20.8 C
Međugorje
12.08.2222.

Biblijska poruka 4. 6. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ljubiti Gospodina do mučeništva

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 21, 20-25

Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?« Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: .»Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«

Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.


 

Čuli smo jučer: Gospodin pretkazuje Petru mučeništvo. Daje mu odgovornost za povjereno stado i napućuje ga na put mučeništva. Zadnja riječ koju mu Uskrsli upućuje jest: “Ti mene slijedi!” – Kreni za mnom, a to će onda reći: I u mučeništvo, i na križ. Istu mu je riječ uputio Gospodin kad ga je prvi put pozvao zajedno s Andrijom.

Obojica su braće-učenika imala istu sudbinu, završili su na križu. Petar okrenut strmoglavce, glavom dolje, a Andrija na tzv. Andrijinu križu, u znaku slova “X”. Opasivati i voditi kamo ti ne želiš… Tko od nas nema pred očima kolone smrti nakon Drugoga svjetskoga rata, milijune po logorima, vođeni kao ovce, kao stoka, izgladnjivani, ubijani, kao roblje? Ili pak one slike iz najnovije povijesti, Vukovar, kolone prestrašenih, odvođenih u koncentracijske logore u Srbiju ili na Ovčaru, Manjaču, Stajićveo. Ili pak ove prizore iz rata u Ukrajini?

To je sudbina Isusovih učenika u svijetu. To Isus svojima pretkazuje. Voditi kamo ti ne želiš… Sudbinska zajednica, zajedništvo s Učiteljem. Raširiti ruke, nositi križ – to je konačna nagrada vjernom učeniku. Dijalog ljubavi i u ljubavi.

Petar je očito pomalo izazvan i iziritiran glede Ljubljenoga učenika, pa pita, što će biti s njime. Isus mu ne odgovara izravno, nego samo ponavlja: “Slijedi me!” Ti mene slijedi! Ljubljeni učenik nema imena. Za sva vremena, do Isusova ponovnoga dolaska, bit će unutar zajednice Ljubljenih učenika u kojima će biti prisutna savršena ljubav Isusova. Kad jedan umre, nastupa, dolazi i slijedi drugi, novi.

Kroz cijelu povijest bit će onih koji će biti utjelovljenje Isusove ljubavi. Prisjetimo se, Ljubljeni se učenik pojavljuje u trenutku Judine izdaje, kad Juda odlazi u svoju noć. On nema imena, svi mi predmnijevamo kako bi to trebao biti Ivan evanđelist.

Međutim, taj učenik može biti svatko. To je nakana pisca. Sve nas Isus do kraja ljubi, do vrhunca… Lik ovoga učenika koji je svjedok istine kao i osoba Duha Istine koji za Isusa svjedoči (usp. 15,26) najuže su povezani u Isusovu djelu.

I taj Ljubljeni učenik autor je ovoga djela – Evanđelja – koje ima trajnu vrijednost za Crkvu. A Crkva – to je kazano onim ‘mi vjerujemo’ – vjeruje u istinitost njegova svjedočanstva. To je znanje vjere i srca, ne glave. Na kraju i učenik koji je ovo zabilježio tvrdi kako sve knjige svijeta ne bi mogle obuhvatiti ono što je Isus učinio u svijetu.

Isus se ne dade ‘ukoričiti’, ‘uokviriti’, staviti među korice i okvire knjige i reći: ‘To je to, to je On’. Isus nadmašuje sve naše ljudske uradke, on lomi sve okove i veze, sve lance i pokušaje da ga se zbije u neke ljudske stezulje.

Nije on za knjige ni knjižnice, nije on tu da puni biblioteke i knjižare, da trošimo tintu, nego hoće da se ureže u srce svakomu pojedinomu. On je dinamika povijesti, on na nevidljiv način i danas djeluje. U svemu i posvuda je nazočno to nenadmašivo čudo Isusove osobe – Boga u čovjeku. On je tu da bude svijetu “svjetlo – radost – život”. Pavao će svojima poručiti da budu „živo Kristovo pismo – ispisano na mekanim srcima“. Kršćani kao živa knjiga, otvorena ljudima da je čitaju i iščitavaju (usp. 2 Kor 3,3-4).

Gospodin se sam predaje svojima, ne vežući se niti ograničavajući na vrijeme ili prostor. Njegova je blizina zajamčena za sva potonja vremena onima koji se okupljaju u njegovo ime, ma gdje bili i u ma kome vremenskom razdoblju. Isusovo ga blaženstvo izjednačuje s onima koji su imali sreću promatrati Gospodina na zemlji i nakon uskrsnuća u proslavi.

Jer, pitanje vjere, kako se ona rađa i prenosi, javlja se u svakom naraštaju. Nametao se taj problem i samom evanđelistu. On je svjestan da ne može prenijeti pokoljenjima ništa više od nekoliko stranica napisana teksta. Jedan omanji spis. I zato dodatak, kako sve knjige svijeta ne mogu obuhvatiti ono što je Gospodin činio i naučavao (Iv 21,25).

Pa zar je moguće ‘zbiti’ Gospodina Isusa među korice bilo koje knjige? Kako je moguće u takvu spisu sažeti sve što je vezano uz Isusovu osobu, kako je moguće s pomoću pisane riječi probuditi u drugima vjeru, ljubav, povjerenje, kako probuditi i zapaliti pouzdanje u uskrslog Gospodina?

Pitanje se postavlja i povijesno, ali i egzistencijalno, svakomu od nas. Kako i što činiti kad imamo pred sobom pojedince koji su, barem načas, kao mistici ili vidioci, bili uronjeni u svjetlost te one koji cijeli svoj život čame u tami i sjeni smrtnoj, koji nikako da ugledaju svjetlost dana?

Mislim da je upravo tu problem gornjeg evanđeoskog teksta i izvještaja. Je li moguće vjerovati nekolicini koji su zbilja doživjeli, iskusili svjetlost, bili do kraja uronjeni u za-zbilju, vanzemaljsku zbilju u susretu s Gospodinom? I koji su na kraju, svi odreda, dali svoje živote i posvjedočili svojom krvlju ono što su svojim očima vidjeli, ušima slušali, rukama pipali, osjetilima upijali (usp. 1 Iv 1). Isus se upisao, ne među stranice knjige, nego u srca ljudi, ne tintom ni na pergameni, nego Duhom Boga živoga.

Vjerovati njima  ili ne vjerovati? Moguće je, potrebno je, budući da se kroz cijelu potonju povijest jedno neprestano uzbiljivalo, obistinjivalo: Što se više kušalo Isusa umanjiti ili učiniti rubnom osobom, to je on sve više izrastao u svijesti onih koji su uza nj prianjali u sve veću Tajnu. Što više upitnika stavljamo pred ovaj jedinstveni lik, manje nam uspijeva protumačiti tako naglu preobrazbu onih koji su s njim živjeli u neustrašive navjestitelje i svjedoke, evangelizatore te je utoliko manje shvatljiva pretvorba, izrastanje ovoga putujućega galilejskog proroka i navjestitelja u središnju povijesnu pojavu.

Tu se stoga pred nas postavlja pitanje: Zavidjeti im ili prihvatiti Gospodinovu riječ o blaženicima koji ne vidjevši a vjeruju? U svakome od nas počiva u dubini bića dvojba spram Isusa. Svi bismo htjeli probiti zastore i zasune tjelesnoga i ograničenoga, zaroniti u duhovno. A Gospodin nas sam upućuje na svjedočanstvo Crkve koja je temelj i stup istine.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne