4.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 9. 10. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Blago slušateljima i vršiteljima Božje riječi

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 11, 27-28 

Dok je Isus govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«


 

Gdje se Isus pojavi, gdje god on uputi svoju riječ – Radosnu vijest,  radost koja izbija iz njega i koja se širi, zahvaća ljude. Jest da ima onih koji sumnjaju, dvoje, koji su skeptični, koji mu podmeću kako je u savezništvu s nečistim silama. Oni pak koji su nepokvareni, nepomućeni u svome srcu, koji su otvoreni, na njih prelazi radost koja ih zahvaća i obuzima da jednostavno moraju izići iz sebe i početi slaviti Gospodina Boga zbog Isusovih riječi.

Danas čujemo dva blaženstva. Najprije jedno upućeno Isusu, a drugo blaženstvo je ispravak toga i stavljanje svega na pravi kolosijek, dakle, upućeno svima kao smjerodavni naputak u životu: Slušati i opsluživati Božju riječ, u konkretnom je životu uzbiljivati. Ova žena iz puka je jednostavno morala iz sebe izići, povišenim glasom doviknuti Isusu kako je mu je sretna i blažena Majka, koja ga je dojila.

Upravo onako kao što se ponašala Elizabeta u susretu s Marijom, nazvavši je blaženom što je povjerovala, a na to Marija u svome Veliča izgovara, jednostavno zanosno kliče kako će je blaženom zvati naraštaji, jer joj je silna djela učinio Svevišnji, Svesilni.

Kao što znamo, Isus se nije dao zanijeti mnoštvima, nikada nije htio da ga nosi valovlje popularnosti, entuzijazma, oduševljenje mnoštva, nikada nije tražio svoju slavu niti je htio manipulirati ljudima. Uvijek je mnoštva svojim postupcima otrježnjivao, sve je uvijek svodio na pravu mjeru. Već na kraju Govora na gori upozorio je slušateljstvo da je gotovo suvišno i nebitno, pa čak i opasno, zvati ga “Gospodine, Gospodine”, nego treba činiti ono što on kaže. Jednako je postupio i s onim bogatim mladićem.

Treba stvoriti odnos prema Ocu nebeskome, i to je bitno u životu. Sve drugo je odvraćanje od ozbiljnosti s kojom Isus nastupa. Divinizacija, veličanje pojedinih osoba odvodi često na krivi kolosijek u životu, pa se time zanemari bitno, životna ozbiljnost trenutka u kome se živi.

Isus ispravlja i ovu ženu. Isus nije dar ni plod samo svoje majke, njezina tijela i mlijeka koje je sisao, nije on izdanak ove zemlje, plod stanovitih gena, dobra odgoja ili prehrane. Jasno, utjecaj majke na biogenezu pa i u psihogenezi jest nerijetko bitan, ali Isus dolazi iz drugoga ozračja, nebeskoga, božanskoga. Čovjek nije plod ni rezultat prirode kao što ni čovjekov značaj nije dar naravi. Čovjek mora vremenom naučiti vjeru i ćudoređe u životu, mora to steći kako bi bio sličan Kristu.

Isus je stalno bio protiv toga da se krvno srodstvo, genetika ili plemenska pripadnost te biološki slijed uzima kao mjerodavnost u životu. Imali smo to u odsječku kad Isus jednostavno pita sebe i sve oko sebe: Tko mi je majka, braća, sestre? (usp. Lk 8,19,20). To su samo oni koji Božju riječ slušaju i vrše (8,21).

Koliko je (ne)tko nekomu srodan odlučuje se u podudarnosti misli, ideja, srca, zajedništvu života, usmjerenosti prema istome cilju, a ne toliko krvnim srodstvom ili plemenskom pripadnošću, krvnim zrncima. Čovjek je bliz i blizak, srodnik Isusov, (u)koliko je blizak samomu Bogu i jedni drugima.

Isus širi oko sebe sreću, mir i blagoslov, cijelim svojim bićem, jer je on istinski sretna osoba. I zato ga treba veličati i slaviti i slijediti. Sretan je i blažen onaj komu je Božja riječ postala životnim kruhom (usp. Lk 4,4).

Stoga Isus ističe duhovno srodstvo i stavlja ga ispred krvnoga. Onodobno pak bijaše tjelesno, fizičko podrijetlo te obdržavanje propisa Mojsijeva Zakona preduvjet pripadnosti Izabranomu narodu. U praktičnom životu mnogo toga se zapostavljalo, primjerice kako je preduvjet da bi čovjek bio dostojan izabranja potrebno vjerovati i slušati Božju riječ. Upravo je u toj stvari Isus stalno pozivao svoje slušatelje na premišljanje vlastitih stajališta. Bog je kadar i od kamenja stvoriti sinove Abrahamove, govorio je već Krstitelj u pustinji (usp. Mt 3,9). Isto se dade i treba primijeniti prema Isusovim mjerilima i na Isusovu Majku.

Nije bitna tjelesna blizina Majke i Sina, nego njezina vjera, povjerenje u Oca i vlastitoga Sina, posvemašnja suobličenost, uraslost, srastanje Majke sa Sinom. Uzmu li se Isusove riječi u surječju cjelokupne objave, one su samo nastavak onoga što je izrekla o Mariji tetka Elizabeta ili pak prorok Šimun u Hramu (usp. Lk 1,42 sl. i 2,34 sl.).

Luka ovdje svjesno po(d)vlači tu poveznicu u Marijinu životu jer je i prije naglasio kako je Marija sve te događaje i riječi pohranjivala u svome srcu kao dragocjenost, blago i baštinu, koju je zatim prenosila na apostole nakon Isusove proslave i Duhova (usp. 2,19; 2,51). To je tzv. Marijina „hagada“.

Isus se protivi veličanju i izdvajanju vlastite Majke u odnosu na druge ljude, i ne želi da se nju obavija nepotrebnom aurom nedostupnosti, divinizacije. Svi trebaju i mogu imati udjela u milosti koju je ona iskusila i proživjela, svi mogu upravo kao i ona čuvati i obdržavati Božju riječ. I što je veća milost koju osoba primi, tim je veća i odgovornost na osobi, na milost odgovoriti životnom praksom.

Marija je odgovorila cijelim svojim bićem. Bog vidi u skrovitosti (usp. Mt 6,6), on ‘gleda na poniznost svoje sluškinje’ (usp. Marijin Magnificat), a vrata u taj skriveni prostor i osobni perivoj trebaju ostati zatvorena kako bi bila pošteđena od radoznalosti i svjetske vreve i buke.

Isus ne želi da štujemo ni njega ni njegovu Majku, nego da u svemu slijedimo njihov primjer u svome životu. Ne želi Isus „navijača“ ni zanesenjaka, nego trijeznih sljedbenika koji su svjesni i znaju koji je ulog i što nas čeka nakon životne vjernosti i predanosti njegovoj osobi.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne