Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2, 22-40
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Ne dajte se smesti niti obeshrabriti mnogim strujanjima i raspoloženjima koja vladaju u svijetu i u Crkvi. Vratite se uvijek svojoj prvoj ljubavi – Gospodinu Isusu.
Bogoslužje današnjega dana, Prikazanja Gospodinova u Hramu, nudi nam prvo čitanje iz knjige proroka Malahije. Zadnja je to u nizu starozavjetnih knjiga. Prorok govori, naviješta kako će se sam Gospodin pojaviti iznenada u Hramu. Ali se odmah i pita, tko može podnijeti dan njegova dolaska, u trenutku kad se on pojavi?
I mi se pitamo: Zašto će to biti teško? Zašto je teško podnijeti dan Gospodnjega pojavka? Prorok odgovara: Da, on će se pojaviti kao oganj u ljevačevoj peći, kao lužina u posudi za ispiranje. On će očistiti sinove Levijeve. Pod sinovima Levijevim misli se na one iz plemena Izraelovih koji su Gospodinu posvećeni, koji obavljaju u Hramu Božju službu. To su oni koji na poseban način pripadaju samome Gospodinu. Oni su njegova svojina, njegovo vlasništvo. Kad se, dakle, Gospodin pojavi, bit će on za levite neke vrsti ognja koji pročišćava, i onda će, veli se dalje u tekstu, i tada će oni moći prinositi Gospodinu žrtve pravedne, kao u davne dane, kao za davnih godina. Prinositi ugodne prinose Gospodinu.
Prethodno je, dva poglavlja prije, prorok pitao hramske službenike, gdje im je strahopočitanje pred samim Gospodinom, gdje im je revnost za Gospodina. Lijeni su i mlitavi. Optužuje ih za nemar u kući Gospodnjoj, optužuje ih da zanemaruju svoju službu, da bez prave pobožnosti prinose žrtve, da prinose hrome i sakate životinje, koje nisu ni za što. Već je, dakle, i u Starom zavjetu pitanje ispravnoga bogoštovlja krajnje relevantno, pa je stoga krajnje vrijeme da Gospodin sam zahvati, da očisti sinove Izraelove, svoje sluge, i to u ognju, vatri – i onda će na pravi način ponovno prinositi Gospodinu žrtve ugodne.
Gospodin je u svom svetom Hramu! Zbilja i stvarno. U ljudskom obliku. Dolazi u krajnjem siromaštvu. Majka i Josip donose dijete Isusa te obavljaju ono što o njemu propisuje Zakon. Otkupljuju prvorođenca uz propisanu cijenu, prinose i za Marijino čišćenje propisanu naknadu, jer je u židovstvu žena četrdeset dana nakon poroda slovila kao nečista. I Marija i Josip podvrgavaju se, u dubokoj poniznosti, pod Zakon, prinose dijete Isusa na ono mjesto koje mu pripada, po Zakonu. Naime, kao dvanaestogodišnjak nazvat će on tu kuću Očev Dom, a kad bude javno djelovao, istjerat će trgovce i preprodavače iz Hrama. Zašto? Hram je pridržan samo Bogu, on je Božje mjesto. Danas vidimo Isusa prvi put u Hramu, ali nije on u liku ognja ni lužine, nego je nevidljiv, neprepoznatljiv, ponizan.
Ali, što je onda s najavljenim čišćenjem u Starom zavjetu, što je s obnovom čovjekova srca? Kako se to proroštvo ispunjava? Evanđeoski izvještaj skreće našu pozornost i pogled na dvoje staraca, na staroga Šimuna i staru udovicu Anu. Oboje se opisuju i prikazuju kao veoma pobožni, bogobojazni. Za Šimuna se veli da je bio pravedan i čekao spas, otkupljenje Izraela. Duh je Božji počivao na njemu, veli se dalje. A za Anu se veli da je nakon ranoga gubitka vlastitoga muža danonoćno služila Gospodinu, Bogu svomu, u Hramu, molitvama i postovima, tijekom dugih desetljeća. I upravo to dvoje staraca bili su dostojni Gospodina vidjeti, svojim očima, uzeti ga u svoje naručje, zagrliti ga. Zašto? Nakon duga života u molitvi i postu, uporni i iščekujući s pouzdanjem Nadu Izraelovu, Boga koji spasava. Njih dvoje, molitelji, prepoznaju Gospodina.
Nije li to prokušana metoda kroz cijelu povijest – post i molitva – kao sredstvo pročišćavanja čovjekove nutrine, kao usmjeravanje srca i bića prema Gospodinu. To je način spoznaje i prepoznavanja Gospodina u životu. Možda su nutarnjim zrenjem i nadahnućem Duha Svetoga spoznali tko je tu, pred njima. To Djetešce prema kome su se cijeloga svoga života i svim svojim srcem okretali, sve svoje misli prema Gospodinu usmjeravali.
Nije li tako nerijetko i u našemu svagdanjem životu? Kad se srca udvoje, kad ljudi imaju slična ili ista iskustva, kroz intenzivnu molitvu ili pak patnju, ljudi se spontano srcem prepoznaju. Razumiju i jedno drugo prepoznaju.
Njima se podaruje spoznaja prepoznati Gospodina i Gospodara svih ljudi u liku maloga djeteta. Njih dvoje, koji su dopustili da im srce oblikuje sam Duh Sveti, prepoznaju Isusa. Oni su bili u trajnom dodiru s Duhom i Duh ih upućuje. Ni njihov život nije tekao ni protekao onako idilično. Morali su se i oni mučiti sa sumnjama, tjeskobama, patnjama, bolovima, s toliko pitanja upućenih samome Bogu. Ali su u svim svojim dvojbama ostali vjerni Gospodinu. Hram bijaše mjesto njihova boravka, tu su bili doma i udomljeni. Pogotovo to vrijedi za Anu za koju se veli da je danonoćno služila Gospodinu u postovima i molitvama. Njoj Hram bijaše dom, a život molitva!
Što je to što nas čini prijamljivim za Gospodina, što nam može otvoriti oči i osjetila na njegovu prisutnost? Svi smo mi primili Duha Svetoga. Ali nismo toga svjesni. Ne živimo u njemu. Toliko smo uvučeni u stvari ovoga svijeta, pojedoše nas svakodnevne borbe i brige, potrebe, strahovi, pa i trenutna zadovoljstva. Ponekad nam manjka istinske vjere da Gospodin s nama želi učiniti velike stvari, da nas želi učiniti stvarno još više osobama koje ljube, koje imaju veliko srce, da se prema njemu okrenemo. Želi provući i nas kroz talionik svoga pročišćenja. Želi nas odgojiti za veliko, moćno. Treba se samo povjeriti, izručiti Gospodinu.
Živimo u čekaonici i iščekivanju. Živimo u adventu svoga života. Znamo komu smo povjerovali. Naime, danas je dan posvećenoga života koji je ustanovio sveti papa Ivan Pavao II. god. 1997. Pavao veli da zna komu je povjerovao, zna tko ga čeka i iščekuje ondje. Znamo što iščekujemo i komu se nadamo. Znamo tko nas je pozvao. Mi smo svjedoci činjenice da je on naša prva ljubav. A na nama je velika zadaća i odgovornost kao članovi zajednica posvećenoga života, ali ujedno i velika povlastica, biti primjerima drugima. Primjeri, uzori da je Gospodin zbilja tu, da može ispuniti naš život, da nas on prožima, da ne gledamo jednim okom prijeko, na drugu stranu, koja je naizgled zamamnija, ali ništa ne nudi.
Naš je život usmjeren prema vrijednome, lijepome, makar se mnogo toga odričemo. Ne odričemo se zbog odricanja, nego se odričemo jer smo pozvani pripadati samo Njemu, Kralju Kraljeva. Njegovom snagom odričemo se da bi ljudi spoznali kako ima dubinska dimenzija čovjekova života. Naime, riječ je o Njemu, on koji je u hramu našega tijela. On se prikazuje svakodnevno na oltaru. Ali trebamo učiniti svoje tijelo, svoje srce Isusovim oltarom. Moramo se radovati Isusu. Ako toga nema, frustrirani smo i prazni. Upravo kao staroga Šimuna. Pod svoje stare dane dopušteno mu je vidjeti Dijete i sad shvaća: To je svjetlo koje prosvjetljuje cijeli svijet. Obasjava sve ljude. Ovaj, i nitko drugi, nosi u sebi poruku nade, on je čežnja svijeta, naroda i vjekova. On i nitko drugi nije kada osloboditi čovjekovo srce, učiniti ga živim, sposobnim prihvatiti Boga. Redovnici i redovnice, osobe posvećenoga života svjedoci su i svjedokinje svjetla koje preobražava svijet.
Redovništvo je u krizi. Crkva je u krizi. Nestaje li čvrste vjere, nestaje i biotopa života, onih mjesta u kojima ljudi zajedno uče otvarati se i ljubiti Gospodina. Nestankom vjere, nestankom, gubitkom duhovnih zvanja, nestaje svjedoka i svjedokinja one prisutnosti Gospodina Isusa koja može preobraziti i ispuniti ljudsko srce.
Trebamo iz svega srca izreći veliku hvalu svim osobama posvećenoga života, ponajprije našim starim redovnicima i redovnicama. Oni su izdržali. I još uvijek se drže. Oni su primjer živoga svjedočanstva za Gospodinovu nazočnost u svijetu. Molimo da ne posustanu, molimo ujedno i za nova zvanja. Poziv na povrat prvoj ljubavi vrijedi trajno. I za njih vrijedi da su prema Isusovoj riječi izabrale bolji dio (usp. Lk 10,42).
Izabrale su te osobe onoga koji ih je pozvao i koji će ih u svome kraljevstvu proslaviti. Izabrale su onoga koga nam Njegova Majka svakodnevno pruža da ga stavimo na svoje grudi kao starac Šimun i proročica Ana. Da ga uzmemo u naručje, da ga uzmemo u hram svoga srca. Otkrili su i izabrali ono blago na njivi života. Nije to zlato ni dragulji, biseri, nego je to živa osoba. Ona doduše poziva na uski put, ali uvodi u širinu života koja nikada ne prestaje.
I ne zaboravimo nikada. U svakoj euharistiji događa se susret sa živom osobom. I imajmo na umu da se u bogoslužju događa daleko više nego u glavi, u mislima. A starac nas Šimun svojim labuđim pjevom poziva da svaku večer, prije nego usnemo, zajedno s njim priznajemo kako su oči naše vidjele Spasenje – Svjetlost na prosvjetljenje naroda – i slavu puka tvoga Izraelova. To je Krist Gospodin. Hvala mu!
