Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9, 22-25
Reče Isus svojim učenicima: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«
Neposredno prije tih riječi koje upravo čusmo imamo Petrovo priznanje Isusova mesijanstva, bogočovještva. Gotovo istovjetne riječi imamo i kod Mateja i Marka, u njihovim izvještajima, nakon Petrove vjeroispovijedi u Gospodina Isusa. Isus je Božji Sin i poslanik. Nakon toga priznanja slijedi odmah prvi navještaj muke te poziv na nasljedovanje Isusa. Nositi križ! To je korizmeni program za svakoga od nas. Isus obećaje život, i ovdje i u vječnosti, život uskrsnuća. Zasada imamo samo križ preko kojega se dopire do slave. Izgubiti svoj život kako bi ga čovjek na kraju stekao, imao u punini.
Isus poziva na nasljedovanje i postavlja uvjete pod kojima čovjek može biti njegov učenik. Isus – Mesija i Božji Sin – ide putem patnje i križa, poziva i svoje najbliže da ga na tome putu slijede. On je budući sudac svijeta koji će ljudima suditi i naplatiti prema njihovim djelima. Sve do ponovnoga Isusova dolaska Crkva hodi u znaku Isusova zahtjeva – nasljedovanja i nošenja križa, prihvaćanja patnje. Samo onaj tko je na to spreman, može biti Isusov učenik. Nasljedovati Isusa znači zanijekati samoga sebe, uzeti svoj križ na sebe, ići za Isusom ustopice, danomice.
Teške, neumoljive, ali istinite riječi
Kad čovjeka sluša te Isusove riječi, hvata ga strah pred oporošću i zahtjevnošću s kojom Isus svakomu od nas stavlja pred oči kao životnu izglednost, gotovo neminovnost, patnju i križ, zapravo kao preduvjet biti na Isusovoj strani. Prethodno je Isus zabranio učenicima govoriti kako je on Mesija, Pomazanik. Kao da želi svoje učenike vezati isključivo uz svoju osobu, onakvu kakva jest, bez ikakvih premaza, slijediti njega, zauzimati se za iste ciljeve za koje se on zauzima. Slava i proslava tek će uslijediti.
Isus jasno veli što ga čeka. Razapinjanje kao preduvjet uzdignuća do Oca. I tko želi biti njegov učenik, mora biti spreman ići istim putem kojim je on išao, putem sramote, podnoseći mržnju svijeta protiv svjetla, imajući u konačnici udjela u pobjedi svjetla nad tamom, u pobjedi nad Gospodarom ovoga svijeta.
Za Isusa je jedno jasno: Tko se zatvara u sebe, u svoju samostvorenu krletku, tko ništa ne riskira i životu, gubi na kraju sve, ostaje na povijesnoj pozornici gubitnik, makar danas uživao slavu svjetske zvijezde koju svi slave, tzv. „celebrity“. Danas te slave, sutra pokopaju i padaš u zaborav za tjedan dana.
Život u otvorenosti i nenavezanosti
Tko se ne želi vezivati, povjeriti, otvoriti, tko ostaje u svoja četiri zida, zaštićen i osiguran, ostaje u konačnici prevaren, na pola puta. Ostaje u svojoj puževoj kućici. Isus od nas traži upravo izloženost, pa čak i pod rizik i opasnost da čovjek izgubi sve. A križ je i simbolički izloženost u sva četiri smjera, otvorenost. Isusu nije stalo do manje života u nama, nego od nas traži intenzivniji, snažniji, zauzetiji, bogatiji, istinski život, život nenavezanosti i otvorenosti.
Nošenje križa moguće je samo onomu tko se do kraja prepusti Bogu. Nešto se slično dogodilo učenicima kad su ostavili svoje mreže i lađice, svoje životne navike i obitelji, kad su napustili svoje lađe i mreže, svoj posao i zanimanje, svoju carinarnicu, i za Isusom pošli, slijedili Isusov zov u slobodu.
Isusovo sebedarje kao primjer
U Isusu, pred Isusom i sa Isusom događa se prevrat postojećih vrijednosti. Tko želi sebe potvrditi, izgubit će se, tko se odrekne samoga sebe, imat će na kraju veliku dobit – život vječni. Tko se grčevito drži postignuća i dosegnutoga, promašuje u konačnici životnu sreću. Život se nalazi jedino u predanju, žrtvovanju, sebedarju. Tek u otvoreno, oslobođeno, opušteno i mirno srce i život može unići i Bog i bližnji, i takav život ne svršava sa smrću, jer već pripada Bogu. Bog nas želi, Bog nas treba, i zato treba iskoračiti, izići iz svoga egoizma.
Isusov život utjelovljuje u sebi upravo tu otvorenost, u njemu se zgušnjava ta sloboda koja se ne temelji na ugledu, prihodima, moći, bogatstvu, zlatu i srebru. Kad zavirimo u živote velikih osvajača, jednoga Aleksandra Velikoga ili pak onoga kineskog cara koji je u strahu od smrti dao napraviti u svojoj grobnici više od sedam tisuća (7.000!) glinenih vojnika u naravnoj veličini, ili pak sudbinu jednoga Džingis-Kana, koji je u strahu od smrti i prolaznosti išao sve dalje u osvajanjima, i ostavio iza sebe potoke krvi i milijune ubijenih kao najkrvoločniji vladar, onda nam tek može zasjati u pravom smislu Isusova riječ: Tko sebe izgubi, dobit će se, a tko želi sačuvati život, izgubit će ga.
Primjer Guardinija i Majke Tereze
Ta je misao o gubitku i dobitku iz Isusovih usta bila odlučna za obraćenje jednoga od najvećih katoličkih i kršćanskih mislilaca dvadesetoga stoljeća Romana Guardinija. Nakon što je u mladosti izgubio vjeru, studirao filozofiju, bavio se Kantom, pročitao je tu Isusovu misao koja ga je pogodila kao munja. Obratio se, stupio u bogosloviju, postao svećenik i čuveni pisac i profesor. Genijalni kršćanski mislilac, dar cijelomu jednom stoljeću, kako ga je nazvao papa Benedikt.
Isto ćemo pronaći i u životima svetaca koji su živjeli otvoreno, iz perspektive vječnosti. Osjećali su kako Bog za njima žudi, kako se čovjekova žudnja za Bogom i Božja za čovjekom susreću, i onda je čovjek usrećen. Kao što miluje sunce cvijeće, tako i sveci osjećaju da ih miluje Božja milost.
Majku je Terezu potresala je trajno i uvijek Isusova riječ s križa: “Žedan sam!” U svim kapelicama svoje zajednice, u svim kućama i nastambama, u cijelom svijetu, uz oltar nalazi se i križ te slika Raspetoga i napisane riječi koje je Isus izgovorio na križu: “Žedan sam!” U svojoj duhovnoj oporuci, neposredno prije svoje smrti, napisala je: “Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, on žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti – on je onaj koji vas uvijek prihvaća”. I pomaže nositi križ života. Čovjek je Isusova žudnja! Za nama žeđa i žudi. A mi? …
