3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 27. 8. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Biti pozvan – a ne ući na svadbu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 25,1-13

Reče Isus svojini učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«


 

Usporedba o deset djevica, pet mudrih i pet ludih dobro nam je znana. U cijeloj zgodi nisu bitne djevojke koje su pošle na svadbu, nego je bitan lik zaručnika – zapravo Sina Čovječjega te je naglasak na spremnosti poći mu ususret, slijediti ga, ne polovično, nego cijelim bićem.

U usporedbi su i mudre i lude pozaspale, dakle sve one nisu bile dovoljno budne. Zaručnik – gospodar – dolazi za sve iznenada, u noći, neočekivano. Jedne stoje s praznim svjetiljkama, druge pak imaju zalihe, njihove svjetiljke imaju dovoljno ulja u pričuvi.

O čemu je zapravo riječ kad se ovdje govori o razboritosti, razboritu postupanju, uzeti sa sobom i ulje? O tome se Isus ne izjašnjava. Mi ne znamo što označuje ulje u prispodobi, na što Isus sa slikom ulja smjera.

Usporedba ulijeva strah i jezu. Ostati u noći vani, ispred zatvorenih vrata, ne moći unići, a biti pozvan na svadbu. Je li to spojivo s Isusom koji govori o dobrome Ocu koji sve ljubi, pred kime ne treba imati straha? Komu trebamo i moramo pristupiti čistim, djetinjim povjerenjem? Ipak su ovo teške Isusove riječi. Odnose se vjerojatno na ljude koji se nikada nisu odlučili živjeti punim životom, koji su u strahu od svega, koji su se zakopali u svoje rovove ili krtičnjake.

S jedne strane nam je neshvatljivo kako Isus govori u Govoru na gori da se ne moramo brinuti za sutrašnji dan, kako se trebamo prepustiti Providnosti, kako se Otac nebeski brine i za vrapce i poljske ljiljane, a ovdje čak zapovijeda da se treba i mora biti spreman, unaprijed se dobro osigurati, opskrbiti dostatne zalihe, pripremiti sve dobro.

On koji govori o nesebičnom darivanju, sebedarju, ističe ovdje sebičnost ovih mudrih djevica koje guraju druge u zaborav, koje ostaju pred vratima, pred kojima su se zalupila vrata. I nikada im se ne će otvoriti.

U životu postoji jedno grozno i strašno: kasno, prekasno. U prispodobi se i zaručnik ponaša neodgovorno. On kasni i na njemu je krivnja što se dolazak otegnuo dugo iza pola noći. On se s društvom veseli, slavi svoju „momačku večer“, do kasno u noć. Namjesto da prizna svoju krivnju, on one djevojke ostavlja pred vratima, u noći i mraku, da se mrznu. Rekli bismo krajnja sebičnost i neodgovornost.

Ne znamo u kojim je okolnostima izrekao Isus ove riječi. Ali postoje teške riječi koje je uputio svojim suvremenicima nakon početnoga oduševljenja za njegovu osobu, njegove riječi i djela. Prigovarali su mu zašto ni on ni njegovi učenici ne poste. On ih upućuje na sliku svadbe kad je nemoguće postiti. Ako je i dok je on tu, ako je Bog blizu, onda nema koristi bičevati se, izobličavati lice čineći pokoru. Sad je vrijeme svadbovanja, ispunjenja, slavlja, sad treba vladati oduševljeno raspoloženje, Gospodin je tu.

Zatim imamo i teških riječi protiv gradova u kojima je činio većinu svojih čudesa, a ipak se nisu obratili. Mislimo na Kafarnaum, Betsaidu, Korozain. Teže riječi upućuje njima nego poganskim gradovima ili čak Sodomi i Gomori. Mjesta Isusova djelovanja su se odvratila od Isusa. Isus se posvema razočarao u njima. Oni su napustili bilo kakvu nadu da bi se išta moglo bitno s njima promijeniti.

Isus nam želi poručiti: Pred Bogom nema polovičnih stvari. Pred njim se svatko mora odlučiti unići u rizik. Nemoguće je plesati između životnih polovičnosti i neodlučnosti. Isus ne podnosi osrednjost!

Što bi htio Isus poručiti i nama, zapravo slušateljima svih naraštaja? Ima nade! Makar se dolazak zaručnika otegao u duboku noć, on će doći. Svadbena će se svečanost održati. Nemojte se u nadi iznevjeriti. Nada je ujedno i razlog vaše radosti. Ne znamo trenutak kad će se ta nada ispuniti, kad će se dogoditi ono čemu se nadate, ali je važno izdržati. Za to treba dugi dah, žarko srce koje ljubi, trijezna glava koja razumno misli. To je poruka cijele Biblije. Ona je Knjiga velike nade.

U Isusovim riječima postoji ton koji je nerijetko nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti prekasno. O konačnom ishodu mojega života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”.

Moj posao, moj život, sve ovo što me snalazi u mojoj svakodnevici, u mome otužnom svagdanu, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji će doći suditi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmislenost moga života i djelovanja. A mogućnost promašenosti dana je kao u školskoj zadaći: Prelijepo napisano, ali promašena zadana tema! Kad je jednom životna priča i roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.

Ulje u ovoj Isusovoj prispodobi nije nikakav potrošni materijal, nego je ono znamen čovjekove spremnosti da čovjek cijeli svoj život usmjeri prema Evanđelju i Isusovoj osobi. I nije to stvar samo za neke prigode, za blagdanske ili nedjeljne svečanosti, nego je to trajna zadaća: Usmjeravati se prema Gospodinu, biti u njega zagledan.

Riječ je o mojim osobnim iskustvima s tom jedinstvenom osobom. Samo tako ne ću izgubiti strpljivost poput ovih pet djevica koje bijahu nespremne. Svaki je trenutak silna milost rekao je židovski pisac i mislilac Elie Wiesel. Milost je biti pozvan na svadbu, ali biti uvijek budan, dijeliti s drugima radost i nadu. Čime napuniti svoje posude? Naši su resursi Biblija, Sveto pismo, bogoslužje, sakramenti.

Bonhoeffer, mučenik i teolog, piše iz tamnice, prije smaknuća: „Moramo se trajno, dugo i krajnje opušteno uživljavati, moramo ponirati u život, govor, djela, patnju i umiranje Isusa Krista da bismo spoznali što nam Bog obećaje i kako on to ispunja“. On je crpao iz nepresušna vrela i zato je mogao mirno otići na vješala. Ulje se ne dobiva besplatno, treba založiti, uložiti svoj život. Nema jeftine milosti. Treba imati dovoljno zaliha za zle dane… Za nas još nije prekasno kao za one nerazumne djevice.

Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, nego trajno iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, nego ići prema uviru i cilju cjelokupne povijesti koja je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu.

Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kojem su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina ili nedohod, nego hod sa sigurnim, izvjesnim ishodom.

Treba se spremati za taj veličanstveni finale, tu veličajnu olimpijsku završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja. Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko se nalazi na drugoj strani mosta. Odnosno znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi.

Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju toga trenutka, kada i u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva rane Crkve bijaše: “Dođi, Gospodine Isuse! Maran Atha!

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne