-6.6 C
Međugorje
26.01.2222.

Biblijska poruka 31. 12. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sedmi dan Božićne osmine

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 1,1-18

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca– pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu, on ga obznani.


 

Veličanstveni uvodnik u Ivanovo Evanđelje, upravo kao što su veličanstveni i portali na velikim crkvama, prvostolnicama. Čovjek treba unići u zdanje, u tajnu Osobe, tajnu Isusa Krista kroz velebna, veličanstvena vrata i onda se diviti zdanju – Hramu, osobi u kojoj je sama Božja Slava.

Ovo smo Evanđelje čuli na sami Božić, u dnevnoj svetoj Misi. Nema tu više ni Betlehema, ni štale ni životinja, ni pastira ni anđela, sve je zavijeno u nekakav neobičan rječnik, u veličinu tajne samoga Boga. Nema ovdje govora o Djetetu ni Majci, nema onoga što Božić čini Božićem, nego je ovo uzvišeni, teološko-filozofski rječnik kojim se želi osvijetliti Isusova osoba, iznutra i izvana. I ovdje je govor o svjetlu koje svijetli u tami – kao u betlehemskoj noći. Govori se o Božjoj slavi koju možemo promatrati u tajni utjelovljene Riječi kao milost nad milostima. Dade se tu naslutiti i betlehemska spilja jer se govori o dolasku k svojima koji ga ne primiše, ne bijaše za njega mjesta u gradu ni svratištu.

Kad se dobro promotri, ne govori ovaj Proslov ni o čemu drugome nego o dolasku Boga među nas, samo iz druge perspektive, s drugoga zrenika. Dok Luka i Matej u svojim spisima pripovijedaju Isusove zemaljske početke i zemaljsku povijest, te otvaraju kroz tu povijest pristup u Isusovu osobu te Božje djelo u njemu, dotle Ivan – s nebeskih, orlovskih visina – promatra tajnu Boga od vječnosti. Orao i jest simbol toga evanđelista. Taj se Bog utjelovljuje u vremenu, uzima tijelo i krv običnoga čovjeka, u Isusovoj osobi.

Matej i Luka nabrajaju nam imena iz Isusova rodoslovlja koje jednom seže do Abrahama a u Luke do Adama i samoga Boga. Ovdje imamo u Ivana Isusovo rodoslovlje iz same vječnosti. Bog je ishodište Logosa, Riječi, Isusa Krista.

Ovaj Proslov sadrži bitne riječi, zapravo sadržaj cjelokupnoga Božića i vremena oko Božića: „I Riječ je tijelom postala i među nama prebivala“. Na Božić ne slavimo rođendan bilo koga čovjeka, bilo koje ljudske veličine, a bilo ih je kroz povijest velik broj. Ne slavimo ni tajnu djetinjstva, tajnu malene djece koja nas zadivljuju, kojima se divimo, njihovoj čistoći, nevinosti, otvorenosti, svim mogućnostima koje su u njima pohranjene, u kolijevku položene.

Pa i to nepotrošeno i nevino jednom će ocvasti, nestati, postat će plijenom smrti. “Riječ je tijelom postala” – ovo je Dijete Božji Sin. To nam govore riječi Ivanova Proslova. Bog je među nama, stupio u zajedništvo ljudske sudbine. Povezao se sudbinski s čovjekom, to Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, i ostao čovjek.

To je poruka Božića, temeljna misao kršćanstva. Vječni je SMISAO među nas, postao jedan od nas da ga možemo doticati, gledati. Ono što ovdje Ivan naziva Logos, ‘Riječ’ dade se prevesti i s riječju ‘smisao’. I Smisao je postao čovjekom. Taj pak smisao nije puka ideja, nego nama okrenuto Božje lice. Smisao postaje čovjekom u Isusu Kristu, postaje Sinom živoga Boga.

Mnogi će reći: Odveć lijepo da bi bilo stvarno. Ovaj Smisao upustio se u borbu protiv besmisla života i povijesti. Bog nije neko daleko biće, nepristupačna misao ili ideja, nego je taj Bog postao u Isusu jednim od nas. Krajnje blizak. Ima za nas vremena. Ako pak nema Boga, kako tvrde ateisti, onda nema ni svjetla, onda je zemlja prljava i mjesto tragedije.

“K svojima dođe – njegovi ga ne primiše”. Često nam je naš prkos draži od Božje ljubavi i dobrote, preponosni smo da bismo nešto primili iz tuđe ruke. Zatvaramo se u sebe. Naša nas oholost priječi prihvatiti Boga, naša oholost zalupljuje vratima pred Bogom i čovjekom. Nalik Herodu i njegovoj jeruzalemskoj družini koja se ne želi zaputiti prema Betlehemu. Bog dolazi potražiti svoje, a njegovi ga odbijaju, odbacuju. Biti Božja svojina – to je ljudski rod. Kad bismo ga primili, morali bismo se promijeniti.

Dolazi kao nemoćno dijete, ne kao moć, vlast, kao mudrost, da nas porazi, nego kao dijete da nas obdari ljubavlju. Želi ne našu kapitulaciju nego našu uzvraćenu ljubav. Dogodi li se to, doživjet ćemo njegovu slavu i moć na samima sebi. “Vidjesmo slavu njegovu” – čuli smo u završetku Proslova.

Slavu su vidjeli pastiri koji su se vratili od Novorođenoga svojim stadima, slavu su vidjeli mudraci s Istoka koji su došli pokloniti se Isusu. Slavu su njegovu vidjeli učenici koji su s njime boravili, s njime sve dijelili, a on im otvarao srca i oči za svoju osobu. Objavi Isus svoju slavu za svadbe u Kani Galilejskoj i učenici povjerovaše u Njega!

Tko vjeruje, on vidi. Jesmo li vidjeli, progledali? Ili smo možda ostali slijepi. Dobro je vidio sveti Franjo kad je upriličio prve jaslice u Grecciu te kad je dijete zaživjelo na njegovim rukama. Tim je htio dati svima znak: Započeti ondje gdje je započeo i Isus svoj život. U siromaštvu, izvan grada, u ostavljenosti.

Sveti Franjo htio je napraviti mjesto Gospodinu u svome srcu. Želi iskustvo staje, siromaštvo jasala. Nebo kao krov nad glavom, a tvrda zemlja kao tlo pod nogama. Jedno sa stvorenjem i svojim Bogom. Imao je u svome životu mjesta za Isusa i zato je postao i ostao do danas velik, nenadmašiv. Takvi su svi koji prime Gospodina Isusa u svoj život.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne