3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 19. 8. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Na gozbu pozvani – a svadbena haljina?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 22,1-14

Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’«

»Ali oni ne mareći odoše — jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi ubojice, a grad im spali.«

»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«

»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«


 

Ponovno imamo pred sobom krajnje dojmljivu, pomalo zastrašujuću sliku, i po sadržaju i po konačnom ishodu. Svakomu se koža ježi na riječi o plaču i škrgutu zuba. Trebamo imati pred očima prilike u kojima je ovo izrečeno. Isus je već u Jeruzalemu, kao da pokušava posljednji put snubiti, pridobiti svoje suvremenike, svoje sunarodnjake za svadbenu svečanost koju Bog sprema u njegovoj osobi, za sve bez razlike. I na što nailazi Isus? Na ono što ćemo susresti svi mi svakodnevno. Matej kaže kako Isus upućuje riječ i prispodobu starješinama naroda i glavarima svećeničkim.

Promatrano izvana ima ljudi koji se odnose prema životu lakoumno, lakomisleno. Jedni su jednostavno lijeni, drugi su površni, treći nemaju volje ni za što, četvrti se odnose prema životu neozbiljno. Jednom riječju, mnogo je razloga da se odbije ponuda, a Isus je u osobi završna Božja riječ i ponuda Izraelu i čovječanstvu.

Najdublja tajna Isusova navještaja i osobe sastoji se u tome da Bog čeka svakoga pojedinoga od nas, da poziva daleke i blize, beskućnike i lutalice, isto tako i one koji su mu blizu ili misle da su mu blizu. Tko je to shvatio, taj se već sada može sunčati i kupati u preobilnom svjetlu njegove nazočnosti, ljubavi, neopozivosti njegova zova kojim nas prijateljski uvjerava: “Dođite, sve je zgotovljeno i spremno. Dođite na svadbenu gozbu. Dođite svi vi, umorni, opterećeni, da se konačno odmorite od svojih životnih napora, lutanja, bezavičajnosti”.

Kad je riječ o ‘kraljevstvu Božjem’ ili ‘nebeskom’, obično mislimo kako je tu riječ o nekakvu besklasnom društvu o kojemu je sanjao Marx, čiji su san odsanjali njegovi sljedbenici i doveli nas u slijepu ulicu nedohoda i bezizlazja, ili pak mislimo poput hilijasta o ’tisućgodišnjem’ kraljevstvu mira i blaženstva, ili imamo predodžbu o nekakvu blaženom stanju gdje ne treba ništa raditi, zemlji dembeliji i sl.

Međutim, Isus u prispodobi koju netom čusmo, o kraljevskoj gozbi, ne stavlja u žarište to blaženo stanje, pa čak ne ni gozbu, nego osobu kralja. U središtu događanja je kralj koji priređuje veliku svadbenu svečanost, gozbu. On je glavni čimbenik i djelatnik, a ne mi ljudi. Mi smo samo uzvanici. Taj kralj iz slike – zapravo Isusov nebeski Otac – pripravlja svim ljudima bez razlike zajedničko slavlje na koje su svi bez iznimke pozvani. I to je čudo nad čudima u Isusovu poimanju Boga u odnosu na sve druge navjestitelje Boga među ljudima.

Što se zbiva s Božjim zovom na kraljevsku gozbu? Neshvatljivo: “Ne htjedoše doći!” Je li moguće da su važnije svakodnevne trivijalnosti, koještarije i sitnice, banalnosti i najobičniji poslovi od sudjelovanja na kraljevskoj gozbi i svadbi? Tu se nameće pitanje: Koliko nas naša vjera usrećuje, koliko smo sretni što nosimo kršćansko ime, i koliko nam je stalo do Boga, do Isusa Krista? Koliko smo istinski gladni i žedni Boga, njegove pomoći i milosti, ljubavi i praštanja? Ne bez razloga stoji riječ o ‘gladnima i žednima’ upravo među blaženstvima u Govoru na gori. Jer gladni i žedni žive od nade i u nadi da će se jednom nasititi.

