Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 1,29-39
Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Čime bi se dao ili mogao usporediti naš život? Redovito s krhotinama ili fragmentima od kojih smo sazdani, odnosno u koje smo razbacani. Površno živimo, površno gledamo, površno slušamo. Slušamo odasvud prazne krilatice i fraze, nerazumljive i nejasne. Uvijek nešto dira ili pogađa naš život, ali ne u bitnoj mjeri. Prepuni smo informacija, raspoloženja, mišljenja, pogotovo slika. Mladi nam satima bulje u mobitele, a ništa bolje nije ni sa starijima, pa čak i u društvu. Sve nas to kljuka, puni, svime tim se hranimo, gotovo smo nemoćni obraniti se protiv svih tih vanjskih utjecaja koji bitno utječu na naše duševno i tjelesno zdravlje. Prodire to u naš život sa svojim sadržajem i naš život poprima upravo sadržaje onoga što u sebe primamo.
Dobro je to znao Isus. Znao je da je čovjek uvjetovan svojom okolinom, da je čovjek poput velike antene koja prima u sebe sve što se oko njega zbiva, a da to istinski ne filtrira. Jednako kao što je čovjek primatelj, on je i odašiljatelj, uvijek imamo pred sobom zakon akcije i reakcije, u govoru, ponašanju, ali je i to sve fragmentarno, istrgano, nerijetko nesuvislo. Tako se stvara nezdravo ozračje, čovjek odrasta u nezdravoj okolini, i postaje onečišćivač.
Za razliku od nas, Isus kao integralna osoba, postaje i jest savršeni odašiljač. Iz njega izlaze pozitivne energije koje sve liječe, koje prelaze na druge ljude i svojom pojavom širi oko sebe, danas bi se reklo, pozitivu. On jest i ostaje zrcalo Riječi koja se u njemu utjelovila, nazočna Božja sveprisutnost i otvorenost za Nebo kao i za čovjeka. On svojom pojavom postaje zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, pomoćnikom u nevolji. On ne izgovara samo riječ, on jest Riječ, neponovljiva, autohtona, samosvojna, nezamjenljiva, jedinstvena. Osoba utkana u jednu jedincatu i jedinstvenu riječ, egzistencija formulirana i formirana jednom riječju.
Osoba koja je pronašla riječ i nju živjela, nije se dala nikim i ničim smesti ili odvratiti od svog poslanja. Riječ koja je postala likom i tijelom u osobi, u sebi je nadišao sve klišeje i kalupe. Riječ koja nije bila ni veća ni manja od njega samoga. Jer, u našem su životu riječi obično veće od nas, one nas nadrastaju, dočim se u Isusovoj osobi riječi srastaju, postaju jedno veliko Jedno i Jedan! On je u službi svoje jedne jedinstvene misije.
A mi ćemo postati ono što jesmo tek po tome kad se prepustimo do kraja riječi, poruci, kad se stavimo na raspolaganje onomu što od nas iziskuje ovaj što stoji naspram meni/nama! Kad se utjelovi riječ i u mome životu te postane moje poslanje, moja životna obveza i poruka onima s kojima živim i koji su mi kao osobe povjereni. Kad riječ utisne pečat svemu momu i oko mene, kad riječ počne mijenjati mene i ljude oko mene. Upravo kao što se to zbivalo s Isusom i oko Isusa.
Tu onda postoji realna opasnost da čovjek kad u sebe prihvati riječ ne postane fanatik riječi, zanesenjak, da ga riječ ne sažeže. U tome vidimo opasnost ideologija, fundamentalista, fanatika, svih onih koji iz čista zauzimanja za veće i bolje prekorače granice. Nu, i tu zavisi sve od toga s kakvom i kojom se osobom susretnem, koju riječ puštam u sebe, i komu dopuštam da prodre u moje biće. Komu dopuštam da postane sadržaj mog života, da probije moje začarane krugove. Ljudi koji su se susreli s Isusom mogu nam jasno posvjedočiti kako postoji netko naspram nas tko nam može podariti životnu riječ i po njoj preobrazbenu snagu.
Uz Isusovu snažnu riječ imamo u čitanju također i tematiku Isusove molitve. Isus je, jasno, kao i svaki vjerni Židov u njegovo vrijeme molio. Koji je bio sadržaj Isusovih molitava? Zacijelo ono što je naučio u obiteljskoj kući u Nazaretu, ali isto tako i molitve, odnosno poniranje u zbiljnost samoga Oca, koju je učio i naučio rastući u dobi, mudrosti i znanju u Nazaretu. Isusov stil molitve bio je zacijelo zagonetan i za same učenike koji su ga višekratno molili, ne bi li ih naučio moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike (usp. Lk 11,1).
Prije svoje muke moli za svoje (usp. Lk 22,32; Iv 17), moli za narod (usp. Lk 13,619), za djecu (Mt 19,13-15), pa čak i za same svoje krvnike (usp. Lk 23,34). Isusova molitva u Getsemaniju jasno nam kaže da to bijaše borba s Ocem i Očevom voljom (usp. Mk 14,32-42). Molitva mu i na križu bijaše prožeta molitvom psalama, te konačnim predanjem u Očevu volju. Pa ipak njegova molitva posjeduje i stanovitu posebitost, napose onaj hvalospjev Ocu što ga prenose i Matej i Luka (Lk 10,21 sl.; Mt 11,25 sl.). Imamo jasni odnos Oca i Sina pri čemu Isus na sebe primjenjuje atribut i odnos Sina, isključivost u odnosu na spoznaju Oca i njegove volje te kao konačnog Objavitelja, donositelja Božje Objave i Riječi.
Spram Isusove molitve i odnosa prema Ocu imamo uvijek pred sobom jednostavnost, pouzdanje, povjerenje, neposrednost kojom govori samomu Ocu i o Ocu. Matej prenosi molitvu Očenaša u surječju Govora na gori: Apsolutno prvenstvo koje treba da ima Bog u našem životu. Sve treba podrediti Božjem kraljevstvu i njegovoj pravednosti. Ta se pak pravednost ne očituje u proroštvima, čudesima, izgonjenju nečistih sila, već u jednostavnom činjenju volje Očeve (usp. Mt 7,21sl.). Kao što smo gore istaknuli jedinstvo Isusove osobe i riječi tako možemo naglasiti i ovdje jedinstvo Isusove osobe i molitve. To tvori jedno veliko jedno. Sve se stapa u jedinstveno i jedincato izgovaranje Očeva imena s Abba, Tatice!
Znakovito je ono iz usta učenika „svi te traže“! Zašto ga traže? Ljudi žele odgovor na svoja temeljna životna pitanja jer su čovjekov život i njegova psiha u biti uvijek isti. Netko je rekao kako je cijeli svijet za jednu znamenku ili veličinu manji od svih naših životnih upitnika. Problem diktature počinje upravo ondje kad više ne mogu pitati, već mi se rješenja silom nameću sa svih strana. Ljudi su dolazili Isusu s raznim pitanjima, upitnicima, problemima, bolestima. Tražili su rješenja koja im je velikodušno nudio.
Prisjetimo se njegovih poučaka, njegovih riječi i govora. Većina ljudi nikad nije naviknula pravilno pitati, pravilno se zapitati spram temeljnih životnih problema. Čovjek koji pita istresa ili prazni vreću vlastitih samostvorenih odgovora i stavlja se pod sud i pred sud drugoga koji ima bolja rješenja. Najgore je kad čovjek ima rješenje za sve i kad mu drugi ne treba u životu. Jer i vjera je put do Boga, put, a ne kuća u kojoj se može mirno i udobno stanovati. Čovjekov život je putovanje. Vjera je hod kroz život. n
Svijet je dolazio Isusu sa sasvim konkretnim pitanjima i potrebama. Sjetimo se onoga mladića koji je htio biti savršen i imati život vječni. Preko upitnika dolazi jasnoća i bistrina u moj život. Tek kad postavljam pitanja biva mi jasno tko je Isus u mome životu. Ako mislim da na sve imam prave odgovore, tada upravo nemam odgovora. Isus veli svojima kad ih odašilje: „Ne uzimajte, ne nosite sa sobom ništa“. Ama baš ništa. Zaboravite sve svoje teologije, filozofije, knjige, znanje. Sve ono što ste naučili ili tobože učili. Dat će vam se u tome trenutku što ćete govoriti!
Toliko puta Isus pita: Što ti hoćeš od mene? Ili pak: Vjeruješ li da to mogu učiniti? Ili pak: Što vele ljudi, tko sam ja? Ili jednom drugom zgodom: Kad vas ono poslah bez igdje išta, je li vam išta uzmanjkalo? (usp. Lk 22,35) Na drugom mjestu pita Isus Petra: Ljubiš li me, voliš li me? (usp. Iv 21,17). Već sama Isusova pitanja upućena pojedincima daju nam znati i naslutiti kako je on veći od svih naših odgovora.
Isus je istodobno i onaj koji je tražen, koga ljudi traže, ali i onaj koji postavlja pitanja i daje odgovore. Čovjek se mora spram njega odrediti. Isus je cijeli život bio i ostao veliki upitnik, velika zagonetka, živo pitanje, pa čak i u trenutku vlastite smrti. Ljudi su tražili Isusa. I danas ga traže. Traže ga jer imaju mnoga pitanja. Nemoguće je na njih odgovoriti i zato će biti i ostati čovjekov najveći problem dok opstoji na svijetu: Zašto moram živjeti s pitanjima i neodgovorenim od-govorima na vlastita pitanja. Osim jasno, ako se prepustim Isusu u njegovu vodstvu. Jer, on je imao i ima odgovor na svaki naš upit.
