Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 19,41-44
Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«
Nakon Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, gdje su mu svi klicali i veličali te slavili Boga Izraelova, slijedi teška Isusova riječ upućena njegovu ljubljenome Gradu, potom riječ o Hramu, o mjestu i vremenu, o narodu koji nije prepoznao vrijeme kad ga je sam Gospodin pohodio. Isus sa bezdanim žalom u duši misli na minulo vrijeme milosti, godine kad je sam Bog pohađao svoj narod, kad ga je preko njega, Isusa iz Nazareta poučavao, činio znamenja i čudesa. Sad je to vrijeme čudesa netragom nestalo. Vrijeme je zauvijek minulo. Kairos propušten. Zadnje se čudo dogodilo na onome slijepcu iz Jerihona koji je progledao i zaputio se za Isusom. Ono bijaše znak i poruka za sve. Sad još samo slijedi Isusova smrt kad će mu drugi zatvoriti usahle oči koje su širile mir i blagoslov.
Isus pretkazuje kako ne će zasjati slava Gospodnja nad svetim gradom jer odgovorni u narodu nisu prepoznali vrijeme pohoda. Jeruzalem će biti izručen na milost i nemilost poganima koji će ga srušiti, spaliti, svetinje pretvoriti u prah i pepeo. Svojim tužnim, melankoličnim riječima kontrastira Isus učenike i narod koji mu kliče. Balada iz Isusovih usta.
Narod je propustio prigodu da postigne i stekne mir, a mir je smisao svih mesijanskih obećanja. Jeruzalem je slijep za trenutak Božjega pohoda. Namjesto pohoda, slijedi pohara i pustošenje. Isus rabi tipični rječnik ondašnjih vojnih pohoda, opkoljavanja i gušenja života u opkoljenu gradu dok se ne preda na milost i nemilost osvajaču.
Sud, presuda, kazna – na što misli Isus? Nije li svjetska povijest istodobno redovito i svjetski sud, sud svijetu. Ne kažnjava li se svako zlo, svaka suluda radnja i djelovanje već u samoj sebi? Sve ima uzrok i posljedicu, i dobro kao i zlo. Povijest je nepregledni i nerazmrsivi splet i koloplet uzroka koji već u sebi nose posljedice, i učinaka koji postaju nekim nutarnjim automatizmom uzroci trajno novih nevolja i nedaća po ljude.
Ne znamo je li blagostanje kazna ili dobrobit, kad se uzme što se sve u određenom surječju zbiva, a isto tako nije uvijek jasno je li nesreća zbog čovjekova dobra, je li neka teška bolest možda milosno vrijeme, kad se čovjek može prepustiti Božjem vodstvu i spoznati Božju ljubav. Upravo kao što ni u životu pojedinca ne možemo reći da su siromaštvo i bolest kazna, a blagostanje nagrada. Bolest može biti blagoslov, a bogatstvo i blagostanje propast pojedinca i cijele obitelji. Za neke je bolest nešto kao osmi sakrament.
Narod se iznevjerio Božjem pozivu, povjerenju, Savezu. Trebamo imati na umu kako u Židova nema evolucijskoga procesa od mnogoboštva prema jednoboštvu, nego imamo velike, nedostižive likove poput Abrahama i Mojsija koji su nositelji objave te je prenose narodu kao poziv i ponudu. Bog je izravno zahvatio u povijest svoga naroda, Bog sklapa sa svojim narodom Zavjet, a ono što povijesno slijedi trajna je borba između čistoće vjere i utjecaja okolnih, mnogobožačkih naroda, stalna razapetost između vjere i nevjere, uspona i otpada.
Imamo alternativno stanje, vjeru ili nevjeru, imamo trajnu borbu između Boga objave, objave koju Bog Jahve nudi i religijske volje naroda koji objavu ili prihvaća, ili joj se zatvara i odbacuje je. I kao plod te borbe imamo povijest Izraela, njegove uspone i padove, vjeru i nevjeru, neprestani povijesni hod ususret novim spoznajama o Bogu.
U Isusu imamo zadnju Božju ponudu. Sad je vrijeme konačne odluke, hoće li se narod odlučiti za Mesiju ili protiv njega. Hoće li se podvrgnuti Bogu ili poći za prohtjevima, željama i požudama svoga srca. Hoće li poslušati riječi Mesije ili poći za svojom tvrdokornom voljom. Jeruzalem ne prepoznaje ono što mu služi miru i spasenju. Dovršava mjeru svoga neposluha prema Bogu, a kazna za to jest razaranje Grada.
Kakav samo dramatičan trenutak! Isus zna da je on Mesija i donositelj spasenja. Svjestan je kako je on ispunjenje svih obećanja minulih vremena, ne samo vjerskih nego i povijesnih te da se sva obećanja minulih vremena ozbiljuju u njegovoj osobi – a narod se zatvara. Ne može on nametnuti narodu svoju volju, odluka se mora roditi iz slobodna srca, odluka za spas ili propast. Bog se nikomu ne nameće.
Isus zna da mora umrijeti, ali će nakon toga uslijediti sud nad nevjerom naroda. Nakon suda slijedi narodno rasulo, raspršivanje Izraela cijelim svijetom, sa svim kobnim i pogubnim posljedicama koje će mu donijeti potonja povijest, sve do dana današnjega. Ali ne samo njima, nego i ostalima koji se o Izrael ogriješe. Jer nemoguće je nekažnjeno se ogriješiti o Izraela, kao ni o Kaina! To je obećanje s prvih listova Biblije.
Kakva samo ironija povijesti i sudbine! Može li biti veće boli i patnje nego kad netko nešto ljubi, a zauzvrat mora doživjeti kako su sva upozorenja i opomene, sve ponude i zabrane, svi savjeti i preklinjanja bila beskorisna, otišla u vjetar. Ništa nije moglo spriječiti prijeteću katastrofu koja se sručila na Sveti grad.
Predočimo sebi situaciju u kojoj i u koju izgovara Isus te riječi. On, beskućnik i siromašni rabin iz Nazareta, komu će do nekoliko dana presuditi Židovi i Rimljani, taj Isus izgovara riječi: Jeruzalem će propasti. Bit će zatrt i uništen jer nije njega prihvatio! Isto će se zbiti i sa svijetom koji njega odbaci. I mi smo u situaciji ododobnih Isusovih suvremenika. Suvremeno mišljenje potisnulo je misao na Isusa Krista i njegove riječi. Suvremeni se čovjek ne boji više ničega, pogotovo ne Boga. Njega je istjerao iz svoje svijesti i savjesti. Ne vjeruje taj suvremeni čovjek u Božju odmazdu, srdžbu, ne vjeruje kako Bog može prijetiti. I kazniti. Čovjek dovršava, dopunja mjeru svoga bezboštva, zaborava Boga.
Krivo je predočavati Isusa kao miroljubiva pacifista, nekakva feminizirana mirotvorca. Isus govori jasno o nasilju koje će uslijediti kad se odbaci njega i njegovu poruku koju je upravio svome narodu. Što ako je sve prekasno? A ovako oplakuje židovski povjesničar Josip Flavije razaranje Jeruzalema i Hrama za Vespazijana i Tita god. 70.
“Što se dogodilo, gdje je onaj … silni Grad, majka svega židovskoga roda? On, koji bijaše opkoljen i utvrđen tolikim mnogobrojnim zidinama, koji se zaštitio tolikim utvrdama i moćnim tornjevima te je jedva nudio dovoljno prostora za sve ono ratničko naoružanje? Što se dogodi s Gradom što imaše mnoge tisuće muškaraca koji su se borili za njega? Gdje nestade taj Grad koji je prema našoj vjeri služio kao boravište našemu Bogu? Iščupan je iz svojih temelja i uklonjen. Od njega je preostalo samo jedno sjećanje, naime, na ubijene i jedino još pamćenje obitava u njegovim razvalinama i ruševinama. Stari i bijedni te siroti muškarci sjede na pepelu Svetišta, uz njih nešto malo žena koje su pošteđene kako bi na njima iskalili svoju gnjusnu oholost”.
Sedamnaest dana opkoljavali su ga Rimljani, prekinuli dotok svega, hrane i vode, a kad su provalili u njega, rimski vojnici načinili su neopisivo krvoproliće među pučanstvom. “I kad rimska vojska nije imala više što ubijati niti pljačkati, kad nije bilo više ničega na čemu bi ti vojnici mogli iskaljivati svoj bijes… car je naredio da se sav grad i Hram sravne sa zemljom”. Time je konačno zapečaćena i Isusova riječ o Svetome gradu.
