Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 21,25-28.34-36
»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.«
»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka doći na sve žitelje po svoj zemlji.«
»Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Za blagdan svih svetih Franjevačkoga reda izabran je nadnevak 29. studenoga. To je dan kad je papa Honorije III. posebnim pismom, bulom-pečatnicom, odobrio Pravilo – Regulu svetoga Franje iz Asiza. Ono u temeljnim obrisima ocrtava i zacrtava put franjevačke svetosti i duhovnosti u svijetu i Crkvi.
U dvijetisućljetnom kršćanskom iskustvu razvijaju se različite škole kršćanske duhovnosti, potaknute uglavnom pojedinim velikim osnivačima i utemeljiteljima katoličkih redova. Tako imamo karmelsku, isusovačku, dominikansku, benediktinsku, franjevačku duhovnost, i tako redom.
Svima je dakako temeljno usmjerenje sam Isus i njegovo evanđelje. On je božanski Učitelj savršenstva i uzor. Za pojedine škole duhovnosti odlučujuće je i duhovno iskustvo samih utemeljitelja, ali umnoženo i oplođeno iskustvima svih onih koji su se tijekom daljnjih stoljeća nadahnjivali uredbama i smjernicama koje je pojedini utemeljitelj, po odobrenju Crkve, zacrtao.
Za Franju se može reći da mu je temeljna misao vodilja bila – A ja, Bože sačuvaj, da bih se ičim drugim hvalio ili ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je svijet meni raspet i ja svijetu (Gal 6,14). Ili onim drugim izričajem iz iste poslanice: Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist” (Gal 2,20). Franjo se do kraja skoncentrirao, usredištio na osobu Isusa Krista, u svemu što je poduzimao, Krist bijaše središte i okosnica.
Stoga Franjo u Pravilu i veli: Pravilo i život Manje braće jest: opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Dakle, radosna vijest Isusa Krista i o Isusu Kristu. Isus kao začetnik, autor Evanđelja, ali i kao sadržaj Evanđelja. On kao pralik koji nam se otkriva u evanđelju, prema kojemu treba da se i mi oblikujemo u evanđeoske ljude, štoviše, da se suobličimo slici Gospodina Isusa.
Evanđelje za Franju ne bijaše knjiga, slovo, nego sami Isus Krist. Pravilo nas obvezuje na Evanđelje ukoliko je u njemu sam Isus Krist – tj. slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista. Dakle, Isus Krist – cijelo Evanđelje – mi kao manja braća. Evanđelje je samo posrednik između nas i Isusa Krista. Ideal nije Evanđelje, nego sama osoba Isusa Krista.
Koliko je Franjo bio obuzet Isusom Kristom, najsnažnije nam je zapisao u svome Životopisu sv. Franje Toma Čelanski. Njome Toma popraćuje svoj izvještaj o Franjinoj smrti kad je puk spontano započeo proces njegove kanonizacije (1 Čel 115):
“Preblaženi otac Franjo… imao je izgled i oblik Serafa… Braća koja su s njime boravila znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu… O, koliko je puta za stolom za vrijeme blagovanja Isusa slušao, spominjao ili o njemu razmišljao. Gdjekada bi zaboravio tjelesnu hranu… Štoviše, mnogo mu se puta dogodilo da je idući putem razmatrao i pjevao o Isusu te bi zaboravio smjer puta i sva je počela pozivao da s njime hvale Isusa. I kako je po izvanrednoj ljubavi Isusa u svome srcu nosio i čuvao, bijaše više nego ostali njegovim znakom čudesno obilježen. Njega je zanesen izvan sebe promatrao u neizrecivoj i neshvatljivoj slavi kako sjedi o desnu Oca s kojim kao Sin Svevišnjega u jedinstvu Duha Svetoga živi… Sav je bio obuzet Isusom:
Isusa je nosio u srcu – Isusa u ustima – Isusa u očima – Isusa u rukama – Isusa je svim udovima tijela nosio.“
A sveti Bonaventura veli: “Pojavila se ljubav Boga, Spasitelja svih ljudi, u njegovu sluzi Franji svima poniznima i ljubiteljima svetoga siromaštva. Dok u njemu štuju preobilno Božje milosrđe, njegov ih primjer potiče:
– da se odreknu bezbožnosti i svjetovnih želja (Tit 2,12)
– te žive suobličeni Isusu Kristu
– neutaživom željom čeznući za blaženom nadom (Tit 2,13).”
Dakle, u svemu živjeti poput Krista, kristoliko.
Izvanrednom duhovnom, duhovskom pronicljivošću – očinskom, bratskom, majčinskom – sveti je Franjo u svojoj braći, uza sve njihove nesavršenosti, otkrivao odlike kojima se i sam osjećao obogaćen, te je sveudilj za njih blagoslivljao Božju darežljivost.
Znao je reći: “Onaj je dobar manji brat koji slijedi način života i posjeduje osobine ove svete braće:
vjeru brata Bernarda, koji ju je posjedovao u savršenoj mjeri, zajedno s ljubavlju za siromaštvo;
prostodušnost i nevinost brata Leona koji je doista sjajio svetom čistoćom;
uljudnost brata Anđela koji je bio prvi soldat što je unišao u Red i bio je urešen svakom vrsti plemenitosti i dobrostivosti;
lijep izgled i prirođeno plemenito vladanje brata Masea, zajedno s kitnjastom i pobožnom rječitošću;
uznesen duh kontemplacije koji je resio brata Egidija u najvećem savršenstvu;
krjeposnu i ustrajnu djelatnost brata Rufina koji je bez prekida molio, pa i u snu, pa ako je bio čime i zaposlen, uvijek je duhom bio s Bogom;
strpljivost brata Junipera koji je dopro do stanja savršenoga strpljenja, zajedno sa savršenim odricanjem od vlastite volje što nikada nije gubio iz zrenika, i uz silnu želju nasljedovati Krista putem križa;
tjelesnu i duhovnu snagu brata Ivana koji je u svoje vrijeme bio najjači čovjek;
dobrotvornu ljubav brata Ruđera čiji je život i govor bio sam žar dobrotvornosti;
brižljivost brata Lucida koji je bio sama aktivnost, ali nije nigdje htio ostati više od mjesec dana, pa i kad mu se negdje sviđalo, rado je to mjesto napuštao govoreći: Nemamo ovdje stalnoga boravišta nego na nebu” (SP).
