Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 17, 1-6
U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.
U ovome kratkome odsječku evanđelist Luka nudi nam tri Isusova izričaja. Glede zavođenja, odnosno sablažnjavanja u svijetu, zatim glede (o)praštanja – kolika je potrebna mjera praštanja u životu, odnosno našemu svagdanu, te o snazi vjere. Svačija vjera te snaga nade i ljubavi mogu biti ugroženi ili pak uništeni tuđim lošim primjerom, zavođenjem, tuđim grijehom.
Isus krajnje ozbiljno upozorava svoje učenike kako se ne smiju o druge ogriješiti, kako svojim lošim ili zlim primjerom i grijehom ne smiju nikomu dati povoda da uskrati svoj pristanak vjeri, da ne povjeruju njihovoj riječi te se time osude na propast zbog nevjere. K tome treba misliti i na otpadnike, krivovjernike, koji (od)vode vjernike u zabludu svojim krivim naukom, lažne proroke, zavodnike i lažne učitelje koji će se vremenom pojaviti u zajednicama. Ima ih već gomila u samim novozavjetnim spisima.
Nažalost, o krivim naučiteljima čitamo naširoko već u Djelima apostolskim, a pogotovo u Pavlovim ‘pastoralnim’ i tzv. ‘katoličkim’ poslanicama, Jakovljevoj, Petrovim, Ivanovim i Judinoj poslanici. Pa i pisma upućena maloazijskim Crkvama u Knjizi Otkrivenja imaju u zreniku zablude i zastranjenja u životu i nauku, jer samo je jedna Crkva u Maloj Aziji do kraja pohvaljena zbog svoje vjernosti i u ustrajnosti, naime Crkva u Smirni i donekle Crkva u Filadelfiji. Svima drugima treba obraćenja i zaokreta prema pravome putu, prvoj ljubavi. A nalazimo se tek na početku hoda Crkve kroz povijest!
U opasnosti su ponajvećma mali, maleni, djeca, a potom i posve jednostavni koji drugima lako vjeruju ili koje drugi lako zavode na krivi put ili stranputicu. Netko je učen, pametan, načitan, sposoban uvjeravati ili druge uvjeriti, i kod tih postoji opasnost da svojim krivotvorinama odvedu druge na krivi put, da zavedu ili djeluju sablažnjivo.
Nažalost, nemoguće je isključiti sablazni. Sablazni će svake vrsti zacijelo doći, ali Isus izgovara svoj prijeteći ‘jao’. Tko svoju nadmoć nad drugima – u bilo kojem obliku – zlorabi da druge uništi ili zavede, toga će sam Bog uništiti, zatrti. Već sad bi mu bilo od veće koristi kad bi s mlinskim kamenom o vratu bio bačen u morske dubine.
Takav oblik smrti bijaše za Židove sramotna smrt jer je takvu uskraćen dostojanstven i čovječan ukop i sprovod koji dolikuje Božjem stvorenju. Čak je i to bolje od vječne smrti i propasti u paklu koja mu prijeti zbog zavođenja ‘malenih’.
Tko su ti ‘maleni’? Ponajprije oni kojima se upućuje Radosna vijest; to su svi oni siromasi na koje Isus misli u blaženstvima, to su oni siromašni ‘Lazari’ koji su bez pomoći, svi koji su zapali među razbojnike, a onda i djeca. Ne zavoditi niti se dati zavesti na otpad od vjere.
Čujemo još jedan ‘jao’ iz Isusovih usta! ‘Jao’ zbog sablazni,’ jao’ farizejima, ‘jao’ je izgovorio Isus i svome izdajniku. Nikada taj ‘jao’ nije iz Isusovih usta neozbiljan, nego krajnje dramatičan i ozbiljan, tragičan te ga moramo uzeti k srcu kao životnu maksimu. Isus se ne poigrava riječima. Taj ‘jao’ je već gotovo izrečeni sud i presuda spram počinitelja. Kao da mu oprosta nema.
Vjernici koji svojim lošim primjerom odvode na krivi put ili su pak zavodnici, moraju računati s najozbiljnijim posljedicama. Naš je Bog oganj koji proždire, reći će Poslanica Hebrejima. Kad je u pitanju čovjekov spas, tada za Isusa nema šale ni igranja. Na usporednim mjestima kod Marka i Mateja imamo štoviše iz Isusovih usta zapovijed kako se pojedinac mora osakatiti, iščupati oko koje navodi na grijeh, odsjeći ruku, nogu, bilo koji ud, ako je on povod grijehu i sablazni drugima.
Židovi su ‘braćom’ nazivali svoje sunarodnjake, pripadnike iste vjerske skupine ili istoga uvjerenja. Kršćani su preuzeli taj židovski običaj, i zato upit, koliko puta ‘bratu oprostiti’? Braća su međusobno jedan za drugoga odgovorni. Nije ljubav u tome da čovjek na nepravdu šuti ili da zatvori oči pred onim što se zbiva. Treba, prema Isusovu poimanju, učiniti dvoje: Brata opomenuti, vratiti ga na pravi put i oprostiti mu! Ne raditi mu ništa iza leđa, ne kovati protiv njega urote ni zavjere ili mu raditi o glavi i poslu, nego pred njega stupiti otvoreno, izreći svoje nezadovoljstvo, pružiti mu priliku da krivo učinjeno ispravi.
Promijeni li se (Luka ovdje rabi dvaput izričaj metanoo, – promijeniti mišljenje, obratiti se), obrati li se, oprosti mu. Pa ako treba i ‘sedam puta’, tj. beskrajno mnogo puta. Jer ‘sedam’ je broj savršenstva, punine, svršena reda i poretka u svemiru i bogoštovlju. To ‘sedam puta’ ne stavlja grješniku vanjsku granicu, nego kaže kako se treba oprostiti onomu tko uvijek iznova pada u grijeh, ali ima želju ili volju obratiti i promijeniti se.
Jer, tko trajno moli Boga za oprost vlastite krivnje (usp. Lk 11,4), ne može postavljati ili spuštati ‘rampe’ u praksi praštanja spram subraće koja su se ogriješila. Grijeh je već po sebi nesreća i zlo, i bio bi veći grijeh, ostaviti ga u grijehu sama, da u svome grijehu umre. Bratu treba uvijek oprostiti. Opraštanje je ravno povratu u izvorno, rajsko, edensko stanje, prije grijeha i bratoubojstva. Isus otvara put u rajsko stanje svojom riječju o praštanju i ljubavi.
Apostoli kao da su do kraja svjesni velikoga raskoraka između onoga što Gospodin traži od njih i njihove trenutne vjere, pa stoga mole Isusa da im umnoži vjeru. Prethodno su ga molili da ih pouči u molitvi. Ovo ćemo pronaći samo u Luke, molba za duh molitve, i čvrstu vjeru. Riječ je o vjeri koja čini čudesa; to je karizma, dar vjere. Mole za snažnu vjeru kojom mogu kao i sami Gospodin izvoditi u svijetu i među narodom silna djela.
Isus odgovora hiperbolički, pretjeranom slikom: vjera kao zrno gorušice kadra je prenositi brda, čupati stabla. Iščupati nešto što se duboko zažililo, ukorijenilo, a stablo na koje Isus misli zna dosegnuti starost od 600 godina!, i fizički ali i metaforički, što je duboko u čovjeku ukorijenjeno, navade, običaji, navike, mišljenja.
Kao da Isus želi reći: Već ono malo vjere – sićušne – čini ono što je prema ljudskom poimanju nemoguće. Povjerenje u Boga ne računa s vlastitim silama, nego samo s jednim: S Božjom snagom. Vjera može dalje od onoga gdje razum (pre)staje.
