3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 4. 10. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveti naš otac Franjo

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 10, 25-37

Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«


 

Nema okretanja desno ni lijevo!

Mi iz franjevačke obitelji imamo znani prizor iz života svetoga Franje. Trenutak kad vraća pred biskupom na gradskom trgu u Asizu novac svomu ocu zajedno s haljinama koje nosi. Ostaje, na zaprepaštenje svih nazočnih, gol. Biskup ga zaogrće. Dosada sam oslovljavao  svoga oca Bernardonea ocem, odsada ću govoriti samo jedno: Oče naš koji jesi na nebesima.

Stoji pred svima doslovce bez igdje išta. Sve je s njega spalo, sve ljušture i okovi, svi oklopi kojima bijaše okovan, sva vanjština; bogate haljine, sav očev novac, prema standardima svijeta. Kao i onaj upravitelj. Ostaje bez sredstava za život.

Nije više Franjo sin bogata trgovca, nije klerik, nije svećenik, nije redovnik, nije monah, ne živi ni u kojoj opatiji, nije obrtnik koji bi svojim rukama i umijećem znao privrijediti za život. U očima ljudi i ovoga svijeta on je nitko i ništa. Upravo to, nitko i ništa! Nije čak ni prosjak u običnom smislu riječi. Ali je on jedno: Dijete Božje, sin Božji. Sin nebeskoga Oca.

Iskusio je to u dubini svoga bića i stoga može sve ljudsko i zemaljsko odbaciti. Ništa ga više ne veže uz ljudske obzire i standarde. Odsada Franjo zna tko je i što je, što mu je govoriti, što činiti, kako postupati, kako živjeti.

Nisu to više prazne fraze koje je naučio iz katekizma, na vjeronauku, ili pak za studija, na teologiji. Stoga može započeti svoju misiju u svijetu. On je novi, preobraženi, želi preobraziti, promijeniti svijet, prema mjeri Isusa Krista, Evanđelja. Ni Isus nije imao gdje bi naslonio glavu. Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda, a Sin Čovječji nema nigdje ništa, beskućnik, koji nije imao gdje ni umrijeti.

Rodio se u tuđoj staji, u jaslama, umro negdje između neba i zemlje, na ukriženim gredama. Cijeli je svijet Isusov, jer ga je s križa obujmio! Tako je i s Franjom. Stekao je spoznaju da je dijete Božje, da je u osobi varnica, iskra, potom i vatra koju je Duh zapalio, da je oganj koji ga je odvojio od obitelji, ali je postao magnetom.

Počeo je druge privlačiti, zapaljivati, prenositi iskru na istomišljenike. Nije odsele Franjo upućen ni ovisan o stavu i mišljenju mjesta, susjeda, ljudi. Njemu je svejedno kako ga nazivaju; rugaju mu se, ismijavaju ga da je luda, da je skrenuo, „prolupao“, „pukao“, „šenuo“. Djeca se nabacuju blatom na njega, ismijavaju ga, sažalijevaju. Upravo kao i u Isusa kad su njegovi ukućani i rodbina govorili da je „izvan sebe“.

Nutarnji žar daje Franji sigurnost, samostalnost, stamenost, postojanost. Nema više u njega kategorija ni predodžaba spram veličine i malenosti, bitna i nebitna, značajna i beznačajna, važna i nevažna, bogatstva i siromaštva.

Franjo je odsada jači i snažniji od svoje okoline jer se ‘uštekao’, priključio na Božji energetski izvor, na Božju ‘centralu’ iz koje crpe snagu, energiju. Njega, Franju, društvo više ne zanima niti ga ono definira svojim mjerilima, ne ‘kategorizira’ niti određuje, nego Franjo sebi i svojima zadaje i postavlja evanđeoska mjerila i kategorije.

Franjo doslovce mijenja društvo! I to u Isusovu smislu i zamisli, prema nacrtu i nakani samog Evanđelja. Franjo je ‘drugi Krist’, Alter Christus. Franjo svojim stilom mijenja postojeće stanje u društvu, utiskuje svemu neizbrisivi biljeg, pečat Isusa Krista, Raspetoga, i Evanđelja.

Djeluje ‘prevratnički’ u Isusovu smislu.

I mi smo djeca Božja, Božji sinovi i kćeri. To nam se govori od trenutka krštenja, od malih nogu, od djetinjstva. U svakome od nas počiva i postoji upravo taj Franjin, franjevački potencijal, podmetnuti svoja leđa da se Kristovo zdanje ne sruši. Svjedoci smo teška i stalnog urušavanja Kristova zdanja, poglavito na Zapadu, ali i u nas.

Franjo je otkrio blago u siromaštvu. Koji paradoks! Na nama je otkriti pristup tomu blagu. Ali je prvi korak onaj što ga je učinio mudri, razboriti upravitelj, kad se suočio s neizbježivim i neodgodivim pitanjem: Tko sam ja kad sva uporišta u mome životu prestanu biti uporišta, kad ostanem bez igdje ičega? Kad se suočim sa zadnjim pitanjima svoga života?

Tko sam ja zapravo pred Isusom Kristom komu mi je polagati račun? I nakon otvorena i  poštena suočavanja sa sobom dati pravi, životni odgovor. Ako si zahvaćen Radosnom viješću, kraljevstvom Božjim, moraš se upravo na to usredotočiti, ostaviti sve druge misli, nakane, planove. Sve je to prošlost, iza tebe. Kad ostaviš sve, takav si prikladan za Božje kraljevstvo. Čovjek mora ostaviti prošlost iza sebe.

Sve obiteljske poveznice kidaju se kad se čovjek upusti u hod za Isusom. Isus svjesno izaziva – i sili nas da se pitamo, za koga ili što živimo i umiremo. Nemoguće je ići za Isusom, a očijukati sa starim, obazirati se na ono što je čovjek ostavio iza sebe.

Nedopustivo je u Isusovim očima polovično nasljedovanje gdje je čovjek raskomadan ipocijepan između novoga i staroga. Treba radikalna, korjenita odluka. Isus ne želi razlomke.

Isusov zahtjev, a ti me slijedi, poziv je na samostalan, neovisan život. Uzmi život u svoje ruke, ne daj se drugim voditi niti dirigirati. Uz Isusa treba ostaviti veze i lance, okove i strahove, osjećaje krivnje i blokade.

Isus je kao dvanaestogodišnjak iskusio rastanak s majkom i Josipom, i već se ondje vezao samo uz Boga – ‘biti u onome što je Oca mojega’, lišio se poveznica, veza i obveza. Isus oslobađa od zemaljskih navezanosti i čovjeka usmjerava posvema na Boga.

Red ili nered u društvu počinje u vlastitu srcu. Ako smo mi u redu, bit će i naš okoliš u redu, borba za čist okoliš počinje u vlastitu srcu. Ekologija srca!

Vidjeli smo primjer sv. Franje. On se radikalno usprotivio staromu načinu života, protuslovio cijelim svojim bićem, i potom, razvlašten, naziva “Oca nebeskoga” svojim ocem. Dramatičan rastanak kad se svega lišio i razgolio, postao do kraja slobodan. I prema naprijed usmjeren. Nema više trulih kompromisa ni očijukanja s prošlim.

Kao što Isus usmjerava svoj pogled, fiksira sebe na Jeruzalem, tako i onaj koji želi biti njegov, mora imati pogled usmjeren kamo i Isus. Nema okretanja desno ni lijevo, traženja lakših putova, krivina, zavoja. I samo će tako čovjek prispjeti na cilj – do Boga.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne