15.4 C
Međugorje
29.09.2222.

Biblijska poruka 21. 9. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sv. Matej – apostol i evanđelist

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 9, 9 -13

Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.

Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«

A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«


 

Matej, prema predaji pisac prvoga Evanđelja, bijaše carinik u Kafarnaumu, najvjerojatnije u službi kralja Heroda Antipe, a time posredno i rimske okupacijske vlasti. Prema Markovu Evanđelju on je “Levi, sin Alfejev”, inače u nabrajanjima naziva se jednostavno “Matej”. Hebrejsko ime koje bi značilo „Božji dar“. Zbilja, dar Božji Crkvi jer nam je ostavio radosnu vijest o Isusu Kristu, svoje Evanđelje.

Na Isusov se zov smjesta odazvao i odmah priredio u svojoj kući veliki svečani objed za Isusa, učenike, ali isto tako ostale rubne, periferne pojave, carinike i grješnike, tako da je Isus prisiljen odgovoriti farizejima, da je došao pozvati grješnike, a ne pravednike. Bolesnici, ne zdravi trebaju liječnika. Nakon Duhova propovijedao je Evanđelje u Etiopiji, među Partima i Perzijancima, a zemni mu se ostatci štuju u Italiji, u Salernu.

Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Isto to bijaše s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve te pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!”

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog zašto je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao kad velike vode provale branu. Jer da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putevima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati! Nije život u onome što čovjek ima ili posjeduje, nego što on u biti jest.

Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao i bankrotirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju tjeskobu i bol. Isus je imao pronicljivo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).

Za takve je Isus imao srca i sućuti. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je pritiskao. „Naši nas prijestupi taru, ti ih pomiruješ“, veli se već u Starom zavjetu, u psalmima. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliki banket, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja – Levija.

Matej, socijalno izopćen, u društvu nepriznat, u službi rimske uprave i vlasti, koji je pomagao da se okupacijska sila održi u Palestini, iskoračuje iz uhodanoga. Iznutra je nezadovoljan i nesretan, gotovo kao gubavac, izopćenik, paraliziran svojim zvanjem susreće u Isusu osloboditelja, na sablazan svih onih pravovjernih i čistih. Ali Isus traži izgubljeno, i ovcu, i novčić, i izgubljene sinove Izraelove…  Došao  je potražiti i spasiti sve što bijaše izgubljeno, zalutalo.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne