20.8 C
Međugorje
12.08.2222.

Biblijska poruka 6. 7. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Izbor i poslanje apostola

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 10, 1-7

Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’«


 

Evanđelist Matej ne donosi kronološki slijed događaja u Isusovu životu i djelovanju, nego on Isusove riječi i djela pokušava sustavno prikazati, poredati i svrstati. Kad se čita Matejevo Evanđelje, otkrit ćemo nekoliko velikih temeljnih govora. Prvi govor bijaše onaj Govor na gori, proglas o ustroju kraljevstva Božjega. U ovome – desetom poglavlju – imamo drugi Isusov veliki govor upućen učenicima. To je njihov „uputnik“, itinerarij, ili pak kurikulum, kako bi se danas popularno reklo.

Riječ je o tome što znači biti Isusov učenik, što znači biti pozvan i poslan. Isus izabire između množine učenika dvanaestoricu – poimence ih Matej nabraja. Nekima Isus čak i ime mijenja. Biti apostol znači biti poslan, biti misionar, izaslanik, emisar Isusa Krista u svijetu. Isus im daje ovlasti i u riječi, ali i na djelu. Svoje djelo u svijetu polaže u njihove ruke, sudbinu svoga poslanja prenosi na njih. I Juda je među njima.

Učenici su ostavili iza sebe sav svoj dosadašnji život, sve veze i poznanstva, obitelji i zanimanja. Sve je to za njih nešto poput područja smrti. Učenik se ne smije obazirati natrag kao Lotova žena, nego ih Isus šalje da ljude upućuju u novinu života koja je došla na svijet u njegovoj osobi. O toj novini moraju naviještati svijetu. To je slično proljeću nakon hladne zime i leda. Kad grane i ogrije sunce, nitko više ne misli na hladnoću. S Isusom nastupa novi odsječak ljudske povijesti, na pozornici je sve novo, mlado sunce, proljeće. On oslobađa toplinom svoje osobe i ljubavi.

Koji smisao ima nabrajanje imena apostola? Nije tu puka obavijest, nego je to u biti svakome od nas preporuka da ovaj popis, katalog Dvanaestorice dopiše i potpiše i vlastitim imenom. Riječ je u bitnome o načinu života, o nasljedovanju Isusa, hodu za Isusom i s Isusom. Nema jednostavno nikakva smisla veličati ovu skupinu prvih učenika, onih koji su prvi naviještali nakon Isusa kraljevstvo Božje, ako nismo i mi danas voljni i spremni na ono što su oni onda učinili. Treba čitati sve iz sadašnjega trenutka i potrebe Crkve. Ovo ne smije zaobići ni nas danas

Izbor dvanaestorice apostola znakovito želi predočiti ponovno okupljanje raseljena i raspršena Izraela, njegovih izvornih dvanaest plemena u jedno. Povratak k izvoru, ujedinjavanje svih onih koji su na bilo koji način bili u Izraelu izopćeni ili iz zajedništva isključeni. Okupljanje svih u novi Božji narod, u novi Izrael.

Izrael treba postati ono što mu je Bog odredio u početku, kakva ga je sam Gospodin zamislio, što je Bog htio i naumio s Izraelom. Trebaju prestati sve razlike, Izrael mora postati nešto kao oglednim primjerkom, uzorom, paradigmom, modelom za sve otkupljeno čovječanstvo. Jednostavno, povratak na izvore, k svojemu Bogu. To je novi pokret okupljanja i sabiranja u jedno. Isus ih odašilje k izgubljenim ovcama doma Izraelova, dakle, pred svojim očima ima sve, a ne samo pobožne, koji nikada nisu izgubili Boga iz svoga zrenika.

Na kraju se gotovo u pravilu navodi uz Judino ime pridjevak ‘izdajnik’. Negdje od samoga početka nad cijelim Isusovim djelom u svijetu spušta se i nadvija ta sjena smrtne izdaje, taj ljudski i povijesni menetekel, signatura, znamen nemogućnosti do kraja slijediti Učitelja. Čini se kao da Isus računa na vlastiti povijesni stečaj, bankrot, uzimajući i jednoga otpadnika u svoje društvo. Isus kao Sunce s visine uzima na sebe sudbinu ovoga kozmičkoga sunca koje zapada, ide u tamu i noć.

Isusovo bijaše navijestiti život i u smrti, navijestiti dan u tami noći ovoga svijeta. I upravo njegov izdajnik, onaj koji ga je predao u ruke neprijateljima, u vlastitoj će smrti podariti istini nepobjediva Sunca – Isusa Krista trajni izričaj: Nemoguće je živjeti ako se na ovome svijetu ubija sami začetnik života!

Isus ostaje vezan uz svoj narod. Smatra da je Izrael prvi pozvan prihvatiti njegovu osobu. Pohvalit će on toliko puta u evanđeljima upravo vjeru pogana, ali je Izrael prva i Božja i Isusova ljubav i odrednica. Izrael treba i mora spoznati Mesiju. Možda i danas smije toliko puta Gospodin izreći: “Pa kako je to prelijepo, predivno! Takva što nisam vidio ni doživio čak ni kod svojih katolika, kao kod onih koji me ne poznaju“. Unatoč tomu, ljubi nas on do križa, gdje prolijeva svoju krv upravo za nas.

Isus se odvažio poći k rubnima, izgubljenima, i domalo se našao među njima. Na to poziva sve svoje i sve što se čita domalo u ovome desetom poglavlju, o navjestiteljima, progonima, o mržnji, batinama, klevetanju, isključivanju iz društva, sinagoge i iz države, samo je normalna posljedica njegova govora, zamisli i projekta koji je imao s apostolima, svojim narodom, čovječanstvom.

Uvijek je hvalio vjeru pogana, a ipak je ostao uza svoj narod. Žudio je i za poganima, a svoje šalje k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Najteže će svoje riječi izgovoriti upravo u onim mjestima i o onim mjestima u kojima se dogodiše njegova najbrojnija znamenja i čudesa: Kafarnaum, Korozain, Betsaida. Sam će reći, da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa koja se u vama dogodiše, odavna bi bili u kostrijeti i pepelu čineći pokoru.

Isto se dade ili može prigovoriti i nama ovdje u Međugorju. Da se dogodilo negdje u Kini ili na Madagaskaru ovo što se dogodilo među nama, zacijelo bi se obratili. Kad bi se Isus susreo s poganom vjernikom, znao bi reći: Divno, predivno, takve vjere ne nađoh u Izraelu.

Ostao je sa svojima i uza svoje, vjeran svomu narodu do križa, do smrti, tako isto ostaje i u svojoj Crkvi, svoj nevjeri unatoč, vjeran. I dandanas. Gubimo li što ako Isusa izgubimo, ako se od nas odvrati? Neki možda ništa. A mi, mi bismo zacijelo izgubili sve ako bi se odvratio od nas, ako bi okrenuo lice svoje od nas. Molimo da ga zavolimo, uzljubimo i prihvatimo, da se nikada ne okrene od nas, zapravo, da mi nikada ne okrenemo njemu svoja leđa.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne