svoje misli, ideje, osjećaje, nazore, ono što zapravo jesu u tu osobu. Barem oni koji su se na neki način s njome susreli, koji imaju o njoj kakve-takve informacije ili nekakvu vezu ili poveznicu. Osobnu, nametnutu, ili čisto formalnu. Ljudi su kroz stoljeća i tisućljeća uviđali da je tu, u Isusovu liku pred nama nešto neobično. Da je to obični lik ili pojava, davno bi taj nestao u pismohranama povijesti, davno bi ga pregazili silnici i silovatelji koji su ga na svaki mogući način, ne birajući sredstva, kušali ukloniti iz ljudske svijesti, srca, duše pa mu i danas brišu tragove iz povijesti. Nijekali su mu ime, podrijetlo, opstojnost, smještali ga u mitologiju, nestvarnost. Nisu htjeli priznati ono što je davno rekao Ivan svojim suvremenicima, a svjedoči Ivanovo Evanđelje: “Među vama se nalazi Onaj koga vi ne poznajete”.
Jedno je bitno u ovome surječju: Ivan je Božji poslanik, anđeo novoga vijeka. Tko god je poslan od Boga, nije beskrvni lik, nije tmurni pokorni koji drugima zagorčava život, nego osobnost koja živi iz Božjega Duha i sile, od dinamike, koja je jača od ljudskoga duha i protoka vremena. Ivan privlači pozornost, predstavlja i zrači život u njegovoj krajnjoj, najdubljoj dimenziji; otvara budućnost i u nju se može polagati nada. Otvara nove obzore.
Na upit, da se ovjerovi, da se pred svijetom legitimira on kaže: “Nisam ono što mislite da ja jesam. Ne ispunjavam vaša očekivanja koja ste polagali u Mesiju, Iliju i proroka koji dolazi.” Istina Ivan je u pustinji hodio s Bogom, njemu se u životu približio, govori drukčije, drugačije postupa, drugačiji je nego što se o Bogu obično misli. On ruši slike i ideje koje ljudi imaju o Bogu. On se više nigdje i ni u što ne uklapa.
Ivan je jedan od onih koji se koji se pojavljuju izvan službenih okvira, koji nemaju autoritet, već govore iz svoje nutrine. Iz iskustva. On ne može predočiti nikakve dokumente za svoju misiju i ne može se pozivati na bilo koje autoritete svoga doba, makar je sin Zaharije, svećenika. Stoga je njegovo mjesto pustinja. Vanjska udaljenost od Jeruzalema, središta žestokih političkih i vjerskih rasprava, odgovara unutarnjoj udaljenosti od načina na koji se ondje misli i govori o Bogu.
Pitanje je: Kako njegov poziv, “Pripravite put Gospodinu,” danas oživjeti na način da uzdrma ljude i pobudi zanimanje poput prijelomnih vijesti u dnevnicima? Ivana nas u pustinju. Pustinja – i ona fizička, ali i nutarnja. Pustinja je unutra, u svakome od nas. Ne bismo trebali dopustiti da nas neprestano ometaju mediji ili površni interesi. Umjesto da se utapamo u banalnostima svakodnevice, korisnije je okrenuti pogled prema unutra, prema onome što nas duboko pokreće, što nas pogađa, što nas opterećuje i što nas veseli. Važno je otkriti put koji Ivan označava, on je u nama samima,. Možemo se pouzdati u njegovo vodstvo jer nas on dovodi do prave srži, do Božje iskre u nama. Pripraviti put Gospodinu u sebi.
Čini se da je pojam Boga oslabio ili iščeznuo u naše vrijeme. Govor o Bogu često se čisto arhivira, stavlja po strani. Mnogi ljudi svoj stav opravdavaju time da je u njihovim životima bilo previše razočaranja da bi netko i dalje mogao vjerovati u pravednog i dobrog Boga. Osim toga, povijest religija je toliko opterećena da opravdava držanje podalje, a ne privlačenje ljudi.
Podnošljivo je i može se oprostiti neznanje ili nepoznavanje. Čovjek nije dužan mnogo toga znati. I znanje neće biti odlučujuće glede naše sudbonosne odluke i presude u našemu životu. Ali se problem, istinski, životni, nameće u trenutku kad čovjek osjeti ili uvidi, da je tu nešto novo posrijedi, nešto što se ne dade svrstati u uobičajeno ljudsko mišljenje, kategorije ili umovanje. Kad se nazre ili prozre možda dalje od običnoga ili pojavnoga, i kad uvidi da je riječ o biti ili ne biti.
A što ako je taj Isus Krist više od proroka, više od Ilije, Jeremije, više od Mojsija, više od Preteče, Ivana Krstitelja, koji je za sebe tvrdio kako je cijelim bićem bio samo jedno: Glas, vjesnik, skoroteča? Što ako je Isus Krist više od beskućnika, putujućeg propovjednika, nepoznata i nepriznata u vlastitoj kući, vlastitom zavičaju, narodu. I što ako čovjek svjesno izmiče izazovu, da se s Njime suoči, da ga prepozna, upozna i onda na koncu poznaje?
Jer svatko, tko se s Njim susreo, sluti o čemu je riječ: Ako je taj Isus više od uobičajenih pojava, proroka, lutajućih beskućnika, propovjednika, ako je taj Isus Sin Božji, onda se nešto mora mijenjati u mome/tvome životu. Onda se mora uzeti ozbiljno to što on kaže, što traži, i na što poziva. Stoga je svatko tko je čuo Njegovu riječ dužan dati svjedočanstvo. Isus postaje veliki upitnik svakomu čovjeku, pogotovo vjerniku i kršćaninu: Poznajem li ja zbilja toga Isusa Krista, koji je tu, među nama. Već punih dvadeset stoljeća.
Njegovi su sumještani mislili da ga poznaju govoreći kako mu znaju svu rodbinu, od oca i majke, do devetog koljena. I nemalo, zapravo silno su se prevarili. Isus nije bio vezan ni za koje ljudsko biće, pa čak ni za vlastitu majku. Da nije tako bilo, zar bi mogao reći da tko želi biti njegov mora ostaviti sve zemaljske veze, čak zamrziti svoje najbliže, u doslovnom smislu riječi. Doduše, ne emocionalnom mržnjom, nego kidanjem svih veza.
Čovjek ni osoba ne prosuđuje se prema vanjštini. Isusova vanjština možda bijaše zaprjekom za suvremenike da u Njemu vide Mesiju, Božjeg Pomazanika. Ali u tome i jest kršćanski skandalon: Bog postaje čovjekom. Ne nadčovjekom, herojem, astralnim bićem. Jednim od nas. Životno bliskim, čovječnim, kao i drugi ljudi. Posve ljudskim. Zato naš Bog i jest Bog koga se zbog njegove čovječnosti, čovjekoljublja može lako staviti pod upitnik i svrstati u uobičajene ljudske kategorije i onda ne shvatiti.
Kršćanstvo po tome upravo i jest zazorno što je blisko čovjeku i životu kao nijedna druga vjera. Bog postaje čovjekom, djetetom. Misli ljudske misli, udiše ljudski zrak, osjeća kao i svako drugo dijete. Zato je stalno pod upitnikom. Ali je zato na nama moliti Gospodina da nam otvori oči za Isusa. Da dadnemo u svojemu srcu i životu mjesto Gospodinu, da ga upoznamo i zavolimo. Jer u bitnome čovjek poznaje samo ono što istinski ljubi i čemu daje svoje srce. I za što je onda spreman ginuti. Ivan je dao svoje svjedočanstvo. Njemu bijaše objavljeno, a nama svjedoče stoljeća tko je Istiniti, Pravi, Jedini.
I na nama je onda davati svjedočanstvo o Svjetlu. Jer naš Isus nije socijalni reformator, nije revolucionar ni prevratnik, nije onaj koji ide na barikade, nije politički Mesija. Ne dade se on svrstati u postojeće kategorije. Nego, on je Bog koji je došao i dolazi na ovaj svijet. Ljubav koja jedina može spasiti svijet. Ivanov život je svjedočenje. Ne toliko riječima koliko životnom praksom. To je uvijek uloga kršćana u svijetu. Dati odgovor o tome tko smo i što smo. Dati odgovor o nadi, vjeri i ljubavi koje nose naš život i utemeljuju našu egzistenciju u Bogu.
Jedna protestantska duhovna zajednica stavila si je za moto sljedeće načelo: “Ne govori, ne troši puno riječi govoreći o Isusu Kristu. Ali živi tako da te oni s kojima živiš, u čijemu si ozračju, zapitaju spontano: Tko ti daje snagu, odakle ti to bogatstvo koje nosiš u sebi?” Isto se treba moći primijeniti i na nas. Živjeti životom prožetim Isusom Kristom tako da sve naše bude ižarivanje Njega koji jest temelj i smisao svijeta. Pa da Isus bude prepoznat u našem životu.
Istodobno pak nam današnje čitanje nameće i daljnje upitnike: Tko sam to ja, što sam to ja u životu i svijetu? Što ja to nisam niti ikako mogu biti? Ivan je niječno odgovorio za sebe, što on to nije, a suvremenici bi ga htjeli kategorizirati i staviti u stezulju svojih misaonih sklopova ili uhodanih predodžbi. Uvijek se i pred svakoga od nas postavlja zamka, da o sebi mislimo više nego što zapravo jesmo. Da u sebe projiciramo ono što ljudi misle da bismo mogli ili morali biti.
Čovjek je ono što je pred Bogom koji poznaje svačiju nutrinu. Stoga odgovor može glasiti samo u jednom obliku, preuzimajući Bonhoefferove riječi iz zatvora: “Ja sam ono što sam pred tobom, o moj Bože. Ni manje ni više. Ljudi mogu misliti o meni sve najbolje i najuzvišenije, ja pak znam koliko je u meni straha, malodušnosti, nevjere, grijeha i zla, sumnja i odbojnosti.”
Isto bi se dalo primijeniti i na svakoga od nas. Nepoznanica smo sebi i drugima. Poznati smo samo Bogu koji proniče ‘srca i bubrege’, čita što je u čovjekovu srcu i biću. Stoga je uvijek aktualna ona Augustinova: “Noverim te, noverim se – Upoznavši Tebe daj da upoznam sebe, o Bože moj!” Jasno, uvijek u zrcalu Isusa Krista koji je i danas velika nepoznanica među nama, a istodobno kao što gore rekosmo, i najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva.