Kršćanstvo je jedan veliki zov na preobrazbu svijeta, u radosti i ljubavi, u predanosti osobi Isusa Krista i onome što je on htio donijeti svijetu. Jasno, Bog od nas traži poslušnost svojoj riječi, ali nam najprije upućuje prijateljski poziv i daje mogućnost da ono što traži i uzbiljimo. Najprije podaruje blaženstvo svoje nazočnosti, taži žeđ i glad, razgoni mrak i krivnju, skida sljepoću i gluhoću, a zatim šalje navijestiti tu Radosnu vijest svijetu i ljudima.

Da bi se to postiglo, treba se upustiti u rizik. Mi pak radije ostajemo na svojoj njivi, kod svoga posla, svakodnevnih muka i briga, jer nam to jamči kakvu-takvu egzistencijalnu osnovicu i sigurnost. Svatko ima svoj vidokrug, ne želi da mu tko mrsi konce i račune. „Što je moje, moje je. A glede toga poziva, sačekaj malo. Možda ću doći drugi put. Najprije mi dopusti da živim svoj život u miru“. I što je najtragičnije u prispodobi jest zlostavljanje i ubojstvo kraljevih glasnika. Prema Isusovoj poruci ne može se čovjek odnositi trajno neutralno. Mora se zauzeti stav: ili prihvat ili odbijanje.

Isusovo je svakodnevno iskustvo kako bogatstvo i prividna prezaposlenost čine čovjeka slijepim i gluhim spram poziva koji Bog upućuje preko njega svom narodu. Božji poziv nije trajni posjed, mjenica bez pokrića, nego treba svakodnevno živjeti sukladno milosti i izabranju koje Bog kroz povijest upućuje. Gdje poziv ne prožima cijeli dan, on postupno iščezava, gubi svoj svečani oblik, svadbena halja postaje svagdanjom, otrcanom. Božji zov iz Isusovih usta jest poziv na uključivanje u kraljevstvo o kome Isus zbori, koje Isus živi.

Isus je očekivao kako će slušateljstvo shvatiti kraljevstvo onako kako ga on shvaća i izlaže. Kao blago skriveno na njivi ili kao biser za kojim se traga cijeli život. Te kao spremnost da čovjek ostavi sve, proda sve zbog tog blaga ili bisera.

U Isusovu poimanju ništa se ne može usporediti s ponudom koju stavlja Bog pred nas. Ni njiva, ni brak, ni zaprege volova koje je tek čovjek kupio, nikakva ovozemaljska vrjednota. Neposrednost Božjeg oslovljavanja u Isusovoj osobi, početak kraljevstva Božjeg trebalo bi da zahvati ljude.

Svatko je pozvan biti uzvanikom za stolom svog Oca kao ljubljeni sin. Ali nerijetko je duh ovog svijeta jači. Požuda očiju, požuda tijela i oholost života kao da se već naznačuju i poprimaju jasne konture u likovima i osobama onih koji odbijaju kraljevski zov (uočljivo je to u istoj prispodobi kako je donosi Luka 14,16-24). Isus je razočaran i to ga izaziva na konačni obračun s takvim stavom. Otpor sa strane odgovornih u narodu sili ga na dramatične slike kojima hoće gotovo posljednji put prisiliti svoje suvremenike na premišljanje vlastitih stavova.

Kraljev plan ne pada u vodu. Gdje zakazuju oni prvi pozvani, Bog poziva s ulica, s raskrižja, besposlene, dangube, ništarije, prosjake, klatež. Gdje nositelji veličajne kršćanske predaje odbijaju poziv na svadbu, odašilje Bog svoje glasnike u Treći svijet, među neznabošce, nudi im sreću Radosne vijesti. Bog sve ljubi i svima se nudi. Svaki je čovjek Božji stvor, opran u Krvi Kristovoj… Pa i rasipni sin, koji je nakon opijenosti prolaznom požudom iskusio dubinu i dosege vlastite otuđenosti i propalosti. Dok se u Europi trnu kršćanska svjetla i domovi, dotle u Kini svakim danom sve više ih prihvaća Isusa Krista.

A dobri Otac bdije dan i noć, ne trne svjetla u kući, samo da bi zalutali mogao pronaći Očev dom, kad god se on vratio. Nije on slabić, nego snažna osoba koja ljubi sve. Napose odlutale. Samo da su u očevoj kući…

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne