Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25,31-46
Reče Isus svojim učenicima:
»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«
»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«
»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«
»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«
»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’. Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«
»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«
Hoće li netko ili ne će unići u kraljevstvo Božje, u Božju slavu, zavisi od toga, je li vršio volju Božju. Na kraju Govora na gori Isus govori kako ne će unići u slavu ni njegovo kraljevstvo oni koji govore ‘Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše volju Oca njegova koji je na nebesima’. To je odlučno i razlučno glede naše vremenite i vječne sudbine. I u ovoj završnoj prispodobi prije svoje muke u Jeruzalemu Isus naglašava upravo to: Kako se odnosim prema Bogu i prema čovjeku. Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu. Služiti Bogu u čovjeku, bez obzira na vjeru, boju, stalež. To je raspoznajni znak, to je onaj ispit i test koji svatko od nas mora položiti, upravo kao što se polažu testovi za vozački ispit.
Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom i biti vidljiv, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo, to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Bog se objavio u svojoj Riječi koja je sadržana u Pismu, a poglavito u utjelovljenju svoga Sina koji se pojavio kao Isus Krist.
Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu te ujedno znamen te ljubavi. Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje je/su bližnji onaj nužni most.
Kršćanstvo nije nauk, poduka, nego osoba Isusa Krist ali i misterij, tajna Božje prisutnosti među nama.
Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (usp.Mt 10), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“Zašto me progoniš?”: Dj 9,4). Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu, kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike na rasu i klasu. U siromasima i prezrenima nastupa Isus kao sudac i kralj.
Siromasi i prezreni naši su suci na konačnom sudu! Dobro je to shvatio jedan nekršćanin Gandhi, koji je dao urezati ove misli u svoj nadgrobni spomenik: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, hoće li korak, koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti, biti tomu bijedniku i od kakve koristi.”
U Isusovim riječima nije riječ o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već je jednostavno riječ o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko on i ma kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan. U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo” (1Kor 2,9).
Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima svoje prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.
U cijeloj prispodobi jedno iznenađuje, naime činjenica kako osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih porazan, katastrofalan upravo s razloga što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo, u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, nisam li prije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu.
Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je potrebno svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samomu sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u enciklici “Bogat milosrđem”.
Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Pa ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebno u sebi osloboditi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je istinsko, stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.
Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me potom vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako iščitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sva brda i prodoline, sve brzace i potoke. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).
Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenostima. Naše djelovanje moralo bi nositi potpis, signaturu Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala, duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.
Upravo nam te riječi nalažu da prepoznamo Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom. Isus hoće da ga ljubimo pa i ondje gdje ništa ne zbori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa, on je u strancu dragi gost. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja.
Tako nam je svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega odnosa prema Isusu Kristu. Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas jest kriterij, slušamo li Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinomu od nas, a ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane”.
