Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 21,1-4
Kad Isus pogleda, vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: »Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše.«
Isusovo javno djelovanje svršava ovom zgodom u Hramu. Sa slikom bespomoćne i sirote udovice. Zanimljivost u Luke. Negdje na početku Evanđelja imamo Hram, u Hramu starca Šimuna i proročicu Anu, udovicu. Tako započinje Luka svoje izvješće o Isusu, pripovijedanje, pozivajući se na vjerodostojne izvore koje je pomno proučavao. Isus se ondje susreće sa svojim narodom u liku dvoje staraca, dok ovdje završava svoje javno djelovanje u Hramu, zgodom i slikom ove sirote udovice. Kao dvanaestogodišnjak on je u Hramu – gdje mu se dive – postavlja pitanja i nudi odgovore. Na udovici se najzornije uprizoruje onaj dio iz Isusova nastupnog proglasa u sinagogi u Nazaretu (Lk 4), gdje je zorno istaknuto i posadašnjeno da je njegovo poslanje također i u donošenju Radosne vijesti siromasima (4,18).
Siromasi i udovice veliki su povlaštenici u kraljevstvu Božjem; upravo se na njima odčitava zašto se siromasima naviješta Radosna vijest i tko su ljudi pojedinci koje Isus traži i koje Isus zauzvrat traži. To su oni životno prikraćeni, u svemu zakinuti, ali su s druge strane obdareni nutarnjom slobodom, raspoloživošću, nenavezanošću ni na što, osim naime na jedno, na Boga.
Za Boga oni su spremni dati sve, jer samo od njega očekuju spas i utjehu, on im je životna osovina. Ta nutarnja sloboda uskraćena je bogatašima pa zato i onoliki niz ‘jao’ iz Isusovih usta na račun bogataša i onih koji zgrću blago ovdje na zemlji. Problem blaga i srca također je neprekinuta melodija, cantus firmus, u Isusovim ustima. Životno je bitno ono što ima nutarnju trajnost, što je nerazorivo, neuništivo jer toliko puta naglašava Isus i rđu, moljce, kradljivce, otimače i sl., koji rastaču odnosno otimaju zemaljsko, kvarno i bezvrijedno blago.
Zanimljivo je da Isus prethodno uvodi u ovu zgodu s udovicom jedno ‘protuklerikalno’ upozorenje. Ne veli Isus da se čuvamo onih koji zavode na grijeh, da se čuvamo drumskih razbojnika, bandita, lopova, prevaranata, lažova, nego da se čuvamo onih koji dolaze u Božje ime, u dugim haljinama, neuprljanim, uglačanim, nastupaju snagom autoriteta dana navodno odozgor, a zapravo promiču svoje interese i vlastiti egoizam.
Čuvajte se onih koji govore o Bogu, a to što govore ne žive. Bitniji je život od nauka. Nauk može biti savršeno ispravan, a život naskroz promašen, nije li u skladu s naukom. Bog nije teološka umotvorina, niti se vjera sastoji od nešto vjerskih istina koje znamo izgovoriti naizust na satu vjeronauka. Ono što prakticiraju i čine pismoznanci i farizeji u Isusovo vrijeme ravno je krivotvorenju novca. Puštaju u opticaj lažne novčanice bez pokrića i jamstva. Govore, uče, nadugo i naširoko, tumače i izlažu Božju riječ, a zapravo je to sve puko praznozborenje, jedna velika krivotvorina koja u njihovu životu nema nikakva pokrića.
A za ilustraciju prisjetimo se one zgode kad je sveti Franjo prodao i jedinu Bibliju što su je braća imala za pomoć nekomu siromahu s riječima, da nije toliko bitno koje se riječi nalaze u Bibliji, već je važno koju sam Božju riječ i riječ iz Biblije osobno shvatio, životom prihvatio i utkao u svoj život. Zato je Franjo od svojih tražio da žive Evanđelje ‘sine glossa’, bez suvišnih dodataka ali odbitaka, tumača, privjesaka, umetanja. Bog ne traži naš ‘sitniš’, ni otpad, kao što veli Evanđelje. Nemoguće je njega potkupiti bilo čime.
Ljudi se ravnaju prema principu ‘do ut des’, dajem da bih nešto zauzvrat primio. Čovjek bi htio stupiti i s Bogom u trgovački odnos. Danas otprilike u ovom stilu: Naručiti koju svetu misu, zapaliti svijeću, učiniti zavjet (u materijalnom obliku), podići kapelicu pored puta ili u kućnom dvorištu, e da bi Bog izlio na mene svoj blagoslov. Sve je to daleko lakše nego stati pred Gospodina, moliti sat vremena predano, stopiti se s njime i predati mu se cijelim svojim bićem.
Nije pitanje ni problem koliko i što tko daje, koliko je tko objektivno spreman i sposoban dati, nego je pitanje osobe i spremnosti: Što mene moj dar košta? Dajem li od srca ili od svoga viška? Dajem li zadnje, od svoje neimaštine, ili od onoga što je ionako negdje određeno kao hramski doprinos. Prethodno je Isus žestokim i groznim riječima napao one koji ‘proždiru kuće udovičke, pod izlikom dugih molitava, šepireći se kao paunovi u dugim haljinama’ (usp. 20,47). Ti bogataši imaju na svojoj savjesti ove siromahe i udovice. Oni i one su žrtve njihovih ‘žrtava’ i ‘prinosa’.
Zato Isus za zorni primjer uzima udovicu. Ova udovica iz Evanđelja nema što izgubiti pa je stoga spremna i sposobna izručiti sve Gospodinu. Sposobna je na savršenu ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Ona živi od Božje ljubavi, i spremna je za Boga dati sve. Treba upravo to, da svatko od nas na vlastitoj koži do kraja osjeti, koliko smo ovisni, nezaštićeni, potrebni drugih, pa da budemo jedni drugima i Bogu posve bliski.
Čovjeku treba tvarna, materijalna pomoć, ali mu daleko većma treba toplo srce koje ljubi, koje se daje. Ako što daš, daj sa srcem. Ne od viška! Udovica daje svoj dar iz čiste ljubavi. Moralo bi biti i u našemu životu gotovo naravno, činiti sve iz ljubavi i za ljubav. Nije bitan iznos koji se daje, nego spremnost na sebedarje. Da(rova)ti samoga sebe!
Ni kod Boga ne vrijedi iznos, ne vrijede papiri ili mjenice s pokrićem ili bez njega, nego nutarnje raspoloženje. Odlučujuće je ono što je Isus rekao i onom bogatom mladiću koji je u životu bio krajnje korektan opslužujući sve zapovijedi (Mk 10,21): „Rasprodaj sve što imaš, razdaj to siromasima pa onda dođi i slijedi mene!“
Znamo da je veliki pisac Tolstoj bio bogati grof i veliki vjernik, trajno u prijeporu s crkvenim establishmentom. Veleposjednik. I praktični kršćanin. Redovito je išao na bogoslužne obrede u crkvu. Nakon jednog pohoda crkvi neki je prosjak pred crkvom prosio milostinju. Grof se mašio za džep da mu udijeli koji novčić. Na svoju žalost i razočaranje, kod kuće je bio zaboravio lisnicu, tako da uza se nije imao ništa, ni jedne kopjejke.
Sagnuo se potom prema siromahu i rekao mu: “Dragi brate, nažalost nemam ništa uza se. Dat ću ti drugi put”. Siromašni prosjak je ozarena lica pogledao plemića i presretan rekao: “Grofe, ne treba mi ništa. Dali ste mi sve kad ste me oslovili s ‘brate'”.
Ona udovica ide kući praznih ruku, bez igdje išta, jer je i svoje zadnje ostavila u Hramu, a ovaj bogati grof ide doma obogaćen, jer je stekao brata u siromahu. Nova kakvoća vjere i života iz vjere! To je ono na što Isus u konačnici smjera. Položiti sve u Očeve ruke koji daje svoje darove (‘sunce, kišu’, i sve ostalo) bez razlike dobrima i zlima, vjernicima i nevjernicima, pobožnima i „bezbožnima“.
